Ispis
Hitovi: 68

matijaa.bmpNa 19. po redu Danima hrvatske knjige i riječi – danima Balinta Vujkova, nagrada za životno djelo na području književnosti koja je dodijeljena, 9. listopada 2020. godine Matiji Molceru (Subotica, 1935.), pjesniku, prevoditelju, kritičaru, publicistu, pijanistu, skladatelju i slikaru. Dodjela nagrade bila je dovoljan povod za intervju s Matijom Molcerom u aktualnom trenutku održavanja ove najveće književne manifestacije ovdašnjih Hrvata.

Ovaj svestrani umjetnik završio je umjetnički odsjek klavira i orgulja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji 1960. godine, a potom je profesor u subotičkoj Muzičkoj školi, kasnije novinar u dnevnom listu Magyar Szó, gdje piše glazbene i kazališne kritike, likovne prikaze, intervjue i drugo.
Od 1963. godine je na specijalizaciji u Italiji (Siena), a tijekom 1967. i 1968. na studiju u Zürichu (Švicarska), gdje usavršava klavir i kompoziciju. Zvanje magistra klavira stječe 1976. u Skoplju. Kao koncertni izvođač nastupio je u svim većim gradovima Jugoslavije, nadalje u Švicarskoj, Njemačkoj, Italiji, Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj i dr. Svoju glazbu i djela drugih kompozitora snima za mnoge tuzemne i inozemne radio postaje. Objavio je više knjiga poezije i prijevoda , a u stvaralačkom opusu Matije Molcera su i brojna likovna djela. 
Što za Vas znači ova nagrada?
Priznanje za uloženi rad i kreaciju. Moj rad je znači ostavio trag. Meni je ova nagrada iznenađenje, jer u Subotici nikada nisam dobio priznanje za svoje stvaralaštvo. Dobio sam priznanja u inozemstvu i širom Jugoslavije, razne stručne nagrade i kao književnik i kao glazbenik, čak i kao slikar, ali u Subotici do sada nije bilo priznanja. Tzv. stručnjaci u Subotici koji dodjeljuju nagrade nisu me priznavali tijekom mog dugogodišnjeg stvaralaštva, a znamo da oko dodjela nagrada djeluju i razni lobiji; ovdje u Subotici nagrade uglavnom dobijaju amateri u kulturnom stvaralaštvu, a profesionalci rijetko. Čudna je pojava da su ovdje desetljećima profesionalci u umjetnosti bili slabo financirani, a financirali su se uglavnom amateri, tancaši, razni „muzikanti“. Imao sam čast družiti se s Balintom Vujkovim. U ovdašnjim umjetničkim i književnim krugovima zvali smo ga Dida. Razgovori s njim za mene su uvijek bili inspirativni. Književna manifestacija Dani hrvatske knjige i riječi – dani Balinta Vujkova bitna je što pored sadržaja temata o suvremenom stvaralaštvu sadrži  i programe očuvanja kulture sjećanja na stvaralaštvo ovdašnjih hrvatskih književnika u ranijim razdobljima, a Balint Vujkov je jedan od najznačajnijih intelektualca u Subotici koje smo ikada imali.
Prevoditeljstvom književnih djela bavite se odavno. Što Vas je potaknulo?
Prevoditeljstvom se bavim od početka 1960-ih. Kada sam se tih godina vratio u Suboticu, u ovdašnju višejezičnu sredinu, počeo sam prevoditi na mađarski jezik prvo satirične pjesme koje je pisao Pavao Bačić, bio je po struci glazbeni pedagog, a osim satiričnih pjesama, pisao je drame, eseje i kratke priče. Književnik Lazar Merković, koji je i sam prevodio književna djela, bio mi je prijatelj i presudno je savjetima utjecao na moj prevoditeljski rad. Često sam govorio kako je Merković bio moj profesor u svezi prevodilačkog rada. U tome radu me poticao, hrabrio i keramičar Gojko Novaković. Općenito, o polju književnosti sam od njih mnogo naučio. Tko daje, taj i opstaje, a ja sam s prevođenjem književnosti obogatio sebe, puno naučio od tih ljudi čija sam djela prevodio. Neke njihove stihove sam i uglazbio. Meni su oni davali inspiraciju kroz svoj rad i to me je nadahnjivalo i za neka moja druga polja stvaralaštva. Dakle, uzajamno, a za uzajamno razumijevanje nije dovoljna tolerancija, potrebno je sudjelovanje kako ne bi bili razdijeljeni.
Na kojim jezicima pišete poeziju i monodrame i koji je to zov koji Vas poziva na književno stvaralaštvo?
Pišem na njemačkom, hrvatskom, srpskom, mađarskom i romskom jeziku, naravno i uz pomoć pomagala u svezi jezika, dakle računala, kao i lektora. Inspiracija je impuls, to se javi i onda slijedi kreativni rad. Izražavanje, promišljanje. Svaki dan pišem poeziju ili skladam, radim na monodramama. U mirovini sam, a nije laka stvar kada čovjek ode u mirovinu; nemam vrt, ali su zato moji „vrtovi“ poezija i glazba.
Je li danas malo ljudi koji rade posao koji vole, koji ih ispunjava?
Nažalost, malo je takvih ljudi. To mi svi znamo. Radio sam i kao pedagog u subotičkoj Muzičkoj školi i taj posao, među ostalim, me je svojevremeno ispunjavao, držao sam i sate tzv. individualne nastave, kada su se pojavljivali izvanredni talenti, onda sam dobrovoljno vježbao s njima i van nastavnih sati u školi kako bih pomogao u ostvarenju tih mladih umjetnika.
U kojoj mjeri je glazba imala utjecaja na Vaše književno stvaralaštvo?
U velikoj mjeri, ali i obratno. Mađarski književnik, novinar i prevoditelj Ferenc Fehér spomenuo je jednom prilikom da je Attila József napisao u dva reda heksametar, dakle stih od šest metričkih jedinica, a zatim sam ja napisao knjigu poezije na klasičnim ritmovima poezije – grčkim i rimskim. No, nisam bio zadovoljan starim grčkim ritmovima nego sam stvarao i pomoću glazbe u formi raznih ritmova, prenosio sam zakonitosti glazbe u poeziju koju sam pisao. Dakle, te ritmove sam prenio u stihove. A opet, kada sam stvarao glazbu, prenosio sam u nju razne književne forme.
Ima li u Vašim djelima i izraz bunta?
Ima, i to u 99 posto sadržaja. Naravno, ne onaj prizemni bunt, ne bavim se dnevnom politikom. Ne moraš biti buntovnik, ali ako nisi uvijek u „oporbi“, zašto onda pišeš? Hvaliti neko postojeće stanje u društvu? Ne, nego željeti, nastojati, ukazivati na nešto bolje, na neke druge mogućnosti, prilike, prakse, što isto važi i za novinare. Ako si pravi novinar, onda se boriš za istinu. Dakle, to važi i za pjesnike, umjetnike. U našim životima važno je postojanje i horizontalne i duhovne vertikale. U svemu tome Balint Vujkov me je inspirirao da napišem i sljedeće stihove: ne vjeruj riječima / koje suviše lijepo zvuče / odbacivši prirodne, narodne, riječi / postaješ kreatura / u panoptikumu prolaznosti.
Je li Vaše stvaralaštvo u okviru poezije i svrdlo, ali i, polazeći iz durske ljestvice, ujedno s vremenskim intervalima u kompoziciji stihova i molska melodijska ljestvica? 
Odgovorit ću na ovo pitanje stihovima koje sam napisao u novom rukopisu Bijeg od polemike: najednom vlastita nemoć / pobuni se i u crnom jatu / preplavi nebo / i opsuješ svoj samotni život / pored brbljivaca / nemojte tražiti od mene / još i da čitam njihove debele knjige ispunjene / važnim mislima / pored prevrnutog kontejnera / nalazim vrednijeg sadržaja. Eto. I malo da se našalim, moje prezime je ako se po sredini razdvoji crticom Mol-cer. Dur je snažan, napisao sam i jednu knjigu pod nazivom Durcel. Te satirične crtice sam počeo pisati još davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća za podlistak, humoristički dodatak u listu Magyar Szó koji se zvao Grimasz. Dakle, to sam, među ostalim, pisao u durskom ključu, koji je snažan i poletan.
Jeste li imali predrasuda prema novim praksama u polju umjetnosti i književnosti?
Nikada. Nisam bio „zaključan“. Kako u glazbi, tako i u poeziji. Stalno istražujem. Vidite, primjerice, o mojih pet simfonija, koje sam napisao u ranoj mladosti, doktorsku disertaciju je napisao 1988. godine Dušan Mihalek, koji je bio predsjednik Društva kompozitora u Tel Avivu. U toj disertaciji je ustanovio kako su na Zapadu nakon trideset godina počeli istraživati u polju glazbe ono što sam istraživao pišući te svoje simfonije. Naravno da estetskih otpora nikada nisam imao ni prema avangardi ni prema neoavangardi. Ja stalno eksperimentiram, a eksperiment je jedna od karakteristika avangarde i neoavangarde.

Izvor: Hrvatska riječ (Zvonko Sarić)

Preuzeto sa internet stranica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata
Friday 27th of November 2020 07:54:47 AM