Pozovite » (+381) (0)24 535-533

3. Narav i činitelji aktualnog položaja

Kada se općenito govori o aktualnom društvenom položaju hrvatske zajednice u Vojvodini moraju se, čini se, prvo iznijeti neke dodatne činjenice i načelne ocjene. U tom smislu, sažeto i zaključno se može ustvrditi kako su za položaj hrvatske zajednice u Vojvodini u razdoblju od raspada bivše Jugoslavije do danas, sljedeći činitelji bili od odlučujuće važnosti:

  1. 1.) kao konstitutivni narod bivše SFRJ, Hrvati u Republici Srbiji sve do 2002. nisu imali priznati status manjinske nacionalne zajednice;
  2. 2.) kao novonastala manjina vojvođanski Hrvati nisu imali, niti su pak mogli snažnije razviti institucionalne pretpostavke, da u većem omjeru participiraju u ostvarivanju manjinskih prava na obuhvatan i sustavan način;
  3. 3.) stoga onda ni nemaju prepoznatljive atribute manjinske zajednice (mali broj institucija, od znanosti i prosvjete preko kulture do medija, odsustvo snažnije elite koja bi bila privržena artikulaciji interesa zajednice, izostaje i djelatna spremnost na participiranje u pravima od strane većeg broja pripadnika zajednice...);
  4. 4.) postoji slaba integracija unutar zajednice i nejednaka organiziranost, u smislu da u životu zajednice potpuno izostaju članovi iz Banata, uže Srbije i Beograda, a to je ujedno područje na kojemu ne postoji ni jedna hrvatska manjinska udruga;
  5. 5.) slabo je profilirana i uopće je nerazvijena elita, u kojoj dominira politička, dok su krhke intelektualne i kulturne, a gotovo potpuno izostaju menadžerske, gospodarske...;
  6. 6.) političko i uopće sociokulturno okružje u velikoj je mjeri sve doskora bilo s protuhrvatskim značajkama;
  7. 7.) jedina je nacionalna zajednica u Vojvodini koja je trpjela veće fizičko nasilje u proteklih desetak godina, što dakako otežava njezin opstanak i razvitak;
  8. 8.) slabo su i nerazmjerno zastupljeni, to jest, podzastupljeni su u strukturama vlasti, od razine lokalnih vlasti, preko regionalnih do centralne, te državnih institucija (sudstvo, vojska, policija, carina, prosvjeta...);
  9. 9.) isto vrijedi kada su u pitanju i rukovodeća mjesta u gospodarstvu, u sferama ekonomske i financijske moći;
  1. 10.) stanovite izmjene u ophođenju države imamo tek nakon 5. listopada 2000., a usvajanjem Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina na saveznoj razini, u veljači 2002. godine, i promjene manjinske politike za vrijeme vlasti DOS-a, stvari za Hrvate se u Vojvodini utoliko mijenjaju na bolje. To se najbolje pokazuje po događajima iz druge polovice 2002., kada je formaliziran osnutak Novinsko-izdavačke ustanove „Hrvatska riječ" pri Skupštini Autonomne Pokrajine Vojvodine, zatim pokrajinski je parlament prihvatio inicijativu da i hrvatski jezik bude u službenoj uporabi na području pokrajine, započeto je obrazovanje na hrvatskom jeziku u Vojvodini, preciznije u Bačkoj, a u prosincu 2002. uspješno je održana i Elektorska skupština na kojoj je izabrano 35 vijećnika za Hrvatsko nacionalno vijeće, čime je jedno razdoblje u njihovoj povijesti privedeno kraju, a proces institucionalnoga razvitka, od strane države financirana manjinska identitetska infrastruktura i ostvarivanje manjinskih prava u državnom institucionalnom okviru, dobiva značajku kontinuiteta.

Pri tomu, očito je da jedan dio ovdje navedenih činitelja i determinanti ima status objektivnih datosti, i na njih građani hrvatske nacionalnosti teško mogu utjecati, a drugi su subjektivne provenijencije, i u domeni su odgovornosti hrvatske zajednice.

Prvi se, naime, niz tih konstatacija i ocjena odnosi na ukupnost društvenih i političkih uvjeta u kojima je ova manjinska zajednica sve doskora živjela, a i danas uvelike živi unutar srbijanskoga društva. Taj složeni kompleks povijesno-nasljedovanih činitelja nije im bio nimalo naklonjen: može se čak ustvrditi kako su u nekim dijelovima društveno-politički činitelji glede vojvođanskih Hrvata u posljednjem desetljeću XX. stoljeća bili rigidno ograničavajući i posve destruktivni. Drugo, oni su jedina vojvođanska manjina koja je otrpjela u značajnom broju nasilje i fizički progon - ponavljamo da je Vojvodinu, osobito Srijem, početkom i sredinom devedesetih, što pod izravnim što neizravnim prijetnjama, napustilo između 35 i 40 tisuća Hrvata, a do danas se nitko nije vratio, niti se ovaj problem igdje više i spominje. Treće, nakon Albanaca, Hrvati su druga manjina spram koje većinski narod kontinuirano ima negativne stereotipe, što producira strah i nesigurnost te negativno utječe na mogućnost javnoga djelovanja, a onda, dakako, i na institucionalnu izgradnju unutar zajednice, kao i na proces ostvarivanja manjinskih prava. Četvrto, hrvatska manjina u Vojvodini je u posljednjih petnaestak godina gotovo ostala bez ikakve društvene moći i utjecaja, budući da njezini članovi vrlo slabo participiraju u strukturama moći u društvu.

Druga, pak, velika skupina činitelja odnosi se na prilike unutar same hrvatske zajednice: ona je, a ponajviše zbog gore navedenih činitelja, u sebi preslabo integrirana - broj, vrst i kvaliteta veza među članovima malobrojnih i neprofesionalnih institucija unutar zajednice je mala i površna, a u rad manjinskih organizacija uključen je relativno mali broj članova zajednice. Drugo, struktura ove zajednice slabo je izgrađena: općenito je mali broj institucija i organizacija, osobito u sferi strukovnih i nevladinih organizacija, a bez značajnije financijske potpore od strane države, tako da su amaterizam i diletantizam česte značajke u njihovu radu. Treće, ne postoji snažniji biljeg demokratskog ustroja u hrvatskoj zajednici, preveliki je utjecaj političkog činitelja u produkciji događaja, a nije zanemariv ni utjecaj klera na ne-crkvena pitanja. Inače, pripadnost katoličkoj vjeroispovijesti čini Hrvate dvostrukom manjinom u Vojvodini - po nacionalnoj i konfesionalnoj osnovi. Najveći broj Hrvata katolika u Vojvodini živi u Subotičkoj, zatim u Srijemskoj, dok manji broj pripada Zrenjaninskoj biskupiji. Četvrto, Hrvati u Vojvodini žive, teritorijalno promatrano, vrlo disperzirano - nigdje, to jest ni u jednoj općini ne predstavljaju većinu, a žive u svim dijelovima Vojvodine, premda je značajnija koncentracija u Srijemu, te u zapadnoj i sjevernoj Bačkoj. Ova značajka uvjetuje onda i sljedeću pravilnost - gdje su Hrvati u poziciji značajnije manjine tamo često izostaju ustrojena nastojanja na planu ostvarivanja manjinskih prava.

 

Baština