Pozovite » (+381) (0)24 535-533

4. Formalno-pravni okvir i pitanje uživanja prava

Tek je tzv. savezni Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina iz veljače 2002. godine donio hrvatskoj manjini, kao tzv. novoj manjini, formalno priznanje i formalnu jednakost s ostalim manjinama u Srbiji u području ostvarivanja i zaštite manjinskih prava. Iz te činjenice formalno-pravnog priznanja, naime, za hrvatsku zajednicu u Srbiji otvorila se mogućnost za institucionalno i od strane države financijski poduprto ostvarivanje manjinskih prava, što se djelomice već i počelo ostvarivati u području prosvjete, informiranja i službene uporabe jezika na području AP Vojvodine.

Pa ipak, sâm novi zakonodavni okvir nije se činio dovoljnim za jednu bitno kvalitetniju promjenu stanja, budući da je ujedno odsustvovala jedna jasna i konzistentna manjinska politika od strane vlasti, a nedostajale su i odlučnije političke mjere za postizanje proklamiranih ciljeva, kako kod same primjene Zakona, tako i u stvaranju pozitivnog društvenog ambijenta. To je osobito u slučaju Hrvata u Srbiji od velikog značaja zbog neostvarivanja manjinskih prava do 2002. te velikog animoziteta i negativnih stereotipa kojima su izloženi. I upravo u tome kontekstu treba onda promatrati i pitanje različitih nedostataka i manjkavosti njihova aktualnog društvenog položaja i cijeloga niza problema u konkretnom ostvarivanju manjinskih prava vojvođanskih Hrvata.

Vrijedi podsjetiti kako je politička elita hrvatske zajednice u Vojvodini od samih početaka svojih, isključivo samoinicijativnih, koraka na planu artikulacije vlastitih interesa i zalaganja za ostvarivanje prava, zahtijevala od državnih tijela da se ovo pitanje sukladno postavi i trajno riješi. Tako je i prva politička stranka vojvođanskih Hrvata, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, u svojemu političkom programu iz 1990. godine jasno stavila odrednice o ovim pitanjima, a što je rezultiralo projektom DSHV-a o kulturnoj autonomiji Hrvata u Vojvodini, koji je u obliku zakonskog prijedloga predan Narodnoj skupštini Republike Srbije na usvajanje 31. svibnja 1991. Nepostojanje jasne državne politike i nespremnost da se ovo pitanje počne rješavati za vrijeme Miloševićeva režima, imalo je za posljedicu s jedne strane postojanje slabije institucionalne izgrađenosti hrvatske zajednice, s druge strane simbolično i od države nepodržano ostvarivanje nekih manjinskih prava obesmišljavalo je njihove inicijative, a zatvorenost državnih i javnih poduzeća za zapošljavanje s treće strane uvjetovalo je da mladi i obrazovani Hrvati trajno napuste Vojvodinu.

Pa ipak, nakon tih „radikalnih" zahtjeva ove nove manjine, početkom devedesetih godina i nespremnosti države da pozitivno odgovori na njih, brzo je nastupilo vrijeme kada se ovi zahtjevi spram države ne ističu u prvi plan, a više se pozornosti posvećuje pitanjima samog organizacijskog ustroja hrvatske zajednice, što je, osim jalovih rasprava, gdjekad poprimalo i značajke destruktivnog djelovanja. To onda kazuje kako kod vojvođanskih Hrvata nije postojao jednak intenzitet u zalaganju za rješenje ovoga problema od strane njihovih institucija i organizacija. No, važno je napomenuti da su srbijanske vlasti za vrijeme Miloševićeva režima, osim politike ignoriranja pitanja nesukladnog položaja Hrvata u Vojvodini, pravdajući se koliko-toliko uređenim položajem kod drugih manjina, tolerirale kršenje ljudskih prava vojvođanskih Hrvata.

 

Baština