Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Nizanje Krležinih primjedbi i ocjena

S napisanom natuknicom o europskoj rijeci Dunav (str. 231-232), toliko važnoj za život podunavskih Hrvata, Krleža, čini se, uopće nije bio zadovoljan. U tom smislu, on u ovoj marginaliji predlaže što bi se o Dunavu trebalo napisati u Enciklopediji Jugoslavije.

„Da li je to sve što ulazi od Dunava? I to što je ovdje rečeno geografski, potpuno je šematski i blijedo. Nije ostvarenje onoga što smo po planu bili odredili da je potrebno da se kaže o Dunavu. Što je sa Dunavom u Pomorskoj enciklopediji? Da se usporede tekstovi. Rečeno je da se Dunav prikaže ne samo geografski nego historijski, politički, ekonomski, strateški i kulturno-politički. Danubius, Ister, Istros, Dunav, Donau, Dunai, Duna, Dunavo, Duneh, Danubius, Denube, od Kelta pa do suvremene historije svih podunavskih naroda, podjednako važan motiv kroz vjekove. Dunav je najveća evropska rijeka, i bez obzira što protječe kroz naše krajeve i što bi joj u okviru naše Enciklopedije valjalo posvetiti najveću i najminuciozniju pažnju, ta granica rimskog carstva, taj motiv ikonografski i likovno-umjetnički, nije u okviru ovog prikaza ni dodirnut. Dunav u slikarstvu od medievalnih motiva, od Trajana, od Marka Aurelija, od antičke plastike, do romantičke lirike i slikarstva (Baba-Kai), Dunav u našoj lirici, u prozi, u kronikama, u literaturi, u nauci, u politici i t.d. Podunavlje, Podunavci, transdanubijanstvo kao pojam. Dunav je glavno korito svih historijskih strujanja i kretanja, od prethistorije do seobe naroda, do dolaska Slavena na Balkan. Dacija, Moesia, Panonija, Germanija, Austrija, Madžarska, dunavske ravnice, pustare, Alföld, turski ratovi, dunavske zemlje, podunavska federacija, uloga Austrije i t.d. Od Kelta do 1848. i do 1948. važna baza. Trebalo bi donijeti kartu čitavog Podunavlja, ne samo geografski nego i sa svim promjenama političko-kulturnih elemenata. Rijeke koje utiču u Dunav povezuju dunavsku nizinu sa raznim zemljama, narodima i krajevima. On je podjednako važan u heraldici, kao i u pitanjima međunarodnoga prava, dunavske plovidbe, u pitanjima regulacije i t.d. Gradovi i civilizacije na Dunavu: Golubac, Beograd, Slankamen, Senta, Petrovaradin, Bratislava, Višegrad, Kalemegdan, Negotin, Budim, Beč sve do Galca i do dunavske delte, od Korvina do šajkaških regimenata, do austrijske granice, od uspona i propasti Habsburga do Tolbuhinova prelaza kod Batine skele. Dunavski kanali: Dunav-Rajna, Dunav-Odra, Dunav-Tisa, Dunav-Sava, Beograd-Hamburg i t.d."

Natuknica o hrvatskome kiparu Robertu Frangešu-Mihanoviću (Srijemska Mitrovica, 2. X. 1872. -Zagreb, 12. I. 1940.) (str. 269-270) imala je, prema mišljenju Krleže, nekoliko bitnih nedostataka. „Autor nepotpisan, po rukopisu mislim da je S. Batušić. Tekst je sveden na minimum. Frangešu nije posvećena dovoljna pažnja ni kao animalistu ni kao dekorateru. Šokčević je dobra skulptura, a portrait njegove majke spada svakako među najbolja ostvarenja hrvatske plastike na prelazu stoljeća. Supraporte u Kršljavijevoj dvorani 'Bogoštovlje i Nastava' izmjerene mjerom vremena i ukusa, i danas spadaju u dobru i solidnu dekorativnu plastiku."

„Jelačićev rat" (str. 359-360) je natuknica u kojoj Krleža ozbiljno dovodi u pitanje interpretaciju ovoga povijesnoga događaja te (ne)dobronamjernim kritikama koje se, vidjet ćemo s razlogom, upućuju jugoslavenskoj historiografiji. U tom smislu, on piše: „'Protiv naše oslobodilačke borbe prva je povela rat feudalna Madžarska' i t.d. A 'nacionalnu slobodu i četrdesetosmaško jedinstvo južnoslavenskih naroda konačno je likvidirala udružena austro-ruska reakcija'?? Ova 'naša oslobodilačka borba' predstavlja strateški pokret Jelačićevih graničarskih četa protivu Budima, pak od Pákozda, kao što je poznato, protivu Beča. Bio je to pokret graničarskih četa, po previšnjoj zapovijedi iz Beča, a nažalost nikakva 'naša oslobodilačka borba', kojoj je feudalna Madžarska navijestila rat. Rat je navijestio Jelačić svojim prelazom preko Drave i t.d. i t.d. Tu se izlažemo opravdanoj kritici, koja kao što vam je poznato, nikada nije bila dobronamjerna. Ad. Jugoslavensko državno ujedinjenje."

I sljedeća marginalija koja se tiče našeg prostora i od značaja je za vojvođanske Hrvate dolazi iz područja povijesnih događaja. Riječ je o „Karlovačkom miru" (str. 389), koji je sklopljen na kraju Velikog bečkog rata 1683.-1699. u Srijemskim Karlovcima 26. siječnja 1699. godine, između Austrije i njenih saveznika na jednoj strani i Turske na drugoj. O tomu Krleža kaže: „Šta će nam ova mudrost s neba pa u rebra, da je to mir 'sklopljen u Karlovcima' i t.d. Dogovoreno je u principu da ova vrsta jedinica treba da bude uvijek i na svakome mjestu, barem u glavnim potezima, objašnjena i ambijentom i okolnostima, da bude jasnija. 'Humke', kojima je bila demarkirana granica tursko-austrijska od Slankamena do Laćarka (kod Srijemske Mitrovice), i kojom je kao dijagonalom preko Srijema Turčin sačuvao sebi svoj beogradski 'Brückenkopf', u protokolarnom instrumentu Karlovačkoga mira, nazvana je u njemačkoj verziji protokolarnog ugovora 'Die Humzen-gränze'. U svakom slučaju teritorijalno razdjeljenje granično u smislu Karlovačkog mira, što se tiče razgraničenja austro-turskog, neka se ilustrira jednom geografskom skicom, a to da se ne zaboravi."

Baština