Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Osjećaj za važnost, povijesnu ulogu i aktualni trenutak

Krleža u svojim „Marginalijama" nije bio zadovoljan ni s obradbom franjevačkog spisatelja i povjesničara Emerika Pavića (Budim, 5. I. 1716. - Budim, 15. IV. 1780.) (str. 516 ). U tom smislu, on zahtijeva sljedeće: „Vidi napomenu K. Krstića od 20. I. 1954, znači prije osam godina. Nije uvažena. Trebalo bi to ostvariti i čovjeka uvrstiti."

Jedini grad koji je od važnosti za podunavske Hrvate što ga je Krleža tematizirao u svojim marginalijama jest najvažniji grad u Baranji - Pečuh, danas u Mađarskoj (str. 517). O natuknici o njemu Krleža je zapisao: „Što se historijskog dijela tiče, glavni grad Baranje, još je do 1914. ležao u etnički čistom slavenskom kraju. I ime mu je slavensko i svi nazivi sela i brda oko njega isto tako. A što se tiče Pečuha kao kulturnog centra Panonije, Gornje Hrvatske i Slavonije, od Jana Panonija Česmičkoga do Šenoe, znači od romanike do romantizma, čitav niz naših ljudi učio je u Pečuhu. Za vrijeme turske okupacije, a i kao biskupija, igrao je važnu kulturnohistorijsku ulogu. Okupiran poslije Prvog svjet. rata po SHS četama i t.d."

Na koncu, imamo i jednu zemljopisnu regiju koju je Krleža elaborirao - riječ je o Srijemu (str. 558). Zanimljivo je kako je Krleža imao političkoga obzira glede rješenja njegova pripadanja s obzirom na ondašnje društveno-političke konstelacije i trvenja, o čemu se najviše i piše u ovoj marginaliji: „'Pripada AP Vojvodini, Hrvatskoj, Srbiji'. Kad bi išla ova podjela, onda bi se moralo precizirati: SAP Vojvodini, SR H i SR S. No radi se o važnijem, SAP Vojvodina, SR Hrvatska i SR Srbija - nisu, kao što se zna, identične kategorije našeg ustavnog sistema, a oko toga, kao što se također zna, latentni su sukobi (problem statusa pokrajina u sistemu jug. federalizma). Mi ne možemo stvar drukčije postaviti nego što je postavlja sam savezni ustav i ustav SR Srbije, a iz toga bi slijedilo da kažemo možda ovako: Srijem pripada SR Srbiji (u okviru koje je veći dio pod jurisdikcijom SAP Vojvodine) i SR Hrvatskoj. Trebalo bi također s time uskladiti i rečenicu: 'u SFRJ najveći dio Srijema nalazi se u sklopu SAP Vojvodine'. Inače Srijemu smo poklonili 42 retka! Više nego nekim državama. (Ravan Dunav - Širok Srijem)."

Premda u Krležinom posthumno objavljenom djelu „Marginalije : 1000 izabranih komentara o tekstovima enciklopedije JLZ" nema previše odrednica koje su od značaja za Hrvate u Vojvodini, ipak su nam njegove opservacije istih i danas poučne. Kao prvo, riječ je o načelnoj uputi kako treba pisati o osobama, pojavama ili događajima - strogo se držati činjenica, no isto tako obratiti pozornost i na kontekste u kojima je objekt obradbe situiran. Toga se načela nastoje pridržavati i autori natuknica koje se pišu za „Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca".

S druge strane, Krleža nam sugerira da valja biti oprezan kada je riječ o ocjenama vrijednosti nečijeg djela ili važnosti događaja, pojave, institucije... Osim što su one temeljni kriteriji za nečije uvrštenje ili pak izuzeće u enciklopediju ili leksikon, ocjena vrijednosti nečijega djela od presudnoga je značaja za duljinu natuknice. I tu treba biti pravedan: vrijednosni sudovi o postignućima „naših ljudi" također moraju počivati na visokim standardima, a nikako se ne smije podlijegati nekakvim subjektivnim mjerilima. Ozbiljne kulture, vrijedi ovdje ovaj poučak, prepoznaju se po kvalitetnom samoocjenjivanju svojih ostvaraja i učinaka, a nerazvijene kulture ili kulture s infantilnim značajkama imaju praksu pozitivnoga predstavljanja svega vlastitoga što postoji u pojedinim područjima kulturnog stvaralaštva. Drugim riječima, bez valorizacija kulturne prakse nema napretka u kulturi.

Na koncu, spomenut ćemo i Krležin nauk o tumačenju povijesnih događaja. Slično kao i kod maloprije spomenutog, tumačenje povijesnih događaja mora počivati na faktografskoj točnosti i poznavanju ukupnih društveno-povijesnih prilika i procesa, kako bi se izbjegle autocentrične interpretacije. Povijesni događaji i mijene, drugim riječima, moraju se tumačiti izvan vlastitih rakursa razumijevanja. One su kao takve ne samo netočne nego i štetne po društveni život, budući da su u funkciji širenja predrasuda i krivoga mnijenja te tako zaprečavaju društvenoga napredovanja.

Sve tri navedena poučka mogu i danas biti od koristi i Hrvatima u Vojvodini kada je riječ o memoriranju njihova trajanja u povijesti i sadašnjosti, procesu koji je tek na početku i koji još uvijek boluje od dječjih bolesti autovalorizacije vlastitih postignuća i infantilnih tumačenja značaja vlastitih prinosa u povijesti. S ovim Krležinim naputcima, pak, jedan dio takvih naših slabosti mogli bismo zaliječiti odstranjenjem.

Napomena: Tekst je objavljen u nastavcima u tjedniku „Hrvatska riječ" od 488. do 492. broja, a prenosimo ga u cijelosti, uz dopuštenje autora i Uredništva „Hrvatske riječi".

Baština