Pozovite » (+381) (0)24 535-533

krleza_marginalijePiše: Tomislav Žigmanov

Koncem 2011. godine u izdanju „Službenog glasnika" u Beogradu je iz tiska izašla knjiga, do sada neobjavljenih, rukopisa hrvatskoga književnika i leksikografa Miroslava Krleže pod nazivom „Marginalije : 1000 izabranih komentara o tekstovima enciklopedije JLZ". Knjigu je, u povodu „30 godina nakon autorove smrti i stotinu godina otkad je došao u Srbiju", priredio književni kritičar i današnji glavni ravnatelj Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža Vlaho Bogišić.

Riječ je o zapisima, komentarima i uredničkim intervencijama koje je Krleža kao glavni urednik i redaktor bilježio na marginama enciklopedijskih natuknica pisanih za potrebe Enciklopedije Jugoslavije. Ona je, pod vrsnim Krležinim urednikovanjem, objavljivana u Zagrebu u razdoblju od 1955. do 1971. godine u osam tomova u izdanju Jugoslavenskog leksikografskog zavoda.

Krležine su marginalije, po svojoj formi, bliske esejistici i kritici, dakako prepoznatljivog su Krležinoga stila, a njezini sadržaji „kriju" autora rijetko viđene obrazovanosti. Usto, gdjekad su njegova zapažanja britka i duhovita, a gdjegdje sarkastična, cinična pa čak i surova kada je riječ o piscu natuknice, ali i o njezinoj temi - leksikografski obrađenim osobama, povijesnim događajima, institucijama, kulturnim sadržajima...

Sam je, pak, Krleža o njima zapisao sljedeće: „Marginalije su, dakle, moje primjedbe ili zanovijetanja na tekstove koje su već pripremili stručnjaci iz pojedinih sektora, i onda na njihov pisani materijal ja dodajem svoje ocjene, a one su takve naravi da se o njima argumentirano može diskutirati." Stoga je i kritika ocijenila ovu knjigu „biblijom leksikografije". Tisuću marginalija su u knjizi poredane abecednim redom, od A do Ž, pa se tako knjiga, kao mozaik samostalnih jedinica, može čitati „na preskok".

Osim ovih općih informacija i načelnih ocjena „Marginalija" o jedinicama Enciklopedije Jugoslavije, koje su, zbog značaja iznijetoga, zacijelo od važnosti za sve južnoslavenske narode, za čitatelje „Hrvatske riječi" mogu biti zanimljive i Krležine lucidne opservacije i kritička zapažanja spram natuknica koje se izravno odnose na Hrvate u Vojvodini. Njih ima desetak, o čemu će biti riječi u sljedećih nekoliko nastavaka.

Prva je Krležina marginalija posvećena društvenom djelatniku i pjesniku, bunjevačkom Hrvatu Franji Bašiću (Subotica, 2. XII. 1912. - Subotica, 10. III. 1991.) (str. 78), u kojoj su i pisac i sam Bašić ocijenjeni negativno. O natuknici, koju je napisao Slaven Ravlić, Krleža je, naime, iznio sljedeće stanovište: „Rečeno je već bezbrojno mnogo puta da je Ravlić izgubio svaku pak i najminimalniju normalnu mjeru kod ocjene svojih jedinica. Kako je taj subotički magistratski činovnik uopće mogao da uđe? Ravlić to motivira, zato što je štampao zbirčicu početničkih stihova 'Pupoljci' u Subotici god. 1934. Šteta za svaku riječ, a boga mi, i za pare. 10 redaka teksta, 10 redaka prijepisa, 18 redaka raznih napomena, ovo moje glavno uredničko čitanje, 8 redaka moje napomene, svega zajedno: 46 redaka posla u vjetar."

Druga govori o franjevačkom spisatelju, povjesničaru i pravniku Grguru Čevapoviću (Bertolovci, 23. IV. 1786. - Budim, 21. IV. 1830.) (str. 183), kojega je Krleža preimenovao u Ćevapovića. O natuknici o njemu Krleža piše afirmativno i sugerira određene izmjene u sadržaju leksikografske jedinice: „Katančićev urednik i emendator Katančićeve biblije. Katančićevo Sv. Pismo uz Ćevapovićevu suradnju predstavlja kod nas važan kulturno-historijski datum. Treba ga zato uvrstiti i potpuno prestilizovati. To što je pisao neke drame u pubertetu zaista nije važno. Da se vodi u evidenciji i njegov Slavonski pravopis. Ukoliko ga budemo brisali, ime da mu se svakako fiksira na drugome mjestu."

Kako pisati?
U „Kako da se piše", na stranici 378, Krleža iznosi sljedeću uputu svakom leksikografu: „Svi načini kako se piše su dobri, osim dosadnog, u beletristici. A svi načini u leksikografiji su dobri, osim stereotipiziranog."

Sljedeća je Krležina marginalija posvećena biskupu, diplomatu i humanisti Andriji Dudiću (Budim, 16. II. 1533. - Breslau, 23. II. 1589.) (str. 229-230). Osim što telegrafski iznosi nekoliko faktografskih podataka, Krleža o Dudiću i ironijski progovara. „Pisao se Duduch ili Dudith. Bio je vlaški (rumunjski) primas, postao kanonik u Ostrogonu, poslije prepošt, zatim biskup, predstavnik madžarski na Tridentskom koncilu, kao biskup pečujski. Bio je porteparole cara Ferdinanda na tome koncilu. U vezi s jednim ljubavnim romanom s jednom dvorskom gospođom na poljskom kraljevskom dvoru, Strass Reginom, prešao je na protestantizam, da bi je mogao uzeti za ženu. Kao udovac nije poslušao naše narodne poslovice, oženio se po drugi put, prema tome nije zavrijedio da mu gospođa Regina umre. Prema tome naša karakteristika, da se 'istakao sloodoumnim govorima na Tridentskom koncilu', nije baš sasvim historijski podudarna sa činjenicama, da to da je kritizirao Galena i t.d. nije tako važno. Možda za Medicinsku enciklopediju."

Nizanje Krležinih primjedbi i ocjena

S napisanom natuknicom o europskoj rijeci Dunav (str. 231-232), toliko važnoj za život podunavskih Hrvata, Krleža, čini se, uopće nije bio zadovoljan. U tom smislu, on u ovoj marginaliji predlaže što bi se o Dunavu trebalo napisati u Enciklopediji Jugoslavije.

„Da li je to sve što ulazi od Dunava? I to što je ovdje rečeno geografski, potpuno je šematski i blijedo. Nije ostvarenje onoga što smo po planu bili odredili da je potrebno da se kaže o Dunavu. Što je sa Dunavom u Pomorskoj enciklopediji? Da se usporede tekstovi. Rečeno je da se Dunav prikaže ne samo geografski nego historijski, politički, ekonomski, strateški i kulturno-politički. Danubius, Ister, Istros, Dunav, Donau, Dunai, Duna, Dunavo, Duneh, Danubius, Denube, od Kelta pa do suvremene historije svih podunavskih naroda, podjednako važan motiv kroz vjekove. Dunav je najveća evropska rijeka, i bez obzira što protječe kroz naše krajeve i što bi joj u okviru naše Enciklopedije valjalo posvetiti najveću i najminuciozniju pažnju, ta granica rimskog carstva, taj motiv ikonografski i likovno-umjetnički, nije u okviru ovog prikaza ni dodirnut. Dunav u slikarstvu od medievalnih motiva, od Trajana, od Marka Aurelija, od antičke plastike, do romantičke lirike i slikarstva (Baba-Kai), Dunav u našoj lirici, u prozi, u kronikama, u literaturi, u nauci, u politici i t.d. Podunavlje, Podunavci, transdanubijanstvo kao pojam. Dunav je glavno korito svih historijskih strujanja i kretanja, od prethistorije do seobe naroda, do dolaska Slavena na Balkan. Dacija, Moesia, Panonija, Germanija, Austrija, Madžarska, dunavske ravnice, pustare, Alföld, turski ratovi, dunavske zemlje, podunavska federacija, uloga Austrije i t.d. Od Kelta do 1848. i do 1948. važna baza. Trebalo bi donijeti kartu čitavog Podunavlja, ne samo geografski nego i sa svim promjenama političko-kulturnih elemenata. Rijeke koje utiču u Dunav povezuju dunavsku nizinu sa raznim zemljama, narodima i krajevima. On je podjednako važan u heraldici, kao i u pitanjima međunarodnoga prava, dunavske plovidbe, u pitanjima regulacije i t.d. Gradovi i civilizacije na Dunavu: Golubac, Beograd, Slankamen, Senta, Petrovaradin, Bratislava, Višegrad, Kalemegdan, Negotin, Budim, Beč sve do Galca i do dunavske delte, od Korvina do šajkaških regimenata, do austrijske granice, od uspona i propasti Habsburga do Tolbuhinova prelaza kod Batine skele. Dunavski kanali: Dunav-Rajna, Dunav-Odra, Dunav-Tisa, Dunav-Sava, Beograd-Hamburg i t.d."

Natuknica o hrvatskome kiparu Robertu Frangešu-Mihanoviću (Srijemska Mitrovica, 2. X. 1872. -Zagreb, 12. I. 1940.) (str. 269-270) imala je, prema mišljenju Krleže, nekoliko bitnih nedostataka. „Autor nepotpisan, po rukopisu mislim da je S. Batušić. Tekst je sveden na minimum. Frangešu nije posvećena dovoljna pažnja ni kao animalistu ni kao dekorateru. Šokčević je dobra skulptura, a portrait njegove majke spada svakako među najbolja ostvarenja hrvatske plastike na prelazu stoljeća. Supraporte u Kršljavijevoj dvorani 'Bogoštovlje i Nastava' izmjerene mjerom vremena i ukusa, i danas spadaju u dobru i solidnu dekorativnu plastiku."

„Jelačićev rat" (str. 359-360) je natuknica u kojoj Krleža ozbiljno dovodi u pitanje interpretaciju ovoga povijesnoga događaja te (ne)dobronamjernim kritikama koje se, vidjet ćemo s razlogom, upućuju jugoslavenskoj historiografiji. U tom smislu, on piše: „'Protiv naše oslobodilačke borbe prva je povela rat feudalna Madžarska' i t.d. A 'nacionalnu slobodu i četrdesetosmaško jedinstvo južnoslavenskih naroda konačno je likvidirala udružena austro-ruska reakcija'?? Ova 'naša oslobodilačka borba' predstavlja strateški pokret Jelačićevih graničarskih četa protivu Budima, pak od Pákozda, kao što je poznato, protivu Beča. Bio je to pokret graničarskih četa, po previšnjoj zapovijedi iz Beča, a nažalost nikakva 'naša oslobodilačka borba', kojoj je feudalna Madžarska navijestila rat. Rat je navijestio Jelačić svojim prelazom preko Drave i t.d. i t.d. Tu se izlažemo opravdanoj kritici, koja kao što vam je poznato, nikada nije bila dobronamjerna. Ad. Jugoslavensko državno ujedinjenje."

I sljedeća marginalija koja se tiče našeg prostora i od značaja je za vojvođanske Hrvate dolazi iz područja povijesnih događaja. Riječ je o „Karlovačkom miru" (str. 389), koji je sklopljen na kraju Velikog bečkog rata 1683.-1699. u Srijemskim Karlovcima 26. siječnja 1699. godine, između Austrije i njenih saveznika na jednoj strani i Turske na drugoj. O tomu Krleža kaže: „Šta će nam ova mudrost s neba pa u rebra, da je to mir 'sklopljen u Karlovcima' i t.d. Dogovoreno je u principu da ova vrsta jedinica treba da bude uvijek i na svakome mjestu, barem u glavnim potezima, objašnjena i ambijentom i okolnostima, da bude jasnija. 'Humke', kojima je bila demarkirana granica tursko-austrijska od Slankamena do Laćarka (kod Srijemske Mitrovice), i kojom je kao dijagonalom preko Srijema Turčin sačuvao sebi svoj beogradski 'Brückenkopf', u protokolarnom instrumentu Karlovačkoga mira, nazvana je u njemačkoj verziji protokolarnog ugovora 'Die Humzen-gränze'. U svakom slučaju teritorijalno razdjeljenje granično u smislu Karlovačkog mira, što se tiče razgraničenja austro-turskog, neka se ilustrira jednom geografskom skicom, a to da se ne zaboravi."

marginalijeKrležin „obračun" s Matošem

Jedna od najduljih Krležinih marginalija odnosi se na natuknicu o Antunu Gustavu Matošu. Ni autor, a ni sam Matoš nisu prošli bez primjedbi i negativnih ocjena. Evo što Krleža piše.

„Kao tolika druga (veća ili manja, glasnija ili manje markantna) imena naše književne historije, eto, ni A.G.M. nema sreće. Prvome recenzentu nije se posrećilo da nam prikaže pojavu ovoga čovjeka u prilikama ili u neprilikama naše književne mizerije na prijelazu Stoljeća, a drugi recenzent, mora se priznati, nije bio mnogo sretnije ruke.

Šta da se radi? Varijanta broj 2. (Ladan) manje je rogobatna od prve, ali je strukturalno takva te bi je veoma teško bilo preraditi od početka, red po red, i tako nam ne preostaje nego da je štampamo s nekim manjim dopunama samoga teksta, navedenima kasnije u napomeni.

Generaliter: Matoš je pisao mnogo i dobro, a istodobno, uzme li se kritički, zapravo veoma malo i slabo, već prema tome kako se misli o tome šta je 'dobro' a šta je opet 'mnogo'... Matoš je zapravo neoriginalan pisac u međunarodnim omjerima, a u našim relacijama on je originalan svakako, jer je zapravo uz Ivu Vojnovića prvi hrvatski pisac koji je kod nas propisao prvu soigniranu poetsku, umjetničku prozu. Kao takav Matoš je veoma podesan za ispitivanje duhovne i intelektualne atmosfere svoga vremena, mnogo interesantniji po tome što je izricao mnogobrojne negativne sudove o negativnim pojavama svojih suvremenika, njihova stila i jezika, nego po tome što je propovijedao raznovrsne suvisle i nesuvisle misli i poglede. Kao originalan beletrist stvaralac, jedva dolazi u obzir. Matoš je ispisao mnogo hartije, pa ipak, budimo objektivni, novelistika mu je papirnata igra riječima, igra, na momente, prividno sugestivna, u svakom slučaju vješta, više od toga, virtuozna, ali teško bi bilo, mislim, dokazati da nije bila i ostala čista verbalistika. To, međutim, da li je Matoš u prvom redu retorik, nije ni tako važno, koliko mnoge druge komponente, koje uslovljuju njegovu pojavu kao simptomatičnu za prostor i vrijeme kada se pojavio.

Matoš je stigao u Beograd kao dječak, u sjeni jedne literature, u znaku Šenoe i Harambašića, i tu se, u Beogradu, veoma brzo prometnuo s jedne strane u čaršijsko-bulvarskog publicista tipa Pere Todorovića, a s druge, u heredijanca, tipa bogdan-popovićevskog snobizma po modelu École de Paris. Šenoe se nikada nije oslobodio i njegove najbolje lirske inkantacije u periodu 1906-1910 vezane su uz Augusta Šenou. Od Šenoe je naučio da promatra svijet iz zagrebačke gornjogradske perspektive pseudo-rodoljubivog patosa i reagirajući na isto tako genre-slikarsku papazjaniju raznovrsnih srbijanskih mitomanija kosovskih u stilu Paje Jovanovića, i sam je postao genre-poeta hrvatskoga regionalizma, hrvatskoga nacionalizma, varijante hrvatske radikalije među austro-kroatima. Stigao je u Beograd kao naivna lirska duša, carthe blanche, i u Beogradu prerušio se i maskirao u Starčevićanca-stekliša, što je i ostao sve do svog frankovluka u najbanalnijem smislu ove riječi, kada se pod banovanjem bana Pavla Raucha vratio doma iz emigracije i tako postao neka vrsta stipendista u vrijeme veleizdajničkog procesa, kada je i grof Lujo Vojnović bio posvetio Banu Dimu svoju 'Propast Dubrovnika' sa dedikacijom, koja predstavlja kulturnu sramotu prvoga reda. Bilo je to vrijeme kada je Frano Supilo stajao pred političkom likvidacijom i slomom, u vrijeme političkih bitaka, u svakom slučaju sudbonosnih, koje će potrajati još nekoliko decenija. Šta da radimo, prikazujući naše ljude u ovim neprilikama kada su Argus-Kršnjavi sa Dorotkom von Ehrenwallom i Kostom Hörmannom bili protektori naših muza. Jedan B-H sekcionšef sa Ćemaluše i jedna martijanečka pijandura od švapskog baruna.

Do svoje, relativno veoma kasne antifrankovačke apostaze a i poslije nje, Matoš je kod nas važio kao naš barrèsovac, a njegov takozvani barrèsizam, kao kult naše regionalne, uže, zavičajne, agramerske lirike bio je neka vrsta negacije isto tako imaginarnih, provincijalnih, kalemegdanskih perspektiva, koje su u srbijanskoj publicistici, u nauci i u politici onoga perioda važile za nacionalno neprikosnovene Svetinje (kao i danas). Tu su se našle dvije negacije, dva provincijalizma duha i uvjerenja, a prokletstvo je tipa A.G.M. što nije imao ni oka ni sluha za bilo kakvu suprastrukturalnu, suvremeniju, višu ili kritičku formulu, formulu, uostalom, koja ni do danas još nije ostvarena na književnom planu.

Matoš je beskompromisno negirao sve što se u Hrvatskoj zvalo 'naprednjaštvo'. On je to naprednjaštvo negirao podjednako postojano i tvrdoglavo. Od progresivne koncepcije u svijetu, on nije znao ni naučio ni slova, a kao rođeni satirik i polemičar, on je gledao samo ljude, a od bližnjih kojima je bio okružen, samo pantalone i gubice, a naročito pak nos svoga protivnika. 'Naprednjaci' za A.G.M. bili su kao stvarna lica-karikature: pan Wilder, ili Spermačević, ili Mjajce Badošević, ili Vilim Bukšeg, ili urednik 'Zvona' M.M.; kao i Supilo antiradikal, po svojim simpatijama više obrenovićevac, on je Supila smatrao varalicom, hohštaplerom, raguzanerom, fijumanskom propalicom, austrijskim konfidentom, i ne imajući zapravo o praktičnom smislu politike od Riječke rezolucije do Friedjungova procesa ni pojma, on se gubio u apstraktnim negacijama. Negirajući vidovdance i čaršijsku beogradsku neoradikalsku inteligenciju sa Jovanom Skerlićem na čelu, on se nije snalazio u ovoj problematici, a od naroda, kojima su Hrvati živjeli okruženi, on kao pravi nerazvijeni homunkulus nije zapravo imao ni pojma. Samozadovoljan u svom fiktivnom šljivarskom mandarinskom bunilu, on nije priznavao ni jedne vrijednosti nacionalne oko sebe osim francuske. Vidi kao dokaz njegov registar madžarske, austrijske, češke, poljske, slovenske ili talijanske civilizacije. Nula nullissima. Jedan od najdalekovidnijih hrvatskih dijagnostika, a mnogobrojne njegove formule i danas su neoborive, Matoš je bio zapravo čovjek kratkovidan, zasljepljen, da, više od toga, upravo duhovno slijep. Živio je u Francuskoj godinama, a da o zemlji koju uzdiže do metafizičkih razmjera, nije zapravo progovorio ni jedne jedine stvarne riječi. Našao se u Francuskoj usred političkog meteža između Dreyfussovog procesa i Prvog svjetskog rata, kada je Treća Republika, uprkos svojoj laičkoj, antiklerikalnoj nasrtljivosti pokazivala već sve očite znakove staračke demencije, Matoš kao svjedok vremena o tim političkim agonijama nije ostavio ni jednog zanimljivog individualnog ni zapažanja ni svjedočanstva. Njemu Taine ne vrijedi mnogo, ali Bourget ili Barrès ili Maurras, to su mu geniji, to su mu asovi u njegovoj partiji intelektualnog kartanja, ali ni o njima nije umio isto tako da progovori ni jedne originalne riječi. Dok prepisuje najbanalnije sudove o Lamartineu, o Baudelaireu ili o Chateaubriandu, imena kao Boutroux, Bergson, Sorell, Péguy ne govore mu ništa. Za njega je Gambetta mason, a mason mu je i Jaures, a o Rusima nije ni beknuo. Rusija mu je terra incognita. U njegovom registru nema ni jednog jedinog socijalističkog imena ni pipca, i u tom pogledu, on je čista provincijalna landpomoranča, upravo kao i braća Radić i kompanija. Testimonlum paupertatis.

Sve to ne bi bilo ni po čemu važno kod ocjene jednog književnika-kritičara, da se u našoj književnoj historiji ustrajno ne ističe njegova nadprosječna univerzalnost.

Trebalo bi Matoša prikazati kao polemičara, jer to je bio, i to mu je bila najjača strana. Proveo je desetak godina u ovom našem žabnjaku, u ovom provincijalnom svračjem zakutku kao strano lice. Kao publicista živio je životom gonjene zvjerke, za kojom se razliježe lavež hajke, da, upravo čitavih čopora mediokriteta samo zato, jer je po temperamentu i po fantaziji ipak bio visoko iznad prosjeka svoje sredine. Neka se pregleda galerija imena (kompaktne demokratske većine svih mogućih književnih tabora od klerikalaca do naprednjaka i socijalista), koji su jalovo mrčili hartiju da smanje značenje njegove pojave. Ovi nerazmjeri u odnosima snaga i kriterija govore poglavlja. Za takav portret čovjeka, ocrtanog ovdje u glavnim potezima, nedostaju nam, nažalost, snage, i prema tome predajući se rezignaciji, pomolimo se za dušu onoga koji će prvi opet jedanput jalovo napisati jedan od naših enciklopedijskih prikaza o nekom našem enciklopedijskom imenu prvoga reda.

Ovo kao uvod.

[...] III/6-10 predlažem da se briše. Njegova subjektivna motivacija, zašto piše pjesme, nikada nije djelovala uvjerljivo, kao da je doista tako bilo ili tako biti moglo da se odrekao sviranja zadobivši grč od pisanja i da je zato pisao pjesme. Bio je to osjećaj neke vrste slabijeg otpora u odnosu spram svoje skribentske poetasterske okoline, kada su svi drugorazredni poeti uživali ugled priznatih pjesnika, što su mu svi Lunačeci, kao gluhonijemi glupani trajno odricali. Tu je podlegao sugestiji svoje amuzičke okoline. Zapravo ova motivacija spada u vrstu njegovih vlastitih prenemaganja i koketerija.

[...] VIII/3-4. Njegova relacija spram Secesije i takozvane borbe Starih i Mladih. Nije uzeo aktivan stav za Mlade, jer ga nisu priznavali. Spada zapravo u krug naše Moderne, i on je njen najinteresantniji predstavnik, premda toga njegova okolina nije bila svijesna. Dok nije stvorio vlastite koterije, nitko ga nije priznavao, a kakve su mizerije njegovi adepti i učenici bili vidi se iz pamfleta Kreše Kovačića i Ujevića.

VIII/10. 'Ćudljiv isto toliko koliko i uviđavan?' Vrvi čovjek protuslovljima, bio je sve prije na ovome svijetu nego principijelan. Moglo bi se dokazati da je bio antimodernist iz povrijeđene taštine. Kod Matoša prevladava fermenat nacionalističke zbrke i nesnalaženja.

[...] VIII/18. Sama biografija A.G.M. kako je mi tretiramo, da je upravo njegov bohemski način izazvao ranu smrt, dokazuje da to nije bila ars vivendi. [...]

II. (Frangeš). Treba preraditi ab ovo. Nije riječ o čeprkanju po detaljima jedne biografije, ali ni u jednoj od tih biografija, pa ni u ovoj našoj (ukoliko smo se uopće odlučili da to treba da bude) nije rečeno ništa što bi zaista bilo stvarno i informativno. Kad je riječ, na primjer, o Matoševim muzikalnim sklonostima, govori se da je 'učio i čelo', ali se ne govori pa ni u našem slučaju ni gdje ga je učio, ni kada ni kod koga ni kako dugo ga je svirao, a da je bio svirač, o tome se piše, (kao takav bio je angažiran u beogradskom kazališnom orkestru), to je poznato, međutim, detaljima ništa.

Isto tako o tome kako je dezertirao u Srbiju. Motivira se i u ovom našem slučaju da je to učinio 'ne podnoseći vojnu disciplinu'. Koji su konkretni motivi bili da je dezertirao u Srbiju, ostat će mutno, jer ni on sam nikad nije stvarno motivirao taj svoj bijeg u Srbiju politički pa ni bilo kako psihološki. Mladenačko neraspoloženje trenutka po svoj prilici, sa fatalnim posljedicama. Sastaju se dva milieua, dvije sredine, dva grada, dvije zemlje, dva naroda, dvije civilizacije na ogromne razmake vjekova. Vidi kako se Cankar osjeća u Sarajevu godine 1910. U ovoj vrsti biografija, gdje se zagomilavamo zaista nevažnim detaljima, zaista nije važno da li je bio imenovan 'nastavnikom' ili 'privremenim nastavnikom', a bilo bi mnogo važnije da se ispita kako je to bilo s njegovim povratkom u domovinu pod Rauchom, tko je bio taj koji je izradio njegovo pomilovanje i pod kakvim uvjetima, a da se od dezertera prometnuo u nastavnika ili u stipendista i to baš pod Rauchom, ukoliko je potrebno da se ispita. Tu je nešto sprčkano, ta se tema zaobilazi.

Pišemo ležerno i lako, jer ne može se za A.G.M. reći pa ni u enciklopediji, pa ni onda pišemo li telegrafskim stilom da je 'pisao i pjesme'?? Ne znam što bi to imalo da znači, ali se može mirne duše brisati. Nije dobar ni ton ni argumentacija.

III (Frengeš-Ujević). XV, 11. 'ali sve mane Matoša kao čovjeka nisu ga omele da dade savršene ačne slike'. Dosta više o tim ljudskim Manama A.G.M. Koje su to njegove mane, i to 'ljudske mane', koje nisu normalno ljudske mane ili koje to ne bi bile?!

Osjećaj za važnost, povijesnu ulogu i aktualni trenutak

Krleža u svojim „Marginalijama" nije bio zadovoljan ni s obradbom franjevačkog spisatelja i povjesničara Emerika Pavića (Budim, 5. I. 1716. - Budim, 15. IV. 1780.) (str. 516 ). U tom smislu, on zahtijeva sljedeće: „Vidi napomenu K. Krstića od 20. I. 1954, znači prije osam godina. Nije uvažena. Trebalo bi to ostvariti i čovjeka uvrstiti."

Jedini grad koji je od važnosti za podunavske Hrvate što ga je Krleža tematizirao u svojim marginalijama jest najvažniji grad u Baranji - Pečuh, danas u Mađarskoj (str. 517). O natuknici o njemu Krleža je zapisao: „Što se historijskog dijela tiče, glavni grad Baranje, još je do 1914. ležao u etnički čistom slavenskom kraju. I ime mu je slavensko i svi nazivi sela i brda oko njega isto tako. A što se tiče Pečuha kao kulturnog centra Panonije, Gornje Hrvatske i Slavonije, od Jana Panonija Česmičkoga do Šenoe, znači od romanike do romantizma, čitav niz naših ljudi učio je u Pečuhu. Za vrijeme turske okupacije, a i kao biskupija, igrao je važnu kulturnohistorijsku ulogu. Okupiran poslije Prvog svjet. rata po SHS četama i t.d."

Na koncu, imamo i jednu zemljopisnu regiju koju je Krleža elaborirao - riječ je o Srijemu (str. 558). Zanimljivo je kako je Krleža imao političkoga obzira glede rješenja njegova pripadanja s obzirom na ondašnje društveno-političke konstelacije i trvenja, o čemu se najviše i piše u ovoj marginaliji: „'Pripada AP Vojvodini, Hrvatskoj, Srbiji'. Kad bi išla ova podjela, onda bi se moralo precizirati: SAP Vojvodini, SR H i SR S. No radi se o važnijem, SAP Vojvodina, SR Hrvatska i SR Srbija - nisu, kao što se zna, identične kategorije našeg ustavnog sistema, a oko toga, kao što se također zna, latentni su sukobi (problem statusa pokrajina u sistemu jug. federalizma). Mi ne možemo stvar drukčije postaviti nego što je postavlja sam savezni ustav i ustav SR Srbije, a iz toga bi slijedilo da kažemo možda ovako: Srijem pripada SR Srbiji (u okviru koje je veći dio pod jurisdikcijom SAP Vojvodine) i SR Hrvatskoj. Trebalo bi također s time uskladiti i rečenicu: 'u SFRJ najveći dio Srijema nalazi se u sklopu SAP Vojvodine'. Inače Srijemu smo poklonili 42 retka! Više nego nekim državama. (Ravan Dunav - Širok Srijem)."

Premda u Krležinom posthumno objavljenom djelu „Marginalije : 1000 izabranih komentara o tekstovima enciklopedije JLZ" nema previše odrednica koje su od značaja za Hrvate u Vojvodini, ipak su nam njegove opservacije istih i danas poučne. Kao prvo, riječ je o načelnoj uputi kako treba pisati o osobama, pojavama ili događajima - strogo se držati činjenica, no isto tako obratiti pozornost i na kontekste u kojima je objekt obradbe situiran. Toga se načela nastoje pridržavati i autori natuknica koje se pišu za „Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca".

S druge strane, Krleža nam sugerira da valja biti oprezan kada je riječ o ocjenama vrijednosti nečijeg djela ili važnosti događaja, pojave, institucije... Osim što su one temeljni kriteriji za nečije uvrštenje ili pak izuzeće u enciklopediju ili leksikon, ocjena vrijednosti nečijega djela od presudnoga je značaja za duljinu natuknice. I tu treba biti pravedan: vrijednosni sudovi o postignućima „naših ljudi" također moraju počivati na visokim standardima, a nikako se ne smije podlijegati nekakvim subjektivnim mjerilima. Ozbiljne kulture, vrijedi ovdje ovaj poučak, prepoznaju se po kvalitetnom samoocjenjivanju svojih ostvaraja i učinaka, a nerazvijene kulture ili kulture s infantilnim značajkama imaju praksu pozitivnoga predstavljanja svega vlastitoga što postoji u pojedinim područjima kulturnog stvaralaštva. Drugim riječima, bez valorizacija kulturne prakse nema napretka u kulturi.

Na koncu, spomenut ćemo i Krležin nauk o tumačenju povijesnih događaja. Slično kao i kod maloprije spomenutog, tumačenje povijesnih događaja mora počivati na faktografskoj točnosti i poznavanju ukupnih društveno-povijesnih prilika i procesa, kako bi se izbjegle autocentrične interpretacije. Povijesni događaji i mijene, drugim riječima, moraju se tumačiti izvan vlastitih rakursa razumijevanja. One su kao takve ne samo netočne nego i štetne po društveni život, budući da su u funkciji širenja predrasuda i krivoga mnijenja te tako zaprečavaju društvenoga napredovanja.

Sve tri navedena poučka mogu i danas biti od koristi i Hrvatima u Vojvodini kada je riječ o memoriranju njihova trajanja u povijesti i sadašnjosti, procesu koji je tek na početku i koji još uvijek boluje od dječjih bolesti autovalorizacije vlastitih postignuća i infantilnih tumačenja značaja vlastitih prinosa u povijesti. S ovim Krležinim naputcima, pak, jedan dio takvih naših slabosti mogli bismo zaliječiti odstranjenjem.

Napomena: Tekst je objavljen u nastavcima u tjedniku „Hrvatska riječ" od 488. do 492. broja, a prenosimo ga u cijelosti, uz dopuštenje autora i Uredništva „Hrvatske riječi".

Baština