Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Koji to narod tiska u Subotici Hrvatske novine, osniva Hrvatske domove, slavi Hrvatsko Kraljevstvo i prije negoli je „nasilno asimiliran" 1945.?

hrvatske novineNa prijelazu iz 19. na 20. stoljeće potvrđeni su višeslojni identiteti kod hrvatskog stanovništva, a najvažnije kategorije poistovjećivanja jesu: Dalmate, Bunjevci, Šokci, Hrvati, Slaveni, Jugoslaveni, „politički Mađari". Od 1880-ih može se pratiti postupno jačanje samoidentifikacije pod hrvatskim imenom, prvo kod predstavnika kulturne elite, a potom i kod širih slojeva društva. Vanjskopolitičke prilike, uz kasnije slabljenje i raspad Monarhije, tu su igrale važnu ulogu pa se pred I. svjetski rat, tijekom njegova trajanja i nakon njega hrvatsko ime kod Bunjevaca i Šokaca uspinjalo u identifikacijskoj piramidi nad ostalim etnonimima, a etnonim Dalmate se izgubio u potpunosti. U turbulentnom razdoblju 1918. godine Bunjevci se u Rezoluciji Narodnom vijeću nedvosmisleno imenuju Hrvatima južne Ugarske, a propast ugarske vlasti simbolički su obilježili isticanjem hrvatske zastave na toranj gradske vijećnice u Subotici.

Nedugo poslije završetka Prvog svjetskog rata, u Subotici i drugim dijelovima sjeverne Bačke srpske vlasti vrše lokalni popis 1919., čiji su rezultati obavljeni za potrebe razgraničenja i mirovne konferencije u Parizu. Popis je trebao diskreditirati mađarske statistike i dokazati da je slavensko (upravo je tako isticano jer su Srbi prije kolonizacija bili malobrojni) stanovništvo većinsko. Koje je to onda slavensko stanovništvo bilo većinsko? Prema rezultatima tog popisa izrazito je porastao broj Bunjevaca, u mađarskim statistikama 1910. službeno zavedeni kao „ostali", s 33.390 na 65.135 1919. godine od ukupno 101.286. stanovnika. To se može objasniti i time što su mađarske statistike pod Mađare bilježile znatnim dijelom i one Bunjevce sa znanjem mađarskog jezika, ali i prepravljanjem dotadašnjih „Mađara" sa slavenskim prezimenima u „Bunjevce" neovisno o tome kako su se oni samoidentificirali. U studiji znanstvenog informativnog karaktera objavljenoj za potrebe iste mirovne konferencije u Parizu, Severna granica južnih Slovena, La frontière septentrionale des Jugoslaves s etnografskom kartom, navode se podaci prema kojima je jasno gdje su srpske vlasti vidjele Bunjevce pa stanovništvo Subotice u studiji čini „73.872 pravoslavnih i katoličkih Srba (Bunjevaca 65.135 i pravoslavnih Srba 8.737)". U istom tekstu za Bunjevce i Šokce koristi se i naziv „Srbo-Hrvati". Više je nego jasno da se predstavnici Bunjevaca, a time i puk koji su predstavljali na toj mirovnoj konferenciji, nisu osjećali katoličkim Srbima. Od njihovih predstavnika poimence: Blaško Rajić pokretač Hrvatskih novina 1923. u Subotici, Petar Pekić član više hrvatskih društava i pisac Povijesti Hrvata u Vojvodini, 1930., Stipan Vojnić Tunić HSS-ovac i predvodnik više hrvatskih društava, Ivan Evetović zastupnik Bunjevačko-šokačke stranke koja je isticala hrvatstvo Bunjevaca, dok je jedini Martin Matić u međuratnom razdoblju blizak vlastima i sukladno politici tih vlasti isticao bunjevačku samosvojnost.

 

bunjevci i bunjevke neven-m

U prvom službenom popisu koji su provele vlasti Kraljevine SHS 1921. pitanje narodnosti nije bilo postavljeno, već samo pitanje materinjeg jezika i vjeroispovijesti. Iz podataka koje je pružao provedeni popis moguće je doći samo do grubih podataka ili procjene brojnosti pojedinih naroda. Kod kategorije materinjeg jezika dva najbrojnija naroda u državi, Srbi i Hrvati, u objavljenim rezultatima su klasificirani zajedno (Srbi ili Hrvati) što je posljedica vladajuće državne ideologije kojoj nije bilo u interesu pružiti pouzdane podatke o narodnosnom sastavu stanovništva. Popisna metodologija zbog nepostojanja bunjevačkog ili šokačkog materinjeg jezika takvoga stanovništva nije niti mogla evidentirati već samo Hrvate koji su kasnije prikazani zajedno u kategoriji Srbi ili Hrvati. Samim time rezultati popisa 1921. godine dokazuju da nije Josip Broz Tito 1945. političkom odlukom nasilno asimilirao Bunjevce i Šokce u Hrvate kako se tvrdi od strane onih Bunjevaca koji se ne smatraju Hrvatima.

Nadalje, cijeli niz činjenica potvrđuje da bačkim Bunjevcima i Šokcima nitko nije nasilno nametao hrvatsko nacionalno ime desetljećima prije 1945. godine: 1) Neven, najvažniji list bačkih Bunjevaca i Šokaca izlazi od obnovljenog tečaja 1918. na hrvatskom standardu i u svojim tekstovima ističe njihovo hrvatstvo, 2) Blaško Rajić 1923. pokreće u Subotici Hrvatske novine, 3) od 1918. počinje osnivanje hrvatskih društava i političkih stranaka koje su u svom nazivu imale hrvatski atribut (samo u Subotici nekoliko desetaka društava), 4) ista hrvatska društva u Subotici 1925. godine održavaju javnu proslavu tisućugodišnjice Hrvatskog Kraljevstva i postavljaju spomen ploču koju su mađarske vlasti 1941. uništile, 5) Bunjevačko-šokačka stranka se 1926. godine, radi poboljšanja položaja hrvatskog stanovništva i obrane od asimilacijskih pritisaka, sjedinjuje s Hrvatskom seljačkom strankom, 6) osnivaju se Hrvatski domovi u Subotici, Somboru, Tavankutu, Đurđinu itd., 7) vojna obavještajna služba iz Subotice 1934. g. izvještava da je većina „bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta." itd. Proces spontanog deklariranja Bunjevaca Hrvatima i javnog manifestiranja hrvatstva uzbunio je velikosrpske režimske krugove kao i njihove poslušnike među Bunjevcima, pa zastupnik Narodne radikalne stranke, Marko Jurić, u državnom parlamentu 1927. traži državnu intervenciju i zaštitu protiv nasilne kroatizacije Bunjevaca! Ostaje pitanje je li moguće Hrvate, koristili oni još pored hrvatskog i bunjevačko, šokačko ili neko drugo ime, nasilno kroatizirati, a ako jest, koji su to mehanizmi mogli omogućiti kada je Bačka bila pod izravnom političkom, financijskom i svakom drugom upravom dirigiranom iz Beograda? Više je nego slična usporedba s današnjom situacijom gdje Bunjevci koji se ne smatraju Hrvatima pozivaju državu Srbiju da iskoristi sredstva moći i pravne mehanizme kako bi se onemogućila navodna nasilna kroatizacija Bunjevaca. Danas se ide korak dalje gdje se traži i zakonska zabrana Hrvatima Bunjevcima da koriste bunjevačko ime u nazivu svojih institucija, društava i manifestacija.

subotica-karadjordjev-parkSljedeći državni popis iz 1931. uz pitanje materinjeg jezika i vjeroispovijesti bilježio je i narodnost. Međutim, i u ovom popisu su Hrvati i Srbi popisivani zajedno, a službeni popis nije poznavao postojanje bunjevačkog ili šokačkog naroda ili jezika. Primjetno je da oni Bunjevci koji se ne smatraju Hrvatima danas za službeni državni popis stanovništva iz 1931. godine na području Subotice proizvoljno stavljaju preko 40.000 stanovnika u nepostojeću popisnu kategoriju Bunjevci. S druge strane, na regionalnoj i lokalnoj razini radikalne struje u vlastima i predstavnici Bunjevaca pri tim vlastima nastoje, nakon neuspješnog nametanja Bunjevcima i Šokcima srpskog nacionalnog imena pod formulom „katoličkih Srba", promaknuti ih u četvrto jugoslavensko „pleme" pored Srba, Hrvata i Slovenaca. Popise stanovništva organizira i provodi svaka država za svoje potrebe, ali u to vrijeme popise stanovništva organizirale su i gradske vlasti (npr. Subotice i Sombora) koje su isto tako koristile te popise za svoje potrebe uključujući i političke. Međutim, takvi popisi nisu slijedili metodologiju državnih popisa i bili su direktno pod utjecajem političkih struktura na vlasti koje su za svoje potrebe naručivali iste. Ilustrativnosti radi navodimo primjer Subotice u kojoj je tada na vlasti režimska Jugoslovenska radikalna zajednica s gradonačelnikom Ivanom Ivkovićem Ivandekićem (1933.-34.), do 1929. godine i uvođenja diktature starješine Hrvatskog sokola i istaknutog člana subotičkog HSS-a. Prema gradskim statistikama, u podacima Inžinjerskog gradskog ureda iz 1934., od 102.133 stanovnika Subotice (uključujući pripadajuća salaška naselja) bilo je Bunjevaca 44.892, Srba 10.054, Mađara 39.108 i Hrvata 900 (Historijski arhiv Subotice, F:275.50). Koliko su bile objektivne takve statistike i kakvom metodologijom su dolazile do podataka više je nego upitno. Izvještaj vojne obavještajne službe iz Subotice od iste godine pobija gradsku statistiku i svjedoči da je „sva bunjevačka inteligencija i najmanje 80% bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta." (Historijski arhiv Subotice F:176. 10.339 - signature citiranih dokumenata preuzete se iz radova ravnatelja arhiva Stevana Mačkovića). Nadalje, u tim godinama djeluje veći broj hrvatskih društava (Hrvatski katolički orao, Hrvatska katolička orlica, HPD Neven, Hrvatski prosvjetni dom, Matica subotička, Pučka kasina itd.) pa samo članstvo dijela tih društava višestruko premašuje broj Hrvata iskazan u gradskim statistikama što ih dodatno čini upitnima.

 

bunjevci hrvati - djido vukovic-m

Pokušaj u sprječavanju manipuliranja imenom Bunjevci u gradskim popisima i statistikama čine i pripadnici političkog i kulturnog vodstva Hrvata u Subotici, no isključeni izbornim manipulacijama iz stvarnog utjecaja u politici gradskih vlasti nisu mogli spriječiti takve manipulacije. Neovisno o gradskim statistikama i poticajima u negiranju hrvatstva Bunjevaca, između ostalog i financiranjem tomu usmjerenih aktivnosti, Bunjevci nastavljaju s osnivanjem većeg broj društava s hrvatskim atributima (HSPD Seljačka sloga, HAD Matija Gubec, Hrvatska privredna omladina itd.). Kako objasniti toliku množinu hrvatskih društava među Bunjevcima znatno prije navodne asimilacijske 1945. godine? Koji je to narod osnivao hrvatska društva, a pritom je isto tako čuvao i isticao i bunjevačko ime?

Povratkom mađarskih vlasti nastoji se vratiti stanje koje je postojalo do 1918. godine, no to je bilo nemoguće i pored državnog aparata i traženja podobnih osoba među bačkim Bunjevcima koje su trebale promicati bunjevačku samosvojnost pa se u početku dopušta djelovanje hrvatskih društava, istina u skromnim okvirima.

Baština