Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Josip Jelačić u revoluciji 1848./49.

U ove dvije godine revolucionarna zbivanja su zahvatila gotovo polovicu Europe. Revolucija je zahvatila Francusku, Njemačku, Apeninski poluotok (Italiju) i višenacionalnu Habsburšku monarhiju. Ova događanja su poznata i kao „proljeće naroda". U vrijeme ovih događaja polovicom XIX. Stoljeća, u južnom dijelu Austrijskog carstva došlo je do sukoba madžarskog i hrvatskog pokreta. Uzrok tomu je što su se politički ciljevi dvaju pokreta u bitnome razilazili. Madžarski pokret, predvođen Lájosom Kossuthom, zalagao se za jedinstvenu Ugarsku od Jadrana do Karpata, ne priznajući autonomni položaj koji je Hrvatska već stoljećima uživala u okvirima zajedničke države. Ugarski pokret je nastojao provesti madžarizaciju, koja se napose ogledala u donošenju zakona po kojem se madžarski jezik obvezatno uči u svim školama. Kossuth je čak poricao hrvatsko ime i narodnost. U ovim burnim vremenima veliku ulogu za hrvatski pokret imao je upravo Josip Jelačić. Bečki dvor je vješto iskoristio hrvatski pokret, kao i srpski pokret u južnoj Ugarskoj, protiv madžarskog pokreta i uspio je očuvati cjelovitost monarhije suzbijajući slavenske nacionalne interese.

Ferdinand I. (V.) Habsburgovac je u Beču 23. ožujka 1848. imenovao Josipa Jelačića hrvatskim banom i tajnim kraljevim savjetnikom, a također ga je unaprijedio u čin generalmajora i zapovjednika obiju banskih pukovnija, glinske i petrinjske. Dva dana kasnije, 25. ožujka, u Zagrebu je Narodna stranka sazvala Narodnu skupštinu koja je donijela svoj politički program u 30 točaka, poznat pod nazivom „Zahtijevanja naroda". Najvažniji zahtjevi su bili: uvođenje narodnog jezika, ukidanje kmetstva, saziv Hrvatskog sabora, osnivanje narodne vojske, opće pravo glasa, sloboda tiska... Prva točka se odnosila na izbor Josipa Jelačića za hrvatskoga bana: „Budući da se u izvanrednom položaju nalazimo, i za povratjenje zakonitog stanja potrěbito je, da imademo zakonitu vèrhovnu glavu: zato izabrasmo jednodušno bana trojedne kraljevine Barona Josipa Jelačića Bužinskoga, muža svoga naroda pověrenje imajućega, kojemu banu ima se predati i zapověd nad vojskom granice i pravo razpisivanja sabora." Predstavnici Narodne skupštine su predali narodne želje vladaru u Beču, ali ih je on odbio potvrditi, obrazlažući svoju odluku time da ove narodne želje nisu bile usvojene u Hrvatskom saboru koji je pravno jedino mogao slati vladaru prijedloge na usvajanje. Vladar se jedino bio složio s izborom Jelačića za hrvatskog bana, jer je ta odluka već ranije na dvoru donesena. Josip Jelačić je 8. travnja u Beču položio bansku prisegu i bio je imenovan feldmaršallajtnantom i vojničkim zapovjednikom  u banskoj i krajiškoj Hrvatskoj.

Ugarski je sabor 11. travnja izglasovao zakone u kojima je zanemario tradicionalnu hrvatsku autonomiju tako da je Jelačić 19. travnja prekinuo odnose Hrvatske s ugarskom vladom. Kada se dan prije ban vratio iz Beča, 18. travnja, razdragano je mnoštvo hrlilo na ulice Zagreba pozdraviti ga. Održao je kratki govor na Markovu trgu nakon čega su ga uz gromko klicanje građani podigli uvis. Ban je posebnim proglasom od 25. travnja 1848. ukinuo kmetstvo u Hrvatskoj i Slavoniji. Ovim događajem su seljaci postali vlasnici samo onih poljoprivrednih površina koje su bile regulirane marijaterezijanskim urbarima iz druge polovice XVIII. stoljeća, ali ne i krčevinskih i činženih zemalja, livada i vinograda koji su ostali u rukama bivših feudalaca. Ban je proglasio hrvatski jezik službenim i u svibnju iste godine je osnovao Bansko vijeće kao svojevrsnu vladu Trojedne kraljevine. Ova hrvatska vlada je imala šest odsjeka. Jelačić je raspisao i izbore za prvi zastupnički Hrvatski sabor.

U Zagrebu je 4. i 5. lipnja 1848. upriličeno svečano bansko ustoličenje. Promatrajući mnoštvo kočija koje su prevozile dostojanstvenike u grad Zagreb kako bi prisustvovali ovom događaju, francuski grof Edgar Corberon usporedio je Jelačićev ulazak u Zagreb s Napoleonovim ulaskom u Pariz nakon povratka iz izgnanstva na Elbi. Svečano ustoličenje i banska prisega su obavljeni na Trgu svete Katarine. Nakon što je prisegnuo, Jelačić je po starom običaju, uz poklike „Živio" i pucnjavu topova triput dignut uvis. Obred ustoličenja je nastavljen u crkvi Sv. Marka, a zatim i u pravoslavnoj crkvi Sv. Preobraženja, gdje je srpski patrijarh Josif Rajačić iz Srijemskih Karlovaca  ustoličio bana, budući da je zagrebački biskup Juraj Haulik bio spriječen. Proslava se potom premjestila u Banske dvore, a bila je popraćena predstavom u kazalištu i općim narodnim slavljem. Svečanost banskog ustoličenja pratila je svečanost otvorenja prvog hrvatskog građanskog Sabora na temelju izbornoga reda utemeljenog po načelima građanskog liberalizma, s ukupno 191 zastupnikom.

Madžari su u Beču radili protiv bana i car Ferdinand V. je 10. lipnja potvrdio odluku ugarske vlade da se Jelačić smijeni, nadajući se da će se mirnim putem moći dogovoriti s Madžarima. Sam ban to nije znao kada je 19. lipnja prispio u Innsbruck, gdje se tada nalazio Ferdinand V. Tada se dogodio interesantni susret između bana i nadvojvotkinje Sofije, majke budućega cara Franje Josipa. Jelačić se predstavio riječima: „Stigli su, Carsko Visočanstvo, Vaši pobunjenici", na što je ona odgovorila: „Ali, ne, nemojte tako dragi bane. Naprotiv, Vi ste naša jedina nada, naš najjači oslonac." Unatoč ovome, ban nije bio tada osobito milostivo primljen na dvoru. Tamo je i objavio proglas kojim je umirio krajiške postrojbe u Lombardiji. Jelačić je tek na povratku u Hrvatsku, 20. lipnja, iz novina doznao za svoje smjenjivanje i sigurno je bio neugodno iznenađen. To ga nije omelo, niti je izgubio sabranost i mirnoću, a na pitanje svoje pratnje što im je činiti, odgovorio je: „Poći na svoje položaje i u vjernoj službi umrijeti za cara ili mu uz Božju potporu pomoći." U Zagrebu je vijest o Jelačićevoj smjeni izazvala pravu pomutnju i uznemirenost, Hrvatski sabor je zbog toga prosvjedovao 21. lipnja pa je vladar povukao odluku o Jelačićevoj smjeni. Pri ponovnom dolasku u Zagreb, 29. lipnja,  mnoštvo je bana iznova dočekalo u zanosu. Dočekalo ga je i pismo nadvojvode Ivana koji ga je pozivao natrag u Beč na nove pregovore s Madžarima, čemu se on odazvao iako više nije gajio nade da je sporazum moguć mirnim putem. Sabor je toga dana zbog seljačkih nemira i opasnosti od Madžara povjerio banu izvanredne ovlasti i pristao da se opremi vojska.

Narodni zastupnici Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, 6. srpnja upućuju proglas narodu u kojemu upozoravaju na sve okolnosti vezane uz pregovore s Madžarima. Hrvatski sabor je početkom srpnja 1848. prestao s radom, ali je prethodno „Manifestom naroda hrvatsko-slavonskoga" europskoj javnosti objavio želju Hrvata za slobodom. Sredinom srpnja 1848. godine ban je pošao u Slavoniju i Srijem kako bi oslabio utjecaj madžarskih podstrekača, a potom u Beč na pregovore s Madžarima. U ovim krajevima Jelačić je proveo dvanaest dana. U Iloku je 21. srpnja na skupštini Srijemske županije održao govor u kome se napose oslikava njegov odnos prema rodnom kraju. U Srijemu je bilo teško stanje jer su srpski ustanici u južnoj Ugarskoj nastojali Srijem pripojiti novoj političkoj jedinici, Vojvodini Srpskoj. Jelačić je u Beču 29. srpnja vodio pregovore s predsjednikom ugarske vlade Batthyanyjem na kojima Madžari nisu pristali na hrvatske uvjete.

Hrvatska banska vojska je 31. kolovoza 1848. ušla u Rijeku i pripojila je Hrvatskoj. Započele su pripreme za rat s Madžarima. U jeku tih priprema, 6. rujna, ban je dobio pismo kralja Ferdinanda V., kojim je vladar opozvao njegovu smjenu. Narednog dana Jelačić je Madžarima navijestio rat, da bi 9. rujna stigao u Varaždin gdje se okupljala hrvatska vojska. Ban je 11. rujna započeo ratni pohod prešavši kod Varaždina Dravu, s oko 52000 vojnika. Tom prilikom je navodno uzviknuo: „Što Bog dade i sreća junačka", što će postati i njegovo geslo. Stigavši u Čakovec, proglasio je pripajanje Međimurja Hrvatskoj, a madžarske jedinice su se bez borbe povukle preko Mure. Hrvatska vojska je nastavila napredovati prema Pešti i 28. i 29. rujna došlo je do bitke kod Pákozda i Velenczea gdje je madžarsku vojsku predvodio vrhovni zapovjednik Móga. Sukob je završio bez pobjednika, neodlučeno i sklopljeno je trodnevno primirje. Jelačić je pošao 1. listopada prema Beču ususret carskim četama. Ferdinand V. je javno podržao hrvatski upad u Ugarsku, raspustio je Ugarski sabor, imenovao je Jelačića povjerenikom, a zatim i vrhovnim zapovjednikom vojske u Ugarskoj. Proglasio je ratno stanje i podredio hrvatskom banu i 20000 austrijskih vojnika. Time je ban od borca za Hrvatsku, postao borac protiv madžarske revolucije i bečkog ustanka. Spašavajući hrvatski opstanak od madžarizacije, počeo se boriti i za spas Habsburgovaca.

U međuvremenu se rasplamsao ustanak u Beču, što je predstavljalo opasnost za dinastiju, pa je hrvatski ban krenuo k prijestolnici ugušiti ustanak, kome je u pomoć pohitala madžarska vojska. Najveći vojni uspjeh Jelačić je postigao 30. listopada 1848. kada je na čelu hrvatske vojske kod Schwechata, potukao madžarske čete, što je bilo ključno u slamanju bečkog ustanka, pa su Bečani bana slavili kao svog junaka. Mnogi časnici su nakon ove pobjede dali urezati riječ: „wir", što na njemačkom znači „mi", ali istodobno slova ove riječi predstavljaju i početna slova prezimena trojice slavnih generala Windischgrätza, Jelačića i Radetzkog, koji su slavljeni  kao spasioci Austrije. Nakon sloma bečkog ustanka, knez Windischgraetz je imenovan vrhovnim vojnih zapovjednikom, tako da ban nije više mogao voditi neku politiku.

Početkom prosinca, točnije 2. prosinca, došlo je do smjene na prijestolju. Novi car i kralj je postao mladi Franjo Josip, koji je odmah imenovao Jelačića gubernatorom odnosno namjesnikom Rijeke, kao i građanskim i vojnim namjesnikom Dalmacije. Kako je istodobno bio i zapovjednik u banskoj Hrvatskoj, te vojni zapovjednik Hrvatsko-slavonske vojne krajine, prividno je izgledalo da je došlo do ujedinjenja hrvatskih zemalja pod vlašću jedne osobe. Novi vladar Franjo Josip je namjeravao što prije oružjem skršiti madžarski otpor. U zimskom pohodu Jelačićeva vojska je nizala pobjede, kod Téténya je porazila i novog madžarskog vrhovnog zapovjednika Görgeya, te je 5. siječnja 1849. godine ušla u Budim i Peštu. I ako je izgledalo da je madžarski ustanak slomljen, u proljeće je došlo do preokreta ratne sreće, uslijedio je protuudar Madžara, kojima su pomogli i Poljaci. Ove snage su skršile srpsku pobunu u južnoj Ugarskoj, a u svibnju su preotele i Budim. Za ratne zasluge ban Jelačić je imenovan 13. ožujka 1849. generalom topništva i vrhovnim zapovjednikom Južne armije u jugoistočnom području Monarhije koja je brojala oko 72000 vojnika. On je okupio nove čete i 26. travnja je zauzeo Osijek, a zatim je  provalio  u južnu Ugarsku gdje je postigao neke uspjehe. Kod Hegyesa ga je nadmoćnim snagama zaustavio madžarski general Vetter i prisilio ga na uzmak u Srijem. Osvojio je i Bačku. Madžarski pokret je kapitulirao tek angažiranjem ruske vojske u kolovozu 1849. godine.

Još u tijeku revolucije, prije nego što je svladan madžarski pokret, vladar Franjo Josip je proglasio novi ustav, koji je bio oktroiran ili nametnut i donesen bez sudjelovanja predstavničkoga doma. Njime je praktično zaveden apsolutizam, centralizam i germanizacija. Sva vlast je bila usredotočena u Beču, tako da je propalo skoro sve za što se Jelačić borio. Nije krio svoje razočaranje i slaba mu je utjeha bila to što je bio proglašen počasnim građaninom Pešte, Beča, Požuna i Oldenburga. Caru je rekao kako u njegovoj zemlji nema ni jednog zadovoljnog čovjeka, a Bansko vijeće je natjerao da prihvati novi nametnuti ustav tek u rujnu 1849., kada je Hrvatskoj zaprijetio austrijski vojni upad. Banovim zalaganjem, Hrvatskoj su ostali priključeni Primorje, Rijeka i Međimurje, ali su od nje otrgnute tri srijemske oblasti, a Beč je zadržao i punu vlast nad Vojnom krajinom.

Baština