Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Karakter i značaj Jelačića u hrvatskoj i europskoj povijesti

Josip Jelačić je bio spretan, radin, uslužan, blag, pravedan, brižljiv, šaljive i vesele naravi. Snažno je obilježio vrijeme u kojemu je živio. Jelačić je bio jedna od najznačajnijih osoba u hrvatskoj povijesti. Bio je Hrvat, Ilirac, narodnjak. Bio je dobar vojskovođa, ali i kršćanin. Opravdano je reći da je bio donekle tragična ličnost. Tragika bana kao osobe i njegove povijesne uloge ogleda se u tomu što je nastojao spojiti interese slavenstva i Habsburške monarhije, na koncu je bio izigran od strane države kojoj je služio i za koju je prolijevao krv. S jedne strane bio je veliki domoljub privržen svome narodu i ponosan na svoje podrijetlo, dok je s druge strane bio odgajan u duhu vjernosti jednoj multietničkoj monarhiji i dinastiji Habsburg oličenoj u osobi vladara iz te obitelji. To bi i mogao biti uzrok njegove razočaranosti i mnogih bolesti u posljednjim godinama života. Zbog toga i toliko proturječnih povijesnih sudova o njemu i njegovoj ulozi u povijesti, za madžarske povjesničare XIX. stoljeća on je bio izdajnik domovine. Ljevičari su ga također negativno ocijenili i ocrnili kao reakcionara, slijepo poslušnog slugu Bečkog dvora i konzervativne žuto-crne monarhije, čak i kao nedovoljno inteligentnog. Vodeći ljudi hrvatske politike i neki intelektualci u drugoj polovici XIX. i početkom XX. stoljeća, poput Ante Starčevića, Stjepana Radića, Antuna Gustava Matoša i Miroslava Krleže, imali su iznimno loše mišljenje o Jelačiću i smatrali su ga negativnom političkom ličnošću. Ovo negativno mišljenje o Jelačiću će se stupnjevito mijenjati. Počelo se razvijati poštovanje prema njemu i prema svemu što je učinio. Samog sebe je Josip Jelačić možda najbolje opisao riječima što ih je izrekao bratu Đuri 1858.: „Moje ime pripada povijesti; ona će o meni pričati, ali o onom što sam na srcu nosio, o onom ona neće moći ništa kazati." Vremenom je Jelačić izrastao u simbol hrvatskih težnja za jedinstvenom i samostalnom državom. Za većinu današnjih Hrvata on je svijetla ličnost, simbol borbe protiv tuđina, veliki nacionalni heroj, borac za nacionalne interese, čovjek koji je razumio dušu naroda i njegovo biće.

Još za života, Jelačić je doživio brojne počasti. Narod je o njemu pjevao uz gusle, a pjesnici su u njegovu čast stvarali stihove. Zagrebački trg Harmica je na prijedlog saborskog zastupnika Andrije Črnog, 23. lipnja 1848. nazvan Trg bana Josipa Jelačića. Zagrebački gradonačelnik Janko Kaumauf je još 1854. predložio da se Jelačiću podigne spomenik u centru grada. Gradsko vijeće je to odobrilo i počelo se s prikupljanjem dobrovoljnih priloga u veljači 1855. Na glavnom zagrebačkom trgu je 16. prosinca 1866. podignut i otkriven spomenik banu, koji je načinio kipar, bečki umjetnik Anton Dominik Fernkorn, a u bronci ga je u Beču izlio Čeh Röhlich. Konjanički kip je stajao tako da je ban držao uperen mač prema sjeveru, prema Madžarskoj. Nakon preko 80 godina postojanja na središnjem zagrebačkom trgu, a spomenik banu je u noći 25./26. srpnja 1947., na vandalski način odlukom komunističkih vlasti bio uklonjen. Od propasti ga je spasio dr. Antun Bauer koji je njegove dijelove spremio u podrum muzejske ustanove. Spomenik je restaurirao zagrebački obrtnik Željko Šelendić i on je 16. listopada 1991. vraćen na staro mjesto, ali je iz estetskih razloga okrenut na jug. Jelačićev trg je u komunističkoj Jugoslaviji bio preimenovan u Trg Republike, da bi 1991. dobio svoje staro ime.

U Austro-Ugarskoj, najljepša ulica u Petrovaradinu se zvala Jelačić Gasse, a nakon propasti dvojne Monarhije u Prvom svjetskom ratu ulica dobiva naziv Jelačićeva ulica. Jedan od petrovaradinskih trgova uz Dunav nosio je Jelačićevo ime. Komunističke vlasti su 1948. nastojale iz imena ulica, trgova i sjećanja ljudi skloniti i protjerati ime bana Jelačića. Na 200.  obljetnicu rođenja bana Josipa Jelačića, 16. listopada 2001., Hrvatska pošta je izdala set poštanskih markica i dopisnicu sa spomenikom bana, a u njegovu rodnom Petrovaradinu je odbor za proslavu organizirao svečanu misu za bana, otkrivanje spomen-ploče na njegovoj rodnoj kući s natpisom: „U ovoj kući je rođen hrvatski ban Josip pl. Jelačić 16. X. 1801. godine", te kulturno-umjetnički program kojem su nazočili brojni Petrovaradinci, drugi Srijemci, mjesne vlasti, Hrvati iz Bačke i gosti iz Hrvatske. Tom prigodom je tiskana  publikacija „200. obljetnica rođenja bana Josipa Jelačića". Posthumne počasti i popularnost bana i nakon smrti najbolje se zrcale u pokliču „Ustani bane, Hrvatska te zove!", koji je prvi put zabilježen 1867. godine, a sastavni je dio pjesme „Ustaj bane" iz 1906. Poznati skladatelji: Lisinski, Zajc, Livadić su stvarali mnoga glazbena djela nadahnuta Jelačićem. Uspomena na njega je sačuvana i u brojnim djelima hrvatskih slikara. U zagrebačkoj katedrali je 1985. postavljen brončani stojeći kip Josipa Jelačića, rad kipara Orlića, a u zgradi Hrvatskog sabora je 1997. postavljeno banovo brončano poprsje, rad S. Jančića. Lik bana našao se i na poštanskim markama koje su 1992. izradili Labaš i Šutej, te na novčanici od 20 kuna koja je 31. listopada 1993. puštena u optjecaj. Jelačićevim imenom je 1998. nazvana i Ratna škola Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Umjetnička udruga „Plemićka mladež" iz Zaprešića čuva uspomenu na hrvatskog bana Jelačića i kompleks Novih dvora i organizira "Dane plemstva" u lipnju te Jelačić bal" u zagrebačkom hotelu The Regent Esplanade u povodu obilježavanja obljetnice banova rođenja. Grad Zaprešić organizira obilježavanje obljetnice smrti Josipa Jelačića 20. svibnja, te „Dane Jelačića" u listopadu. Dan banova rođenja, 16. listopada, ujedno se slavi i kao Dan grada Zaprešića. Srednja škola u Zaprešiću nosi ime Ban Josip Jelačić, a u Novim dvorima u Zaprešiću se također obilježava Dan Ratne škole ban Josip Jelačić u kojoj se školuju hrvatski vojni kadrovi. Športska natjecanja koja nose banovo ime su: natjecanje u tenisu u kategoriji do 14 godina "Kup ban Josip Jelačić", turnir u preponskom jahanju „Kup ban Josip Jelačić", koji organizira Konjički klub Trajbar iz Zaprešića, međunarodni taekwondo turnir Ban Jelačić u organizaciji TK Kuna iz Zaprešića, državni turnir u malom nogometu „Ban Josip Jelačić" za osobe s posebnim potrebama u organizaciji športskog društva specijalni športovi „Olimp". Rođendan bana Jelačića Hrvatsko nacionalno vijeće i hrvatska zajednica u Republici Srbiji obilježavaju kao svoj blagdan. U Petrovaradinu je 25. studenoga 2003. godine osnovano, odnosno obnovljeno Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo „Jelačić". Ono ima pjevački zbor, tamburašku sekciju, a povremeno održava kulturno-povijesne i komemorativne manifestacije: „Sjećanje na naše velikane".

Jelačićevi Novi dvori su jedinstvena zaštićena kulturno-povijesna spomenička baština. Udaljeni su od Zagreba dvadesetak, a od središta Zaprešića 1,5 km. Na površini od 20,5 ha smješteni su dvorac, kapelica Sv. Josipa, grobnica obitelji Jelačić, stambene i gospodarske zgrade, perivoj, voćnjak, povrtnjak, obradivo zemljište i park-šuma. Novi dvori se spominju već potkraj XVI. stoljeća kao jedan od plemićko-vlastelinskih dvorova u posjedu Zrinskih. U sudskoj ispravi iz 1852. navodi se 1611. kao godina utemeljenja. Dvorac je bio jednokatni plemićki dvor od drva, izgrađen u ranobaroknom stilu. Nakon Zrinskih, vlasnici Novih dvora bili su Čikulini, a poslije francuska plemićka obitelj Sermagei, zatim Festetići i grofovi Erdödy, a ban Jelačić ih  je kupio u srpnju 1851. od kada se nazivaju Jelačićevi Novi dvori. Jelačić je dao preurediti dvorac u neogotičkom stilu, a oko dvorca je uređen i perivoj. Godine 1855. Jelačić je na livadi pokraj dvorca dao sagraditi kapelu Sv. Josipa u kojoj su pokopani njegova kći Anica, a kasnije i sam ban i njegov brat Antun. Dvorac je 1863. prešao u vlasništvo banova brata grofa Đure Jelačića. On je 1884. dao podići neogotičku grobnicu od bijeloga kamena u kojoj je pokopano 11 članova obitelji Jelačić. Novi dvori su ostali u vlasništvu obitelji Jelačić do 1934. kada su ih Đurine kćeri Vera i Anka Jelačić ostavile oporučno hrvatskom narodu kao dobrotvornu zakladu. Od tada se sve manje brinulo o dvorcu, a od 1945. je ostavljen da propadne. Godine 1978. bila je oskvrnuta i grobnica u kapelici, a 1991. je započela obnova kapelice.

Baština