Pozovite » (+381) (0)24 535-533

kultura boza sarcevic 1 prvi dioNacionalno trpeljiv nacionalni ideolog

Više od četiri stoljeća duga povijest bačkih Hrvata Bunjevaca i i Šokaca ispunjena je borbama za biološki i nacionalnim opstanak pod ugnjetačima asimilatorima. Ta borba za biti ili ne biti iznjedrila je mnogo velikana po oružju, ali i peru. Jedan od onih koji je branio interese svog roda perom bio je Ambrozije Boza Šarčević, subotički pravnik, sakupljač narodne baštine, suradnik preporoditelja Ivana Antunovića i pokretač društvenog života Bunjevaca Hrvata u Subotici.

Živio je i stvarao u 19. stoljeću, obilježenom stvaranjem nacija i nacionalnih država, standardizacijom nacionalnih jezika i obrazovanja, s jedne strane, i političkim, jezičnim i gospodarskim imperijalizmom, nacionalnom netrpeljivošću tj. šovinizmom i drugim negativnim pojavama, s druge strane. Međutim, za razliku od većine nacionalnih ideologa, koji u svojim projekcijama nisu ostavljali prostor za druge nacije, Šarčević kao čovjek demokratskih i liberalnih nazora bio je korak ispred svoga vremena, pa je tako često govorio: „Šovinizam je velika zabluda. Bolest koja može zaraziti čitave narode, oslijepiti ih ili usmrtiti.“

Zastupljenost u odgojno-obrazovnoj kulturi

Kao jedan od najznačajnijih suradnika preporoditelja Ivana Antunovića Šarčević zauzima svakako značajno mjesto u povijesti bačkih Hrvata. Njegov značaj su prepoznali još njegovi mlađi suvremenici, kao što su Ilija Kujundžić, Mijo Mandić, Babijan Malagurski i drugi. Ostavili su niz zapisa o njemu, koje su kasniji istraživači u dijelovima prenosili, ali ne i sabrali u sintezu koja bi ga pokazala u punom svjetlu. Povjesničar književnosti bačkih Hrvata Ante Sekulić zabilježio je najznačajnije pokušaje sinteze života i djela A. Šarčevića: „O A. Šarčeviću ima članaka rasutih po časopisima, a pisci su bili njegovi zemljaci Mijo Mandić (Neven, XVII /1900/, br. 3 – 7), Petar Pekić (Klasje naših ravni, II /1936/, 3, 129-137), Joso Šokčić (samostalna brošura, Subotica, 1950.), Blaško Vojnić Hajduk i dr.“ (A. Sekulić, Bački Hrvati: Narodni život i običaji, Zagreb, 1991., 421).

Dosad najcjelovitiju sintezu života i djela A. Šarčevića dao je Joso Šokčić. Međutim, ona je ostala u rukopisu koji se čuva u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu. Produkt rijetkog uma, kojem je danas teško naći pandana, te nestalog i gotovo zaboravljenog vremena, svakako zaslužuje širi osvrt. Nastala je, naime, kao plod dugogodišnjeg čitanja lokalnog subotičkog tiska (hrvatskog, mađarskog i srpskog), intervjuiranja preostalih suvremenika-poznanika A. Šarčevića, koji su ga dobro poznavali. Nažalost, ni nakon nekoliko redigiranja, rukopis nije pripremljen za tisak u Matici hrvatskoj. U tome je izvjesnu ulogu imao i arhivar Matice srpske Triva Militar, koji je Šokčića odgovarao od objavljivanja svoje knjige u Zagrebu. Pisao mu je 31. I. 1953.: „Knjigu o B. Š. trebali bi ovde u Subotici izdati, a ne u Z., jer Bozin pokret i rad nikakve veze nije imao sa Z.“ Tako su potonje generacije bačkih Hrvata ostale uskraćene za jednu prosvjetljujuću sintezu. I umjesto da dožive prosvjećenje, uslijed nedostupnosti odgovarajućeg sadržaja odrasle su u uvjerenju kako im njihovi pretci na kulturnom i društvenom planu nisu ostavili ništa vrijedno pamćenja, osim folklora, te da školski sustav s pravom ustupa mjesto velikanima poput svetog Save, Vuka Karadžića, Dositeja Obradovića i drugih, koji sa Suboticom nemaju veze.kultura boza sarcevic 1 drugi dio

Obrazovanje

Ambrozije je rođen je 30. ožujka 1820. godine u siromašnoj zemljoradničkoj obitelji u Subotici, gdje je proveo sa svojim roditeljima i bratom Martinom svoje djetinjstvo, stekao osnovno i srednje obrazovanje u Latinskoj gimnaziji (1830. – 1836). U jedanaestoj godini je ostao bez oca. Međutim, zahvaljujući požrtvovanosti svoje majke, nastavio je školovanje. Studirao je filozofiju u Budimpešti, te pravo u Velikom Varadinu (Oradea, Rumunjska) i Pečuhu, a diplomirao je 1842. na Pravnom fakultetu u Budimpešti. Godinu dana prije diplomiranja, 1841. postao je građanin (civis) zajedno sa svojim bratom Martinom, koji je također završio pravo i postao odvjetnik u Subotici. Šarčević je bio jedan od prvih mađarskih stenografa. Poznavanje mađarske stenografije (brzopisa) pomoglo mu je s lakoćom pratiti predavanja i završiti studije, a poslije i naći posao stenografa u ugarskom saboru u Požunu (Bratislava, Slovačka) (1842. – 1843.) i erdeljskom saboru u Koložvaru (Cluj, Rumunjska) (1843. – 1844.).

Između ljubavi i nacionalizma

U Koložvaru je upoznao svoju buduću suprugu Anu Vojnić Tunić iz mađarizirane obitelji Subotičanina Đure Vojnića Tunića, a u Požunu prvake ilirskog (hrvatskog) pokreta, Ivana Kukuljevića Sakcinskog i druge, koji su se borili za uvođenje hrvatskog jezika u službenu uporabu. Tako se mladi Šarčević našao rastrzan između ljubavi i nacionalnog poziva. Međutim, prevagu je odnijela ljubav: „Ilirizam je zapalio sveti plamen u duši mladog subotičkog Bunjevca, ali velika ljubav prema Ani Vojnić Tunić, koja je završavala svoje školovanje, stavila je u pozadinu sve druge osjećaje“, zaključuje Šokčić. Konačno, A. Šarčević i Ana V. T. vjenčali su se u župi sv. Terezije Avilske 1845. u Subotici. Nešto poslije ovog vjenčanja, Skupština Bačko-bodroške županije izabrala je Šarčevića za počasnog županijskog pododvjetnika.

Držanje prema nacionalnim pokretima

Brak s Anom umnogome je predodredio sudbinu A. Šarčevića. Vjerojatno bi i sam, poput svog punca, bio asimiliran da se sredinom 19. stoljeća na javnoj pozornici nisu pojavili nacionalni pokreti u Budimpešti, a zatim u Novom Sadu i Zagrebu. Iako izvori, koje je Šokčić proučio, ne rasvjetljuju jasno Šarčevićevu ulogu u vrijeme Mađarske revolucije 1848. – 1849., posredno se ipak može zaključiti da kao činovnik mađarske Bačke županije (okružni podnačelnik u Bačalmašu) nije mogao gajiti prevelike simpatije prema nacionalnim pokretima u Novom Sadu i Zagrebu čak i da je htio, a s druge strane kao čovjek liberalnih i demokratskih načela bio je uzdržan prema mađarskom pokretu Lajosa Kossutha, koji je osim liberalnih socijalnih ideja izbacio na površinu i nacionalnu netrpeljivost.

Susret s Garašaninom

Tek nakon susreta s Ilijom Garašaninom, budućim predsjednikom srbijanske vlade, javnosti poznatijim kao autor općepoznate knjige Načertanije, u Budimpešti 1859., gdje se našao radi liječenja vida i sluha koji su ga počeli izdavati, Šarčević je postao svjesniji značaja društvenog i političkog udruživanja oko jezika i ideje nacionalizma. Garašanin je, naime, objasnio Šarčeviću da u osnovi svih liberalnih ideja, kao što je pravo na materinski jezik, zapravo leži nacionalizam. Međutim, za razliku od Garašanina, koji je u svojim nacionalnim projekcijama pokazivao elemente hegemonizma, Šarčević je kao iskreni demokrat zagovarao drukčije principe rješavanja nacionalnih pitanja, koji umnogome podsjećaju na današnju teoriju i praksu međunacionalnih odnosa.

kultura boza sarcevic 2 drugi dioPočetak kulturnog i društvenog rada

Gotovo potpuno usamljen u svojim naporima, Šarčević je počeo krčiti teren za nacionalni preporod bačkih Hrvata Bunjevaca i Šokaca. Do pojave kalačkog kanonika Ivana Antunovića u Subotici 1869. postigao je vidljive rezultate na polju javnog rada, koji međutim u historiografiji nisu prepoznati, niti vrednovani. Kao iskreni pristaša ideje jugoslavenstva, koju je zastupala Narodna stranka na čelu s nositeljima tradicije ilirizma – đakovačkim biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom i kanonikom Franjom Račkim, Šarčević je počeo odlaziti u Beograd, gdje je stupio u suradnju s urednikom tamošnjeg lista Vidovdan Milošem Popovićem, koji je i sam bio rodom iz Ugarske.

Smatrajući da su srpski interesi identični interesima svih Južnih Slavena, pa i bačkih Hrvata, Šarčević se prihvatio prevođenja Popovićeve brošure o Srbima u Ugarskoj – Nacionalno pitanje u Mađarskoj sa srpskog stanovištva – na mađarski jezik. Prijevod pod naslovom A nemzetisegi kérés magyarországban szerb szempontból na 153 stranica objavljen je kod udovice Dragutina Bittermana u Subotici 1865. Sadrži posvetu A. Šarčevića njegovu dobrom prijatelju i šurjaku Vladislavu Markoviću. „Prijevod Popovićeva rada bila je koliko se do sada zna prva Šarčevićeva knjiga“, zaključuje Šočkić. Tako je u duhu ideje jugoslavenstva, te tolerancije između Južnih Slavena i Mađara, A. Šarčević započeo svoj javni rad, koji će po dolasku kalačkog kanonika Ivana Antunovića, na javnoj pozornici u Subotici prerasti u otvorenu borbu za pravo Bunjevaca Hrvata na uporabu jezika u školama i uredima, te na društveno udruživanje.

Ujak svim svisnim Bunjevcima

Kada se govori o javnom radu Ambrozija Šarčevića, treba imati u vidu ove riječi njegova biografa Jose Šokčića i dobrog poznavatelja mađarskog tiska druge polovice 19. stoljeća: „U takvoj sredini, koja je ‘lancima mjerila čovjeka’, nije bilo lako ljudima iz siromašnog kraja uzdignuti se do narodnog tribuna...“. Drugim riječima, poslije ove kratke, ali jezgrovite opaske o vrijednosnom sustavu Bunjevaca u vrijeme prije njihova preporoda 70-ih godina 19. stoljeća, postaje jasna prava veličina ličnosti i napora A. Šarčevića na polju društvenog organiziranja njegovih sunarodnjaka. Tek onda se otkriva puno značenje Šarčevićevog nadimka – „Ujak Boza“. Naime, taj nadimak je potekao od naroda i predstavlja zapravo više od uobičajenog oslovljavanja bunjevačkog starješine. Odnosno, predstavlja priznanje Šarčeviću u zalaganju za interese bunjevačkog roda. Prenose ga gotovo svi Šarčevićevi biografi, uključujući i Paju Kujundžića (1859. – 1915.), koji je za Šarčevića napisao da je bio „ujak svim svisnim Bunjevcima“.

WP 20181123 11 34 38 Pro

Bunjevačka akcija (1860. – 1869.)

Šarčević je, kako sam kaže u otvorenom pismu liberalnom mađarskom političaru Lajosu Mocsáriju (1886.), pokrenuo bunjevačku stvar (pitanje) još 1860., tj. poslije bitke kod Solferina (1859.), koja predstavlja prekretnicu u austrijsko-mađarskim odnosima: „Iskreno ispovidam, da sam 1860 godine posli Solferina, kada su Ago i Lazo Mamužić još đaci bili, stvar moga bunjevačkog roda putem štampe pokrenuo.“ Dakle, to je gotovo deset godina prije stupanja Ivana Antunovića na nacionalnu pozornicu.

„Nažalost, o tome što je tada pisao, gdje je pisao, na kom jeziku je 'pokrenuo stvar bunjevštine’, nije nam ostalo ništa. On je, nema dvojbe, i iznio svoje smjernice pozivajući svoj rod da ostane vjeran pradjedovskom jeziku što je i kasnije toliko ponavljao“, zaključuje Šarčevićev biograf Šokčić.

Posrednik između Srba i Mađara

Liberalnih i demokratskih načela, zalagao se za upoznavanje i zbližavanje Srba i Mađara. Rezultat tih njegovih napora je mađarski prijevod knjige Narodnosno pitanje u Mađarskoj sa srpskog gledišta (1865.) Miloša Popovića, inače rođenog brata znamenitog slavista Đorđa Popovića, poznatijeg kao Đuro Daničić. Šarčević je ovu knjigu poslao mnogim mađarskim državnicima i javnim radnicima, od kojih vrijedi izdvojiti Ferenca Deaka (1803. – 1876), zagovornika liberalne politike prema narodnostima (nemađarskim narodima u Ugarskoj) i jednog od tvoraca Austro-ugarske nagodbe 1867.

Zalažući se za izmirenje Srba i Mađara, Šarčević se zapravo borio za prava svih nemađarskih naroda. To zalaganje mu je donijelo priznanje u srpskim intelektualnim krugovima, koji su ga prepoznali ne samo kao „bunjevačkog rodoljuba“ (Napredak, br. 74/1865), nego i kao „vođu bunjevačkog naroda“ (Napredak, 81/1865) I mađarski intelektualni krugovi su pokazali interes za Bozinu narodnosnu akciju. Navodno je ravnatelj subotičke gimnazije i poznati mađarski pjesnik Pál Jámbor (1821. – 1897.) rekao da će svoje pero staviti na raspoloženje bunjevačkoj stvari. To je ponukalo srpski list Napredak (br. 81/1865) na zaključak: „I tako se možemo nadati da će prvo u ovdašnjoj gimnaziji narodni jezik (tj. hrvatski – primj. V. N.) dostojno mesto zauzeti i katedra literature toga jezika ustanoviti se.“ Međutim, vladajući mađarski krugovi u bojazni za svoj položaj još nisu bili spremni na ustupke. „Široko slavensko srce Popovića i Šarčevića zapalilo je luč srpsko-mađarske suradnje, ali mjerodavni činioci u Budimpešti u svojoj bojazni od 'bauka panslavenstva' nisu o tome vodili računa“, zaključuje Šokčić.

Književno stvaralaštvo

Znatno prije Antunovića, Šarčević je pripremao teren za borbu za jezik i buđenje nacionalne svijesti kod Bunjevaca. „Dok je Šarčević kod kuće radio, sastavljao svoju prvu bunjevačku knjigu i pripremio svoj kalendar za bunjevački narod, kanonik Ivan Antunović putovao je po Italiji da se tjelesno okrijepi i vidi Vječiti Grad. Po svom povratku iz Italije Antunović nalazi na svom stolu pismo Boze Šarčevića, staroga znanca iz Bačkog Aljmaša, gdje su obojica službovali, zajedno sa svojom ‘Zbirkom’ i ‘Pozivom na pretplatu’“, primjećuje Šokčić.

U cilju popularizacije materinskog jezika, Šarčević je u suradnji s uglednim Srbima pokrenuo prvi Bunjevački kalendar u Subotici 1868. Nedugo potom su se na književnom repertoaru pojavile pod njegovim imenom zbirke narodnih izreka i rječnici: Zbirka mudrih i poučnih izrekana korist bunjevačkog puka (1869.), Magjarsko-Jugoslavenski politični i pravosudni Riečnik (1870.), Tolmač izvornih, književnih i zemljopisnih jugoslavenskih riči (1870.), Маgjarsko-jugoslavenski politični i pravosudni riečnik (1870.). Čist dohodak od prodaje ovih izdanja bio je, kako se vidi iz njihovih naslova, „naminjen rasprostiranju prosvite bunjevačko-šokačkog naroda“.

Surađivao je i u Bunjevačkim i šokačkim novinama (1870. – 1872.) i Bunjevačkoj i šokačkoj vili (1873. – 1876.), koje je pokrenuo Ivan Antunović, te Nevenu (1884. – 1914.), kojeg je pokrenuo Mijo Mandić. Zbog ne malih zasluga za očuvanje hrvatske riječi u Bačkoj u knjigu Portreti hrvatskih jezikoslovaca (1993.) uvrštena je osim biografija mnogih znamenitih hrvatskih književnika i njegova biografija, koju je napisao Ante Sekulić (83-85).

Suradnja s Antunovićem

Iako je Šarčević u suradnji sa Srbima postignuo vidne rezultate na polju buđenja nacionalne svijesti kod Bunjevaca, tek će tandem Antunović-Šarčević ostvariti pravu nacionalnu misiju. Šarčević je s oduševljenjem dočekao poziv kalačkog kanonika Ivana Antunovića na suradnju, jer je, kako Šokčić s pravom primjećuje, „u Antunoviću, uglednom svećeniku, i njegovu budućem bunjevačkom listu vidio ogromnu pomoć za bunjevačku akciju“.

Dvojica iskusnih javnih djelatnika su odlučili pokrenuti bunjevački list. U tom cilju su razvili propagandu po Subotici. Stupili su u suradnju sa župnikom crkve sv. Terezije Ivanom Probojčevićem, koji im je stavio na raspolaganje svoj dom. Ondje su sazvali konferenciju na koju su pozvali bunjevačke prvake. Odazvali su se Franjo i Vinko Zomborčević, Matija, Stipan i Lauš Antunović, Filip Probojčević i još neki svećenici iz okoline Subotice. Međutim, već na početku se pokazalo da konferencija neće uroditi željenim ishodom, pa je Antunović rekao Šarčeviću. „Hajdmo, Bozo, nemamo ovdje više ništa tražiti!“.

I tako su, umjesto uz pomoć bunjevačkih prvaka, Šarčević i Antunović pokrenuli borbu za narodni jezik i škole, oslanjajući se na mlađe naraštaje. Vrijeme je pokazalo da se nisu prevarili u svojoj odluci.

 

kultura boza sarcevic 2 prvi dio

Legat

Život zaslužnog borca za materinski jezik prekinule su kočije nepažljivog vozača 29. studenoga 1899. „Smrt starog 'Ujca' izazvala je duboku žalost ne samo u Subotici, već u cijeloj Mađarskoj gdje Bunjevci žive ... Njegova sahrana bila je jedna od najvećih koja se pamti u Subotici. Staro i mlado, radnik i činovnik, siromah i bogataš, žensko i muško, sve što je bunjevački osjećalo došlo je da se oprosti od 'ujca Boze', da ga isprati na 'Senćansko' groblje, na vječni počinak“, piše Šokčić.

U njegovu uspomenu „Pučka Kasina“ je 1900. izvisila njegovu sliku, koju je naslikao slikar Petar Buljovčić. Tim povodom Neven je pisao: „Ujače! Da Ti se dalo ustati, viditi koliko se kolo skupilo na slavu Tvoju, da Ti je bilo čuti koliko je pivača pivalo diku Tvoju, da Ti je bilo viditi kako narod igra od ljubavi, kako starina jači od 80 lita Kolo i Tebe hvali; oh da Ti je bilo čuti kako narod zbori. Ne govore tu samo članovi ‘Kola Mladeži’, ne govore tu samo učeni sinovi naroda, nego oduševljenje otvara usta i prostom rodoljubu. Naši reklijaši progovarahu na grobu Tvome pri slavi Tvojoj. Nije tu bilo nesporazumljenja, nije tu bilo razlike. Sve se je osićalo srićno i zadovoljno što se u uspomeni Tebi posvećenoj bar donekle moglo odužiti starišinama svojima, koji su očuvali naš jezik i naše običaje, koji su se do sada borili za naš narod i bunjevštinu, koji su kadri bili i žrtve doprinijeti za narod i sotim posvidočiti da Bunjevci nisu zaboravili za se.“

Šarčevićeva slava dugo je živjela u narodu. Svjestan njene prolaznosti, Šokčić je nadjenuo Šarčeviću čitav niz epiteta kako bi objasnio potonjim generacijama njegovo značenje u povijesti Bunjevaca Hrvata: „On je bio 'nevidljivi duh' Bunjevštine i Šokadije u Mađarskoj. Spiritus rector svih akcija. Otac Bunjevštine. (...). Bio je nepresušni izvor ideja. Spiritus rector svih bunjevačkih nacionalnih i kulturnih akcija od 1860. do svoje smrti.“

Napisao: Vladimir Nimčević

Baština