Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Luka ČilićU višestoljetnoj povijesti Hrvata u ugarskom Podunavlju, njihovi kulturni prinosi i ostvaraji bili su najvrjedniji, vjerojatno, u stoljeću neposredno nakon protjerivanja Turaka s ovog područja – u 18. stoljeću. Ne samo zbog toga što su bili u supremaciji po brojčanosti među prvima – hrvatski živalj je bio jedini brojniji u vrijeme vojnih krajina u Bačkoj, nego što su bili dionici onih i onakvih kulturnih praksi koje su bile komplementarne s najprestižnijim kulturnim postignućima ne samo u Srednjoj Europi nego i u cijeloj Europi toga vremena!

Franjevci Hrvati su bili voditelji prestižnih filozofskih i teoloških učilišta, ugledni predavači na istima, autori istovrsnih djela na latinskom i hrvatskom jeziku, vrsni književni stvaraoci, prevoditelji, graditelji sakralnih objekata, mecene likovnim umjetnicima, uzorni moralni predvoditelji puka… Kao kuriozitetno spominjemo podatak da je naš franjevac Matija Petar Katančić (1750. – 1825.) preveo na tadašnji hrvatski – novoštokavsku ikavicu, i Bibliju, što je prvi prijevod na hrvatski jezik koji je objelodanjen u cijelosti – prijevod je za tisak priredio i objavio njegov redovnički subrat fra Grgur Čevapović: Sveto pismo starog zakona i Sveto pismo novog zakona šest godina nakon Katančićeve smrti u Budimu 1831. godine.

Prvaci na planu prosvjete

Ta i takva postignuća ovdašnjih Hrvata bila su vezana uz djelovanje redovnika Reda male braće, u narodu zvanih po njihovu utemeljitelju sv. Franji iz Asiza – jednostavno franjevci. Na ovome zemljopisnom području – srednji dio ugarskog Podunavlja – organizacijski su djelovali u okviru franjevačke Redodržave Bosna Srebrena od 15. stoljeća, a od njezina preustroja, zbog nemogućnosti funkcioniranja koje su nametali geopolitički razlozi, 1757. godine u provinciji Svetog Ivana Kapistrana. Nju će, naime, činiti franjevačko redovništvo i samostani Bosne Srebrene među Hrvatima sjeverno od rijeke Save i istočno od Dunava – na teritoriju Habsburške monarhije – od Budima na sjeveru do Bača na jugu i od Broda i Našica na Zapadu do Temišvara i Radne na Istoku. Ovdje neka spomenuti budu oni najvrjedniji među franjevcima iz Bačke: Mihajlo Radnić, Stipan Vilov, Nikola Kesić, Emerik Pavić, Lovro Bračuljević, Dominik Martinović, Grgur Čevapović…

Osim posvećenog djelovanja na planu vjerskog života povjerenog im puka i naobrazbe vlastitog pomlatka, franjevci su dali velike prinose i na planu prosvjete i kulture mjesnog katoličkog življa, napose ovdašnjih Hrvata. Tako su, osim osnovnih škola koje su organizirali pri samostanima, u mnogim mjestima u kojima su djelovali bili osnivači humanističkih i gramatikalnih škola. U 18. stoljeću vode tako 18 srednjih škola, a nakon ukinuća Isusovačkog reda (1773.), preuzimaju sve škole koje su oni vodili, te se procjenjuje da su koncem istog stoljeća franjevci provincije Sv. Ivana Kapistrana vodili 10 % srednjih škola u ugarskom dijelu monarhije, među kojima i u svim većim gradovima u kojima živi hrvatski živalj – (Slavonski) Brod, Našice, Osijek, Požega, Petrovaradin, Ruma, Sombor, Baja, Mohač. 

Premda je franjevaca hrvatske narodnosti bilo u 18. stoljeću i u samostanu u Subotici, on je pripadao ugarskoj provinciji Presvetog Spasitelja i nije toliko od važnosti za kulturnu povijest ovdašnjih Hrvata toga doba.

U okvirima vlastitog prosvjetnog sustava, pri franjevačkim samostanima osnivali su i vodili filozofska i teološka učilišta (Budim, Našice, Osijek, Brod, Baja, Mohač, Bač...), od kojih su neki imali značaj i za cijeli Red – budimsko je od 1722. godine imalo status generalnog učilišta prvog reda. U tom smislu razumljivi su njihovi vrhunski prinosi na planu filozofijskih i teoloških znanosti, među kojima je, osim gore spomenutih, i Luka Čilić.

Temeljito obrazovan franjevac iz Baje

Luka Čilić se rodio, kako stoji u kronikama, nedaleko od Baje 1707. godine, no, osim mjesta, povijest ne poznaje ni točan dan i mjesec njegova rođenja. U spisima iz onoga doba više je i inačica (ne samo ortografskih!) njegova prezimena: Karaga, Csilich, Csilics i Csility, od kojih je vjerojatno, iz vizura etnonimije, najintrigantnije ona – Karadža. U franjevačku Provinciju Bosnu Srebrenu stupio je 10. kolovoza 1726. godine u Baču, nakon što je novicijat pohađao u franjevačkom samostanu u istome mjestu. Kako navodi poznati franjevački povjesničar Franjo Emanuel Hoško, budući da se nakon školovanja dobro služio i govorio njemačkim i talijanskim jezikom, pretpostavlja se da je nakon ulaska u red školovanje nastavio u franjevačkim učilištima negdje na sjeveru Italije, gdje se govorilo tim jezicima.

Kao mlad redovnik najprije je bio vojni kapelan austrijske vojske na Korzici (1731. – 1733.), nakon čega se vraća u rodni grad, gdje predaje filozofske predmete na trogodišnjem studiju filozofije na Filozofskom učilištu pri franjevačkom samostanu u Baji (1734. – 1737.). Budući da su franjevci još od 1593. prihvatili učenje srednjovjekovnog filozofa i teologa Ivana Duns Skota (1265.\6. – 1308.) kao jedini obvezatan nauk za svoj red, sasvim je razumljivo da je i na ovdašnjim franjevačkim filozofskim učilištima predavana filozofija primarno u skotističkoj recepciji, bez obzira na to da li se je, kako i u kome omjeru pozivala na Aristotela i njegovo djelo, koje je zahvaljujući filozofiji Tome Akvinskog postalo nužnom sastojnicom kršćanske filozofije. Isključiva je, pak, namjena filozofskog studija i ovdje bila uvod za studij teologije za svećenička i redovnička zvanja, koji je, kao i na drugim katoličkim učilištima, potom uslijedio. Kao predavač filozofije studentima u Baji, Luka je Čilić u ljeto 1735. održao u Vukovaru i javnu raspravu iz filozofije pred generalnim vizitatorom Reda Tomom Kajetanom.

Po nastavnom planu, na prvoj je godini filozofskog studija predavana logika, na drugoj metafizika, dok je na trećoj predavana fizika. Premda se ne može sa sigurnošću tvrditi, većina autora ipak mu pripisuje autorstvo filozofskog priručnika iz fizike Physica seu octo Libri Physicorum (hrv. Priroda ili osam knjiga o fizici), zatim Philosophia moralis (hrv. Filozofija morala) te Metaphysica (hrv. Metafizika), koje su kao rukopisne cjeline na latinskom nastale u 1733./34. godine u Baji (Bajae, 1733/34; vel. 19 x 19 cm, pisar Stjepan od Valpova). Tu pretpostavku potkrepljuje činjenica da je Čilić u to vrijeme i predavao na trogodišnjem filozofskom učilištu upravo u Baji, a one su mu služile kao skripte iz kojih je predavao. Rukopisi ovih triju djela danas se čuva u knjižnici franjevačkog samostana u Našicama.

Vodio je krepostan život

U vrijeme dok je po Slavoniji i Podunavlju 1738./39. harala kuga, Luka Čilić djeluje u Budimu kao hrvatski propovjednik te je, kako navodi Hoško, „požrtvovno dvorio oboljele“. Godine 1741. u Budimu je položio ispit i za profesora bogoslovnih znanosti. U to vrijeme, više je godina bio odgojitelj novaka u Radni (danas Rumunjska), odakle je 1745. došao za profesora teologije na Generalno učilište Prvog reda u Budim (1745. – 1750.), a zatim prelazi na Teološko učilište u franjevački samostan u Osijeku, gdje predaje na bogosloviji sljedećih osam godina (1750. – 1758.). U posljednjoj godini boravka u Osijeku – 1. svibnja 1758. godine tadašnji mu je provincijal Filip Penić dodijelio naslov lector jubilatus – najveće predavačko zvanje među franjevcima. U trogodišnjem mandatu bio je dekanom Generalnog učilišta u Budimu (1759. – 1762.). Odlikovao se krepošću života i temeljitom naobrazbom kako se to dobro vidi i iz djela koja je napisao.

Godine novog preporoda logo s nazivomZa mjesnu povijest Hrvata u Bačkoj vrijedi istaknuti da je 1749. godine, skupa s franjevačkim subratom fra Jeronimom Lipovčićem, vodio crkveni obred prigodom proglašenja Sombora oslobođenim kraljevskom gradom. U vodstvu zajednice također je obnašao brojne odgovorne dužnosti: biran je za kustoda u provinciji Bosne Srebrene 1756./57. u vrijeme kada je provincijal bio Antun Bačić i u tom je svojstvu sudjelovao na općem kapitulu Reda u Španjolskoj, a definitor u novoutemeljenoj Provinciji sv. Ivana Kapistranskoga bio je od 1760. do 1762. godine. U ime vrhovne uprave Franjevačkog reda bio je imenovan generalnim vizitatorom u Bugarskoj.

Kada je riječ o spisima, plod je njegova odgojiteljskog rada kao učitelja novaka priručnik duhovno-asketskog sadržaja na latinskome jeziku Directa ad coelum via (hrv. Ispravan put na nebo), tiskan 1755. godine u Osijeku, u kojemu je razvio naučavanje o tri stupnja evanđeoske savršenosti. Djelo ima 440 stranica i podijeljeno je u tri dijela prema trima stupnjevima evanđeoskoga savršenstva – prvi je dio Put očišćenja (lat. Via purgativa), drugi Put prosvjetljenja (lat. Via illuminativa), a treći Put sjedinjenja (lat. Via unitiva). Pripisuje mu se i autorstvo pjesme Paeana festivum illustrissimo (…) Josepho Ant. Chiolnich (Osijek, 1752.).

Kako navodi Matija Evetović, fra Luka Čilić bio je veliki dobrotvor sirotinje. Godine 1762., od posljedica kapi, oduzet mu je i govor. Bolovao je devet godina. Od 1766. je boravio u rodnoj Baji strpljivo podnoseći svoje patnje sve do svoje smrti – 21. travnja 1771. godine. Pokopan je u kripti franjevačke crkve svetog Antuna u Baji.

O Luki Čiliću su pisali Matija Evetović, spomenuti Franjo Emanuel Hoško, Ante Sekulić i Ivo Pranjković, no njegovo vrijedno filozofsko i teološko djelo još uvijek čeka svestranija istraživanja i tumačenja.

Iz spisa Izravan put u nebo ili Tri stupnja evanđeoskog savršenstva

Sedmi porok: lijenost

„Lijenost je nedostatak volje za činjenjem dobra, ili preziranje duhovnog dobra. Pod duhovnim se dobrom podrazumijeva blaženstvo i sve ono što se čini da bi se ono postiglo. I ona ima šest kćeri: prva je malodušnost, kad se čovjek ne trudi slijediti savjete koji vode k savršenstvu. Druga je tromost, kad se čovjek zapušta i propušta činiti ono što bi prema Božjim i crkvenim zapovijedima trebalo da čini. Treća je izopačenost, kad tko mrzi duhovna dobra kao takva, želeći da ona ne postoje, ili kajući se što je učinio dobro i izvršio ono što je morao, ili prezirući Božje dobročinstvo želeći da se nije ni rodio ili upoznao Krista, ili pak prezirući sredstva kojima se postiže savršenstvo i spasenje. Četvrta je kivnost, kad tko osjeća gađenje prema onima koji upućuju u duhovne stvari. Peta je lutanje misli: to je nedostatak usredotočenosti koju treba imati za obavljanje i vršenje duhovnih stvari. Konačno, šesta je beznađe, kad čovjek potpuno odustane od težnje za savršenošću i krajnjim ciljem.“

(prijevod s latinskog Šime Demo).

Tomislav Žigmanov

Baština