HKUPD „Matoš" od osnutka traga za glazbenom ostavštinom dr. Josipa Andrića koja je rasuta po raznim privatnim arhivima i društvima, ali veći dio ipak je deponiran u profesionalnim ustanovama i čeka na procjenu i predstavljanje javnosti.

Takvo se jedno značajno otkriće dogodilo prošle jeseni kada je Institut za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, na zamolbu kulturne udruge iz Plavne, pripremio i odobrio na korištenje ovom društvu Andrićeve rukopisne zapise narodnih pjesama, koje je ovaj veliki glazbeni pregalac polovicom prošloga stoljeća zapisao u ovome mjestu. Uoči božićnih blagdana i predstojeće proslave četvrte obljetnice postojanja, Povijesno-istraživački odjel „Matoša" priredio je dobivene originalne plavanjske narodne pjesme za nadopunu i obnovu repertoara pjevačkog zbora i tamburaškog sastava ovoga društva. Kako doznajemo od voditeljice Odjela, koja je ujedno i predsjednica „Matoša", ove će se pjesme uvježbavati i izvoditi u sklopu različitih aktivnosti udruge tijekom sljedećih nekoliko godina.

Dr. Josip Andrić radio je većinu svojih glazbenih djela po načelima velikog muzikologa Kuhača, koji je napisao čak i upute po kojima bi se trebale komponirati narodne pjesme. Andrić je prilikom skladanja instinktivno osjećao koje glazbene elemente iz narodne glazbe treba upotrijebiti u skladateljskom postupku kako bi skladbe zvučale analogno narodnim pjesmama. Za to je trebao proučiti mnogo primjera narodnih pjesama iz naših različitih folklornih područja. Kada je shvatio da će to najbolje postići na originalnim zapisima narodnih pjesama odlučio ih je osobno zapisivati, a najbliže mu je područje za taj rad bila rodna Bačka i Slavonija.

Dr. Vinko Žganec, koji je tada bio čelnik Instituta za narodnu umjetnost, zamolio ga je da za Institut zapisuje narodne pjesme bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Vojvodini i Slavoniji. Andrićeva se sakupljačka i zapisivačka djelatnost odvijala u razdoblju od 1947. do 1957. godine. U Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu deponirane su njegove rukopisne zbirke s notnim zapisima i tekstovima 1.824 pjesama, koje su 1969. godine, u izdanju Odbora Matice hrvatske iz Slavonske Požege, objavljene u knjizi „Slavonske narodne pjesme Požeške doline".

„Ponukani ovim saznanjem stupili smo u vezu s Institutom i dobili detaljne informacije o rukopisnim zapisima pjesama iz našeg kraja, osobito o zapisima narodnih popijevki iz Andrićeve zbirke 'Popijevke bačkih Šokaca (Hrvata)', sv.4., 1951., 1952. (IEF rkp. N 133), u kojima se nalaze i pjesme iz Plavne. Zahvaljujući dobroti i razumijevanju djelatnika Instituta za etnologiju i folkloristiku 'Matoševoj' je udruzi u najkraćem roku odobreno korištenje rukopisne građe u vlasništvu Instituta za obnovu i nadopunu repertoara, te u svrhu znanstvenih istraživanja. Tako je pred četvrtu godišnju skupštinu 'Matošev' Povijesno-istraživački odjel obogaćen novim, originalnim zapisima narodnih pjesama iz Plavne, koje je dr. Andrić zapisao u ovom selu prije više od pola stoljeća", kazala je ovom prigodom predsjednica „Matoša" Kata Pelajić.

Iako u „Matošu" još nije započelo detaljno znanstveno istraživanje pronađenih narodnih pjesama iz Plavne, u čemu se očekuju konzultacije i suradnja sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici, na osnovi sadržaja tekstova i funkcije pjesama, dosad je utvrđeno da se u ovoj zbirci nalaze skupine ljubavnih, ratarskih, pastirskih, svatovskih, šaljivih, pjesama u kolu, te pričalice.

Svi glazbeni zapisi transponirani su na zajednički završni ton g1 (uglavnom 2. stupnja ljestvice). Pri zapisivanju Andrić je, s harmonijskog stajališta, svaku pjesmu stavljao u njezin odgovarajući osnovni tonalitet. Predznake uvijek upisuje na početku notnog sustava na isti način kako se bilježe u europskoj glazbi, a rezultat je takvog stajališta da uz ključ nalazimo i predznake za ton ili tonove kojih u napjevu uopće nema. Osobitu zanimljivost u Andrićevu preciznom meloritmičkom zapisivanju čine pjesme u mješovitomu, pa čak i 7/8 taktu.

Uz svaki zapis autor donosi i lokalitet, ime kazivača, njegovo zanimanje, godinu i mjesto rođenja, te cjeloviti tekst pjesme. Pokatkad daje kratke bilješke o pjesmi, te o njezinoj funkciji ovisno o običaju. U zbirci su uglavnom primjeri za pjevanje, a nema niti jednog primjera instrumentalne svirke.

U zbirci od 39 zapisa navedena su imena četvero kazivača kojih se stariji mještani Plavne još sjećaju. To su: Miša Pinter, rođen 1883. u Plavni, Franjo Benjik, rođen 1903. u Plavni, Kata Benjik, r. Pinter, rođena 1902. u Plavni i Manda Marjanov, r. Marjanović, rođena 1878. u Bođanima.

U vrijeme kada je Andrić obavljao etnomuzikološka istraživanja mora se istaknuti njegova velika upornost i posvećenost u želji da se naše tradicijsko glazbeno blago otme zaboravu, te široj javnosti stavi na uvid kulturna baština hrvatskog naroda. Nakon ove njegove velike misije, sve su pjesme polagano odlazile u zaborav, a prekrasna ikavica na kojoj su pjevane sve više je potiskivana i zamijenjena ekavskim govorom. Ovo je sada izgledna prigoda da se tradicija pjevanja originalnih plavanjskih pjesama, prekinuta prije pola stoljeća, opet nastavi. Tomu, među ostalim, mjesne hrvatske kulturne udruge i trebaju služiti.

Tekst i fotografija: Zvonimir Pelajić