Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Izdvajamo

Nakon dvije uspješne izložbe koncem prošle godine u Slovačkoj, u Pezinoku nadomak Bratislave te u Devinskom Novom Selu – slike od slame iz zbirke HKPD-a Matija Gubec iz Tavankuta nastavljaju... detaljnije...

Čitaonica Gradske knjižnice u Subotici bila je tijesna primiti sve posjetitelje 25. veljače 2016. godine, na predstavljanju knjige Ispovijest crkvenog pauka, književnog prvijenca vlč. Dragana Muharema tiskanog u nakladi Katoličkog... detaljnije...

Poslije skoro 30 godina, koliko su etnomuzikolozi iz Hrvatske tragali za rukopisom zbirke izvornih narodnih pjesama Narodne popijevke iz Sombora i okolice koje je sakupio Vinko Žganec, ne samo da... detaljnije...

U zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića 19. veljače 2016. godine bilo je riječi o književnosti vojvođanskih Hrvata. Povod za to bilo je predstavljanje knjige Suvremena vojvođansko-hrvatska kratka priča objavljene... detaljnije...

Prenosimo tekst objavljen u tjedniku Hrvatska riječ, broj 670 od 19. veljače 2016. godine. Korizma je vrijeme četrdesetodnevne priprave za Uskrs i obilježeno je ozbiljnošću i pokorom. Kako je nekada protjecalo... detaljnije...

U zagrebačkom Kinu Europa 17. veljače 2016. godine održana je svečana premijera dokumentarnog filma Sve je bio dobar san Branka Ištvančića, za koji je od samog početka vladao golem interes... detaljnije...

Velikim prelom 30. siječnja 2016. godine u Subotici počeo je niz pokladnih manifestacija i priredaba u vojvođanskih Hrvata. Uslijedili su Prelo na Đurđinu i Marindan u Šidu. Održan je i... detaljnije...

Prenosimo intervju s Marijom Hećimović, objavljen u tjedniku Hrvatska riječ br. 669 od 12. veljače 2016. godine. Marija Hećimović, dugogodišnja uposlenica Hrvatske matice iseljenika iz Zagreba, poznata je ovdašnjim Hrvatima. Surađivala... detaljnije...

Uz profesionalno bavljenje stolarstvom, Stipan Bašić Škaraba iz Subotice se već dvadesetak godina bavi pisanjem pjesama. Objavljivao ih je u knjigama Lira naiva (sudionik je deset istoimenih pjesničkih susreta) i... detaljnije...

mario bara

 

 

Piše Mario Bara, Institut za migracije i narodnosti, Zagreb

 

 

 

Popisne kategorije ili klasifikacijske sheme u popisima stanovništva, od onih najranijih do suvremenih, imali su značajnu ulogu u konstruiranju identiteta etničkih skupina. Formiranje popisnih kategorija u najranijim popisima stanovništva temeljilo se na vanjskom razlikovanju pojedinih etničkih markera (najčešće jezik, vjera te zemljopisno podrijetlo pojedinih etničkih skupina) koji su omogućavali promatraču/popisivaču da selekcionira i svrstava stanovništvo u klase i kategorije. Vanjsko razlikovanje pritom nije nužno moralo biti istovjetno sa samoidentifikacijom stanovništva koje je popisivano. U međuodnosu vanjskog razlikovanja i samoidentifikacije gdje postojimo „mi" i „oni" razvijao se identitet etničkih skupina, koji naravno nije bio statičan i nepromjenjiv izložen raznim društvenim utjecajima. Svrstavanjem stanovništva u pojedine popisne kategorije snažila se izgradnja identiteta pod takvim kategorijama, npr. Iliri, Dalmatinci, Bunjevci, Šokci, ali su se učvršćivale i granice prema drugim etničkim skupinama. Pri tome važnu ulogu igraju i stereotipi o onome „drugome/drugačijem" gdje nastaje veći broj imena za stanovništvo koje se popisuje.

Vrlo složena etnička slika Ugarske, kao i drugih dijelova Monarhije često je otežavala vanjskim promatračima/popisivačima odrediti etničku bliskost, odnosno udaljenost između pojedinih skupina stanovništva, napose južnoslavenskoga. Tako su u pojedinim popisima određene etničke grupe vrlo fluidne gdje njezine pripadnike dijele na više manjih te ih mehanizmom imenovanja i državnog aparata udaljavaju od njihove etničke jezgre.

Hrvatske etničke skupine na prostor Ugarske doseljavale su se tijekom više stoljeća iz različitih ishodišnih područja. Od vremena osmanskih prodora područja današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine već su dezintegrirane, nepovezane teritorijalne cjeline čije stanovništvo uglavnom nije imalo svijest o svojemu širem etničkom identitetu, osim jednog općeg kršćanskog identiteta. Posljedica toga bila je da su u kasnijim stoljećima popisivači bivali u nedoumici kako odrediti kamo su pojedine skupine, doseljavane iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pripadale pa su u njihovom popisivanju nerijetko bili nedosljedni brkajući pri tom etničke i lokalne nazive. Tomu je sigurno doprinosilo njihovo blisko dijalektalno i antropološko srodstvo, kako među sobom tako i sa Srbima s kojima su često živjeli pomiješano ili u njihovoj blizini. Krajem 19. stoljeća povijesna su, etnografska i etnolingvistička istraživanja definirala prostornu zastupljenost i razlike između pojedinih etničkih skupina. Glavnu ulogu u tom procesu je prije svega imala država o kojoj je znanost bila ovisna. Tako se država nametnula kao legitimna u imenovanju, kategoriziranju i klasifikaciji stanovništva. Pripisane im kategorije stanovništvo je spontano ili pod prisilom uz državni aparat (školstvo, upravna administracija, institucije) prihvaćalo. Internalizacijom pripisanih popisnih kategorija izgrađivao se identitet koji je takvo stanovništvo udaljavao od njegove matice. U vrijeme narodnih preporoda i kasnije, to će biti smetnjom u nacionalnoj integraciji s matičnim narodima (slučaj Hrvata Bunjevaca u Srbiji nije jedinstven npr. Rusini/Ukrajinci, Vlasi/Rumunji, Šopi/Bugari itd.).

Habsburška Monarhija - klasifikacijska pomutnja u popisima stanovništva

Potreba modernizacije postrevolucionarne Habsburške Monarhije nametnula je sveobuhvatnost popisa njezina stanovništva. Popis stanovništva 1850./1851. bio je prvi koji je istodobno proveden na području gotovo cijele države. Izvan tog popisa ostala je Vojna krajina. Popis su provodili časnici, nerijetko stranci, pod nadzorom vojne komisije. Popis nije bilježio jezik, nego narodnost, ali je sa stajališta suvremene metodologije bio neupotrebljiv. Indikativno je i to da većina ispitanika nije znala/razumjela odgovoriti na pitanje koje su narodnosti, kao što je i među provoditeljima popisa vladala potpuna pomutnja u vezi s etničkim određenjem stanovništva. Primjerice, na području bajskog kotara popis je evidentirao Hrvate u Bikiću, Vaškutu, Gari, Kaćmaru, Mateoviću, Sentivanu, Čavolju dok primjerice na somborskom i subotičkom području stanovništvo istog etničkog podrijetla popisano je pod kategorijom Bunjevci. Na širem području Srpskog Vojvodstva i Tamiškog Banata u drugim kotarevima uglavnom su popisivani Hrvati, dok je kategorija Šokci rjeđe zastupljena. Primjerice, u Santovu, Beregu, Monoštoru, Sonti, Bečeju, Novom Sadu itd. popisani su Hrvati, dok stanovništvo istog etničkog podrijetla u Baču, Bođanima, Bukinu, Novom Selu je popisano kao Šokci. Također, ovdje, ilustrativnosti radi, navodimo pomutnju u vezi s etničkim određenjem stanovništva koja je vladala kod provođenja popisa pa su pod Srbima popisani Rusini u Ruskom Krsturu, Kucuri, a u Laliću Slovaci (navedeno prema Srbskom letopisu 1863, Budim, 1864). U sljedećem popisu 1857. zbog političkih je razloga, suzbijanja nacionalnih pokreta, ispušteno pitanje o narodnosti. Stanovništvo je popisivano prema vjeroispovijedi (rimokatolici, grkokatolici, pravoslavni, židovi...).

Snažan utjecaj na klasifikaciju stanovništva kriterijem jezične srodnosti južnih Slavena u Habsburškoj Monarhiji ostavili su Šafarik i Karadžić (Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, pisano 1836., objavljeno 1849. u Beču) pod čijim su utjecajima nastajale neke etnografske studije npr. Fényes (1842./1843.) ili Czoernig (1857.) koja koristeći se formulom „govorni jezik" zbog štokavštine pod Srbima ubraja Bunjevce i Šokce (slavonske, srijemske, bačke izuzev banatskih u Starčevu i Pančevu koje smatra Hrvatima), a Karaševce kao torlake u Bugare. Već sljedeće godine (1858.) u Geographisches Lexikon Des Königreichs Ungarn Und Der Serbischen Woiwodschaft Mit Dem Temescher Banate dominira dalmatinsko ime za hrvatsko stanovništvo (podjednako i za Bunjevce i Šokce), primjerice navodi se da dalmatinsko stanovništvo živi u Aljmašu, Baču, Bajmoku, Beregu, Bikiću, Čavolju, Čantaviru, Čonoplji, Gari, Kaćmaru, Sonti, Subotici, Vajskoj itd. Etnonim Hrvat u izvorima i popisima koji se odnose na područje Bačke, Banata i Srijema tijekom 19. stoljeća uglavnom se koristio za osobe koje su bile podrijetlom iz Banske Hrvatske ili hrvatskog dijela Vojne krajine, ponajviše naseljenih u 18. i na početku 19. stoljeća. S druge strane za ono stanovništvo naseljavano od 13. do 17. st. paralelno se koriste imena Dalmatinci, Hrvati, Bunjevci i Iliri, uz prevagu dalmatinskog imena. János Hunfalvy (Az Osztrák birodalom rövid statisztikája különös tekintettel a Magyar államra 1867.) koji se poziva na Fényesa navodi da na području Ugarske 1864. živi 94.128 Hrvata i 70.102 Dalmata (pod tim imenom su objedinjene razne hrvatske skupine) koji su u prijašnjim popisima temeljem govornog jezika pripisivani Srbima.

Novi moment u klasifikaciji stanovništva nastupa s jačanjem mađarske nacionalne ideje i formiranjem dvojne Austro-Ugarske Monarhije 1867. Službena tijela Ugarske tako potiskuju dalmatinsko ime i sve više ističu etnonim Bunjevci, ujedno i kao popisnu kategoriju stanovništva. Razlog tomu je bio političke prirode jer je u Dalmaciji hrvatski preporod u to vrijeme bio na svome vrhuncu pa je dalmatinsko ime moglo jasno označavati hrvatsko podrijetlo Bunjevaca. Stoga su ugarske vlasti dalmatinsko ime (Dalmat) sustavno potiskivale kroz nekoliko desetljeća. Etnonim Bunjevci, koji je od vremena naseljavanja hrvatskih skupina u Podunavlje koegzistirao s etnonimom Dalmat, stanovništvo je dijelom spontano dijelom uz prisilu kroz državni aparat internaliziralo pa će se pod tim imenom izgrađivati i učvršćivati identitet, a pod tim imenom bit će pokrenuta i preporodna gibanja.

Kasniji popisi stanovništva iskazuju broj Hrvata i Srba u Ugarskoj zajedno, od 1890. ih odvajaju, ali bez ikakve dosljednosti. Po pitanju popisnih kategorija Dalmata, Bunjevaca i Šokaca, oni su u jednoj te istoj županiji u pojedinim kotarevima pribrajani Hrvatima, u drugima opet Srbima. Nadalje, popis iz 1900. i 1910. godine, na području županija koje pokrivaju današnji teritorij Vojvodine, Hrvate evidentira i dijeli u šest popisnih kategorija: Hrvati, Dalmati, Bunjevci, Šokci, Karaševci (u Izbištu, Uljmi, Karlsdorfu/današnjem Banatskom Karlovcu) i pod kategorijom ostali. Pritom se može primijetiti da su Dalmati u nekim naseljima u popisima 1900. i 1910. iskazivani kao posebna kategorija s Bunjevcima ili Šokcima, a u nekima su popisani i kao većinsko stanovništvo. Popisom stanovništva iz 1910. godine popisna kategorija Dalmati gotovo se posve izgubila. O nesređenosti i manjkavosti metodologije popisa govori nešto i činjenica da su unutar nekih naselja stanovnici, nesumnjivo istog etničkog podrijetla, dijeljeni na Dalmate i Bunjevce (npr. u Aljmašu, Čavolju, Vaškutu), odnosno Dalmate i Hrvate (Parabuć/Ratkovo, Mateović), Bunjevce i Hrvate (Kaćmar), Hrvate i Šokce (Apatin, Senta, Novi Sad) ili Bunjevce i Šokce (Monoštor) itd. Najslikovitiji primjer klasifikacijske konfuzije za isto stanovništvo može nam dati popis stanovnika u naselju Stara Moravica gdje je 1900. popisan 31 Šokac, a na sljedećem 1910. godine 41 Bunjevac i 18 Hrvata (navedeno prema Lakatoš, Narodna statistika, 1914). Osim nesređenosti mađarske statistike ovi popisi nam svjedoče o nekadašnjoj nazočnosti Hrvata u znatnom broju naselja gdje ih danas ima tek u malome broju ili su u cijelosti asimilirani (Bačka Topola, Stara Moravica, Pačir, Ratkovo, Čantavir, Mol, Senta, Žabalj, Šajkaš itd.).

Slijedeći rezultate popisa iz 1900. godine mađarski antropogeograf i etnolog Géza Czirbusz (1902) hrvatsko stanovništvo u Bačkoj dijeli na nekoliko skupina. Prema njoj Dalmate, Bunjevci i Šokci se svrstavaju u jednu srodnu skupinu stanovništva koja se dalje dijeli prostorno prema nekim naseljima pa Dalmate, prema Czirbuszu, žive u: Mateoviću, Baračkoj, Beregu, Boršodu, Čavolju i Šandoru; Bunjevci u: Bajmoku, Bikiću, Čantaviru, Lemešu; Šokci u: Baču, Bukinu, Plavni, Vajskoj, Bođanima i Sonti. Osim toga, navodi se da u petnaest naselja Dalmate, Bunjevci i Šokci žive izmiješano.