U Pečuhu je objavljena nova knjiga Tomislava Žigmanova „Izazovi - sabiranja, sumjeravanja, tumačenja : studije i ogledi o knjiškim i književnim temama hrvatskoga istočnoga zagraničja". Riječ je o zajedničkom nakladničkom projektu triju institucija iz Mađarske, Hrvatske i Srbije - Znanstvenoga zavoda Hrvata u Mađarskoj iz Pečuha, zatim Udruge Oksimoron iz Osijeka te Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, a posljedica je višegodišnje plodne suradnje znanstvenika i kulturnih djelatnika iz hrvatske zajednice iz ovih triju regionalnih gradskih centara triju država. Knjiga je objavljena u ediciji Biblioteka Nova pečuškoga Zavoda. Urednik knjige je mr. sc. Stjepan Blažetin, recenzenti prof. dr. sc. Vinko Brešić i prof. dr. sc. Helena Sablić Tomić, lektura je bila djelo Tatjane Ileš, korektura Katarine Čeliković, računalnu pripremu je uradio mr. sc. Ervin Čeliković, a prijemčivi dizajn naslovnice Darko Vuković.

Knjigu čine rukopisi - jedanaest studija i ogleda podijeljenih u tri poglavlja („Prinosi sabiranju"; „Prinosi sumjeravanjima"; „Izazovi tumačenja - književno-esejistički i filozofijski pristupi") - nastali u posljednjih desetak godina i rezultat su autorova, relativno kontinuirana nastojanja na planu reflektiranja povijesti, procesa i događaja unutar kulturnoga prostora Hrvata u Vojvodini koji se, prije svega, odnose na fenomen knjige i književnosti. Knjiga je obima 256 stranica, tiskana u nakladi od 300 primjeraka, a sadrži još i popis korištene literature, zatim bibliografske bilješke o tekstovima, kazalo imena, recenzije te bilješku o autoru. Knjiga će uskoro biti dostupna i čitateljima u Srbiji.

Objavljene rasprave i ogledi pisani su za posve različite prigode - od akademskih predavanja do izlaganja na kulturnim priredbama. Različiti su im, kako je navedeno, bili i povodi i razlozi nastanka - od predstavljanja knjiga do sudjelovanja na znanstvenim skupovima. Smjeraju oni također na različite intencije - od tek osvješćivanja poznatoga do postizanja i istraživačkih novuma. Svrhe im također nisu jednake - od pokušaja sumjeravanja recentnoga književnog stvaralaštva do ocrtavanja programa eventualnih budućih kulturnih praksi. Različite su im i razine činjenične i znanstvene ostvarenosti - od fragmentarnih opisa jednostavnijih predmeta do korektne znanstvene elaboracije cijeloga fenomena. Ni stilovi pisanja nisu im isti - čita se i, recimo to tako, slobodniji esejistički pristup, ali i strogost u filozofijskim diskurzivnim paradigmama.

„Pa ipak", kako piše u Predgovoru ovoj knjizi Tomislav Žigmanov, „bez obzira na sve navedene različitosti, oni se u jednu dosljednu i samostalnu cjelinu razložno okupljaju svojom tematikom: riječ je o popudbinskim nanosima i ostacima te aktualnom stanju i procesima u knjiškim i književnim praksama zagraničnih Hrvata na Istoku - i svojom temeljnom svrhom: navedeno naslijeđe i njihove prilike u sadašnjosti potrebno je izlagati sabiranju, sumjeravanju i tumačenju sukladno uzusima i normama razvijenih kulturnih prostora te književnim i inim znanostima. Posljednje spomenuto, važno je istaknuti, posljedica je i velikih potreba aktualnoga trenutka - u ovdašnjih Hrvata, naime, svega toga uvelike izostaje: ni jedno područje kulturne povijesti niti onoga što se događa u sadašnjosti još uvijek nije postalo objektom razvijenih i znanosti primjerenih oblika obradbe i, uopće, refleksivnog zahvaćanja. Neki od razloga tomu i takvomu stanju navedeni su u knjizi, no autor se s time nije mirio. U tom se smislu nastanak ove knjige može razumjeti i kao svojevrsno svjedočenje nepristajanja na postojeću zaostalost glede spomenutoga u kulturnom prostoru Hrvata u Vojvodini te kao autorova djelatna težnja ka kvalitetnim pomacima u autorecepciji vlastitoga nacionalno-manjinskog kulturnog prostora", zaključuje Žigmanov.

„Prepoznata, usustavljena i osviještena zavičajna građa (od časopisa, molitvenika i drugih knjiga davne ili suvremene produkcije, preko bibliografija i leksikona, paradigmatiskih pjesnika i prezaslužnoga Balinta Vujkova, pa do morala u narodnim poslovicama i suodnosa narodne književnosti i Biblije te recepcije suvremene hrvatske književnosti u Vojvodini) iz autorova čitanja progovara pomno konstruirana cjelina. Mjestimice znanstveno stroga i strukovno pedantna, a mjestimice esejistički, pa i lirski ponesena sama sobom, ta cjelina postaje živi proces koji ima ne samo svoje stupnjeve i tradiciju na koju se naslanja već i ime, kontekst i aktere. Ma koliko na prvi pogled eklektička, o ovoj se zbirci rasprava i ogleda može govoriti kao o serioznoj monografiji koja na visokoj razini registrira i problematizira aktualne kulturne, navlastito književne prakse 'zagraničnih Hrvata na Istoku'. Čini to u skladu s najmodernijim kritičkim instrumentarijem čime autor uspijeva u još jednoj svojoj, možda i ključnoj nakani, naime, 'da napokon ovo područje kulturne povijesti postane objektom razvijenih i znanosti primjerenih oblika obradbe i, uopće, refleksivnog zahvaćanja'". (Iz recenzije prof. dr. sc. Vinka Brešića)

„Nova knjiga Tomislava Žigmanova ukazuje na koji način treba čitati hrvatsku književnost i izvan čvrstih, administrativnih granica Hrvatske. Vojvodina je kulturološki prostor u kojemu se prepoznaju areali hrvatske pismenosti u kojoj je moguće pronaći nacionalno-poetičke ambleme putem kojih ona može biti upisana u liniju kontinuiteta pripadnosti domicilnoj matrici. (..) Nakana Tomislava Žigmanova u ovoj knjizi je jasna. Uočiti, prezentirati, usustaviti, artikulirati, isprovocirati, uzburkati, objediniti, ali i nametnuti nužnost konstrukcije korpusa jedne tematsko-stilski specifične tekstovne produkcije pisane na razlikovnom jeziku (hrvatskom; bunjevačka ikavica) od onog dominantnog na prostoru Vojvodine. Čini to Žigmanov preciznim znanstvenim nervom kroz naočale jakoga pojedinaca koji se stručno, utemeljeno, informirano odredio svojim interpretativnim izborom hrvatskih baštinskih i prije svega suvremenih pisaca (npr. Mirko Kopunović, Ante Vukov, Milovan Miković, Vojislav Sekelj) iz Vojvodine prema nacionalnom književnom, jezičnom i kulturološkom korpusu. Ukazuje se na taj način kojim putem mogu krenuti istraživanja i analize lokalnog hrvatskog dijalekta i književnosti u specifičnom prostoru o kojemu se piše. Naznačava autor pri tome nužnost jasnijega usustavljivanja kanona s obiju strana Dunava: one Vojvođanske i one Hrvatske. Upravo tako zacrtane koordinate postaju jedinim smjerom kojim se treba i može ići prema sustavnijoj kanonizaciji i prezentaciji hrvatske književnosti u Vojvodini. Ne radi se više o autorovom pionirskom pokušaju recepcijskog razmatranja i razumijevanja u odnosu na elaboriranje prostora već o njegovom artikuliranom prezentiranju manjinske književnosti spremne za 'ubacivanje' u nacionalne Čitanke". (Iz recenzije prof. dr. sc. Helene Sablić Tomić)