U okviru ciklusa „Susreti u DHK", Društvo hrvatskih književnika organiziralo je 27. siječnja u svojim prostorijama u Zagrebu Tribinu na kojoj je predstavljen tematski broj časopisa „Kolo", posvećen suvremenom hrvatskom pjesništvu vojvođanskih Hrvata. Izbor pjesničkih ostvarenja predstavili su potpredsjednik Matice hrvatske Stjepan Sučić, glavni urednik „Kola" mr. sc. Ernest Fišer, prof. dr. sc. Joža Skok i autor antologijskog izbora Tomislav Žigmanov.

U „Kolu", časopisu središnjice Matice hrvatske za književnost umjetnost i kulturu, u dvobroju 5-6 za 2010. godinu, „Tema broja" posvećena je suvremenom pjesništvu vojvođanskih Hrvata (str. 73-127). Predsjednik varaždinskog ogranka Matice hrvatske i glavni urednik „Kola" Ernest Fišer povjerio je izbor ravnatelju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, književniku i publicistu, Tomislavu Žigmanovu, koji je napisao kratki predgovor i prateće bio-bibliografske jedinice.

„Drago mi je što sam imao sreću kao urednik „Kola" objaviti 20 vodećih pjesničkih imena u Vojvodini, 20 pjesničkih sudbina, čija nas cjelina upozorava da smo svi mi koji živimo u matičnoj domovini ipak oslobođeni nekih trauma prisutnih, nažalost, svakodnevno stoga je još dragocjenija činjenica njihovog postojanja i uspješnog djelovanja u kojima pokazuju svoj raskošni talent. Dakako, velika je vrijednost što oni pišu na hrvatskom jeziku, koji je bitna poveznica i to pjesništvo identificira kao hrvatsko pjesništvo, ali je to istodobno i pjesništvo visokog književnog i umjetničkog dometa", rekao je glavni urednik „Kola" mr. sc. Ernest Fišer, dok je potpredsjednik Matice hrvatske Stjepan Sučić ustvrdio kako je ovo iznimno značajan, a još više potreban antologijski izbor.

„To su knjige hrvatskog kulturnog jedinstva, knjige za sve prijatelje hrvatske riječi, za sve narode s kojima uspostavljamo književne, pjesničke i sve druge mostove suradnje. Primite moje iskrene čestitke na ovom djelu koji će nam donijeti još mnogo lijepih knjiga, ali koji će i osokoliti sve one koji stvaraju da još promišljenije i odgovornije pišu, osobito u ovo vrijeme kada olako nastaju knjige, jer nama nisu potrebne bilo kakve knjige, nego najbolje knjige hrvatskih književnika, kao poklon hrvatskom narodu".

Prof. dr. sc. Joža Skok ustvrdio je kako je u ovom, vrlo strogom antologijskom izboru, zastupljeno 20 hrvatskih pjesnika iz cijele Vojvodine sa 73 pjesme, a pjesnici su sa svojim pjesmama poredani kronologijskim redoslijedom - od najstarijega do najmlađeg: Fides Vidaković, Lazar Merković, Tomislav Ketig, Matija Molzer, Josip Temunović, Marko Vukov, Petko Vojnić Purčar, Jasna Melvinger, Branko Jegić, Vojislav Sekelj, Milovan Miković, Ilija Žarković, Lazar Francišković, Marko Kljajić, Josip Dumendžić, Mirko Kopunović, Ante Vukov, Zvonko Sarić, Blaženka Rudić i Tomislav Žigmanov.

„Treba svakako reći kako ovaj izbor ima i posebnu vrijednost jer su uvršteni hrvatski pjesnici iz cijele Vojvodine, ali i činjenice da u književnosti vojvođanskih Hrvata antologije njihova pjesništva nisu bile objavljivane često, kao i da ih nema puno. Do sada su, naime, objavljene tek dvije antologije koje cjelovito obuhvaćaju pjesništvo, ali samo jednoga dijela Hrvata u Vojvodini, i to bunjevačkih Hrvata. Prva je „Antologija poezije bunjevačkih Hrvata", koju je priredio Geza Kikić (Subotica, 1925. - Dubrovnik, 2002.), a objavila ju je Matica hrvatska u Zagrebu 1971., i druga je „Lipe riči - iz književnosti bunjevačkih Hrvata", što je bio tematski broj časopisa Korabljica (prinosi za povijest književnosti u Hrvata), također u Zagrebu, godište II., br. 2, 1994. U prvoj se, osim uvodne Kikićeve studije, donosi kratak prikaz bunjevačke narodne poezije od najranijih vremena te pjesništvo 34 pjesnika, zajedno s biografskim crticama, i to od sredine XVIII. stoljeća do kraja šezdesetih godina XX. stoljeća. Drugu je uredio, ovdje prisutni Stjepan Sučić, a u njoj je objavljen izbor iz suvremenog pjesničkog, ali i proznog stvaralaštva, no opet samo bunjevačkih Hrvata iz Vojvodine, s prilozima 21 književnika iz XX. stoljeća, a proslov je napisao Ante Sekulić", rekao je prof. dr. sc. Joža Skok.

Zadnji je na Tribini govorio autor antologijskog izbora Tomislav Žigmanov, ustvrdivši da pjesništvo Hrvata u Vojvodini postoji, što na narodnom jeziku, što na hrvatskom književnom standardu, više stoljeća. Do uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, to jest Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, imalo je relativno zasebne procese razvoja, mijene u trajanju, doticaje s književnošću u matici te raznoliku međusobnu komunikaciju. To je posljedica činjenice što su Hrvati u Srijemu, Banatu i Bačkoj u današnjoj Vojvodini bili dionici različitih upravno-državnih prostora - srijemski su živjeli u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji i bili administrativni dio Hrvatske sve do konca II. svjetskog rata, a bački i banatski su do 1921. živjeli na području ugarskih županija, pa je razumljivo zašto su veze s posljednjima i nekakva involviranost u književnost matičnog naroda bile dosta dugo raritetne i sporadične.

„Ovo pjesništvo, dakle, tijekom povijesti bivajući pulsira na hrvatskome istočnom etničkom rubu bez čvršćih, trajnijih i strukturalnih navezanosti na pjesništvo naroda u matici, napose onoga u središtu. Opstajući, s druge strane, bez vlastite subjektivnosti u književnosti kao institucionalne socijalne strukture, pjesnici koji su stvarali na hrvatskome a živjeli su u Vojvodini znali su biti žrtve i trpjeti štete zbog naznačenih deficita. Čak i brutalnih po naravi! Recimo, nakon sedamdesetih godina XX. stoljeća hrvatskim književnicima i publicistima iz Vojvodine bilo je zabranjeno objavljivati dvadesetak godina (npr. Lazar Merković, Balint Vujkov, Bela Gabrić, Juraj Lončarević...).

Pa ipak, ovo je pjesništvo, koje na istočnim hrvatskim rubnim prostorima traje, kako rekosmo, u kontinuitetu nekoliko stoljeća, vlastitim estetskim, umjetničkim, razvojnim i inim tendencijama bilo, manje-više, vjerni pratitelj uspjeha i radosti, neizvjesnosti i stamenosti, muka i pogibelji ovdašnjega puka i njegova konkretnog, mjesno nedvosmisleno uokvirenog, iskušavanja svijeta i života. Drugim riječima, ono u svojemu poetičkom diskursu iznosi samorazumijevanje egzistencijalnih sastavnica ovdašnjih ljudi, iz kojega se onda iščitava dominantna autoreferencija ovih ljudi s višestrukih margina. Kao takvo, predstavlja ono i šifru za hermeneutičko otključavanje čovjeka smještenoga u ravnicu Panonske nizine, napose za čovjeka hrvatskog kulturnog kruga, koji često na ovim prostorima u povijesti nije bio objekt dobrohotnih nastojanja u sferama javnosti. Naprotiv, spram njih su se provodile politike prešućivanja i ignoriranja, preziranja i nepriznavanja, nijekanja i onesmišljavanja... Napose je to bilo intenzivno 90-ih godina XX. stoljeća. Stoga je, čini se, onda jasno zašto je okvir života u njihovu suvremenom pjesništvu ispunjen počesto provizornim planovima nesigurnoga djelovanja, a spram budućnosti se ne iskazuje nekakva stamena vjera u boljitak, koju bi onda pratili snažni prateći programi njezina osvajanja, nego se očituju tek krhkost u nadanjima - u iskrama nade glasi, naime, jedna zbirka pjesama", rekao je Žigmanov i dodao kako je ponuđen izbor suvremenoga hrvatskog pjesništva u Vojvodini pregled njihovog pjesništva u posljednjih dvadesetak godina.

„Razlozi zašto smo se opredijelili za ovakav pristup jesu sljedeći: Prvi je književnosti vanjski - od 1990. godine Hrvati u Vojvodini, a onda i njihova kultura, nalaze se u posve novoj povijesnoj situaciji: raspadom bivše Jugoslavije oni postaju manjinom i počinju graditi vlastitu identitetsku infrastrukturu, koja se odnosi i na njihovu kulturu, gdje pripada i književnost. Drugi je strogo unutarnjoknjiževni - posljednjih dvadesetak godina, hrvatsko pjesništvo u Vojvodini postalo je ne samo prepoznatljivo samostalno već je uspjelo izgraditi vlastiti, koliko-toliko, estetski normativni okvir te utvrditi glavne umjetničke tendencije, što je onda i nama poslužio kao meritum za narav i vrstu ovdje odabranih pjesama. Osim posljednje navedenoga, dodatni je kriterij za uvrštenje pjesama u ovaj izbor bio i taj da je autor imao u navedenom vremenskom razdoblju samostalno objavljenu knjigu pjesama na hrvatskom jeziku te da živi i radi u Vojvodini, što ne znači da je ovdje zastupljen svaki autor s objavljenom zbirkom pjesama. Naravno, kao i svaki drugi, ni ovaj nije mogao ne biti subjektivno obilježen", zaključio je Tomislav Žigmanov.

Tribinu DHK u Zagrebu „Suvremeno pjesništvo vojvođanskih Hrvata" vodila je Lada Žigo, a stihove vojvođanskih pjesnika čitao je dramski umjetnik Dubravko Sidor.

Napisao i snimio: Zlatko Žužić