Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Izdvajamo

Pandemija zarazne bolesti COVID-19 suočila je sve institucije, udruge i pojedince koji se bave kulturnom djelatnošću s velikim izazovima na koje odgovaraju na način koji je moguć u... detaljnije...

Tragom starih matičnih knjiga u Subotici : Povijest jedne male grane velike porodice Skenderović naslov je knjige Ivana Skenderovića koja izlazi kao četvrta u Biblioteci Prinosi za povijesna... detaljnije...

Bogata baština – trajni zalog naše budućnosti tema je zidnog i stolnog kalendara za 2021. godinu u čijoj izradi i objavi zajednički sudjeluju hrvatske profesionalne institucije i organizacije:... detaljnije...

Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata dovršio je u studenom i predao u tisak likovnu monografiju pod nazivom Cilika Dulić Kasiba, koju autorski potpisuje povjesničarka umjetnosti Olga Šram. Urednica... detaljnije...

Povodom XIX. Dana hrvatske knjige i riječi – dana Balinta Vujkova, u sunakladi Hrvatske čitaonice i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, krajem rujna 2020., objavljene su... detaljnije...

Monografija Identitet srijemskih Hrvata kroz prizmu tradicijske baštine objavljena je polovicom godine, a treća je u nizu i ujedno plod terenskog etnološkog istraživanja među Hrvatima u Vojvodini. Monografija... detaljnije...

Slijedom uređivačke koncepcije, dvobroj časopisa za književnost i umjetnost Nova riječ za 2019., u sunakladi Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i NIU Hrvatska... detaljnije...

Iz iskusne uredničke ruke i mentorice brojnih studenata prof. dr. sc. Milane Černelić stiže još jedna monografija, na skoro 700 stranica, pod naslovom Tradicijska baština, identitet i migracije... detaljnije...

1. Ukaz na povijest radi razumijevanja sadašnjosti

Premda imaju nekoliko regionalnih i subetničkih imena (npr. Bunjevci i Šokci), Hrvati u Vojvodini su, gledano mjerilima znanstvenih kriterija, integralni dio hrvatskoga naroda, koji kao autohton narod živi u vojvođanskim dijelovima Srijema, Bačke i Banata. Povijesno promatrano, ovo je hrvatsko stanovništvo u većini dugostoljetno domicilno, a nastalo je kao rezultat složenih migracijskih procesa tijekom povijesti: u različitim su razdobljima, zbog različitih razloga i s različitih područja današnjih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Hrvati naseljavali područje Bačke, Srijema i, u manjem broju, Banata, te od toga vremena žive i postoje kao istočni, rubni dio hrvatskoga etničkoga prostora.

U tom kontekstu povijesnih čimbenika, valja reći i sljedeće: bunjevački Hrvati, najvećim dijelom su podrijetlom iz zapadne Hercegovine, a pod vodstvom franjevaca kao vojni graničari naseljavaju prostor sjevera Bačke (Subotica i Sombor s okolicom) koncem XVII. stoljeća, nakon protjerivanja Turaka s ovog prostora. Danas je ova skupina najbrojnija među vojvođanskim Hrvatima. S druge strane, nekako u isto vrijeme, zbog teških uvjeta života u Bosni i pojačane islamizacije kršćana, šokački Hrvati, također predvođeni franjevačkim redovnicima, doseljavaju se u srednji dio ugarskog Podunavlja (jugozapadna i zapadna Bačka), te u zapadni dio Srijema. Nekako u isto vrijeme imamo migraciju Hrvata iz Pokuplja ka Banatu, gdje se nastanjuju u mjestima Boka, Neuzina i Perlez, a nešto kasnije Hrvati se naseljavaju u Starčevo i Opovo. S treće strane, Hrvati u Srijemu su „najautohtoniji" - njihova prisutnost na ovom prostoru kontinuirano traje još od dolaska Južnih Slavena.

No, važno je istaknuti i to da se tijekom povijesti integracija Hrvata s ovih istočnih rubnih dijelova hrvatskog etničkog prostora, u suvremenu hrvatsku naciju, odvija na različite načine i sa stanovitim zakašnjenjima, ali se potpuno realizira na području ondašnjih hrvatskih županija (današnji dio Srijema), dok je u Bačkoj i Banatu, kao dijelovima nekadašnje Ugarske, taj proces bio složen i nedovršen, što se u nekim dijelovima i danas primjećuje - jači je subetnički identitet ili je asimilacija završena. Naime, zbog opterećenosti hrvatsko-mađarskih odnosa u Austro-ugarskoj, Hrvati u Bačkoj u nacionalni preporod u drugoj polovici XIX. stoljeća ulaze s regionalnim imenima (Bunjevci i Šokci), vlastite institucije teško osnivaju i njima pridijevaju također regionalna imena (npr. "Bunjevačko-šokačke novine"), a i sadržaje nacionalnoga identiteta ne mogu uvijek u cijelosti upražnjavati. Slična je situacija bila i u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca - integracija u hrvatsku naciju Bunjevaca i Šokaca iz Bačke često je otežavana, osim asimilacijskim od strane države vođenim politikama, isticanjem i forsiranjem spomenutih subetničkih identiteta, što je rezultiralo njihovim zadržavanjem sve do danas.

Tek nakon Drugog svjetskog rata, nova komunistička vlast nakratko ukida ovaj proces i, naravno, u okviru vlastitog ideološkog sustava stvara hrvatske manjinske institucije i radi na ostvarivanju manjinskih prava: u Subotici se osniva Hrvatsko narodno kazalište s operom i baletom, počinje izlaziti tjednik „Hrvatska riječ", počinju s radom prve kulturne udruge u naseljima gdje žive Hrvati, hrvatski jezik je ponovno, istina na kratko, uveden u neke škole... Pa ipak, sva ta dostignuća naglo nestaju administrativno-političkom zabranom iz 1956. godine u vrijeme zalaganja za politiku „socijalističkog jugoslavenstva" - sve institucije gube hrvatski predznak, a mnoge čak i prestaju postojati. To će se u nekim segmentima, osobito na planu kulture, kao neposredna posljedica Hrvatskoga proljeća, reafirmirati tek koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina XX. stoljeća. No, isto će se, kao što je poznato, nedugo nakon toga završiti slomom, a veliki broj hrvatskih intelektualaca iz Vojvodine, osobito iz Subotice, bit će sklonjen na društvenu marginu, a jedan dio njih trajno će napustiti ovo područje preseljenjem u Hrvatsku, poglavito u Zagreb.

I sljedeći kuriozitet iz suvremene povijesti čini nam se značajnim za napomenuti: raspadom bivše SFRJ, Hrvati iz vojvođanskog dijela Srijema po prvi puta su u svojoj povijesti dospjeli u položaj nacionalne manjine. S druge strane, sve su etničke skupine vojvođanskih Hrvata, dakle i Hrvati u Bačkoj i Banatu, po prvi puta u svojoj povijesti odvojeni državnom granicom od svoga matičnoga naroda. To je za sve njih bilo jedno posve novo povijesno iskustvo: stavilo ih je pred nove izazove - samostalni rad na izgradnji vlastite budućnosti, bez značajnije pomoći i uopće mogućnosti oslanjanja na resurse matične države.