Opći podaci

Osnovano 1946.
Broj članova: 400 članova

Kontakt:
24214 Tavankut, Marka Oreškovića 10
Tel: 024/ 767-048; Fax: 024/ 548-350
E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
Web: www.matijagubec.org.rs

Vodstvo:
Ladislav Suknović, predsjednik
Ljubica Vuković Dulić, zamjenica

Sekcije:

• Literarna sekcija – 10 članova, voditeljica Ruža Spasojević
• Dramska sekcija – 10 članova, voditeljica Marica Skenderović
• Tamburaška sekcija – 15 članova, voditelj Stipan Jaramazović
• Istraživačka sekcija – 10 članova, voditeljica Ljubica Vuković Dulić
• Slamarska sekcija – 50 članova, voditeljica Jozefina Skenderović
• Folklorna sekcija – dječja skupina – 30 članova, voditeljica Sanda Benčik; srednja skupina – 25 članova, voditeljica Suzana Gagić; reprezentativna skupina – 20 članova, voditelj Boris Godar

Manifestacije:

• Prva kolonija naive u tehnici slame, tijekom srpnja; pokrajinski značaj
• Dječji festival folklora Djeca su ukras svijeta, tijekom lipnja; pokrajinski značaj
• Godišnji koncert folklora i tamburaša, koncem godine; lokalni značaj

Više o udruzi

HRVATSKO KULTURNO-PROSVJETNO DRUŠTVO MATIJA GUBEC je kulturna udruga iz Tavankuta. Osnovano je ujesen 1946., kad je grupa mladih Tavankućana sa željom za bavljenjem glumom zamolila seoskoga učitelja Ivana Prćića – Gospodara da im režira dramske komade. Većeslav Omahen, tada učitelj u Zlatnom kraju, predložio je da se ta inicijativa institucionalizira te je tako utemeljeno Društvo – prema aktu o registraciji – „za njegovanje dramske umjetnosti“ pod imenom Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Matija Gubec. Osim njih dvojice osnivači su bili i Šime Stantić – Politički, Lajčo Matijević, Bela Stipić, Anica Balažević, Kata Balažević, Antun Balažević – Burgo, Cilika Milunović, Giza Bukvić, Vince Dulić, Marga Stipić, Kata Stipić i drugi. Prvi izvedeni komad bio je Šolja čaja, a nakon toga Prosidba, Vrlo važno može, Izbiračica (K. Trifković), Svjetlana (A. France), Trnoružica (Ch. Perrault), Hasanaginica, Narodni poslanik (B. Nušić), Da je znat ko zjat… Ukupno je bilo 37 premijera u prvih 20 godina postojanja. Predstave su izvođene u Tavankutu i okolnim naseljima, ali i šire, a svaki je komad izveden više od deset puta. Jedna od najpoznatijih predstava bila je drama Trnoružica, koju je priredio i na scenu postavio Ivan Prćić – Gospodar. Predstava je bila uvrštena i u program III. festivala djeteta u Šibeniku 1963., no skupina nije otputovala zbog materijalnih razloga.

Društvo je osnovalo i vlastitu biblioteku 1949., čiji je začetak činilo 120 knjiga što ih je Zemljoradnička zadruga Tavankut darovala Društvu, a fundus se širio kupnjom novih knjiga od novca zarađenoga izvođenjem priredaba. Kada je Društvo 1952. u novom zadružnom domu dobilo dvije prostorije za rad, u jednoj su smještene knjige te je organizirana čitaonica, a u drugoj su se održavale probe, igrao šah, čitale dnevne novine… Čitaonica je poslije prerasla u knjižnicu, a s vremenom je izdvojena iz Društva te je postala ogranak Gradske knjižnice iz Subotice.

Folklorna sekcija počinje raditi već 1950., a sljedeće godine u Subotici, na natjecanju folklornih skupina subotičke regije, osvaja prvo mjesto s izvedbom Velikoga kola. Istodobno s folklorom počinje raditi i glazbena sekcija s prvim tamburašima Antunom Balaževićem, Tomicom Prćićem – Satarom, Stipanom Benčikom – Modrim, Belom Vujićem – Ćulanom, Lozom Vukovićem, Stipanom Prćićem – Baćom… Poslije u Društvo dolazi svirati i poučavati i znameniti Pere Tumbas – Hajo, a brigu za poučavanje mladih 1952. preuzima Stipan Ivić te na tome radi sve do sredine 1970-ih.

God. 1956. Društvo je bilo primorano promijeniti ime – tadašnja ga je vlast stavila pred izbor da promijeni ime ili prestane raditi. Odluku da je bolje nastaviti raditi donosi ondašnja uprava na čelu s predsjednicom Anicom Balažević, a Društvo dobiva ime Kulturno-umetničko društvo Matija Gubec.

God. 1961. Tavankućanin Stipan Šabić, nastavnik likovnoga odgoja, dolazi na ideju o osnutku likovne kolonije te s Ivanom Jandrićem, Lajosem Gyurcsijem, Lajčom Evetovićem, Lászlóom Ludvigom i Žarkom Rafajlovćem osniva Likovnu koloniju pod nazivom Grupa šestorice, koja djeluje pri Društvu. Nakon poziva 1962. Grupi prilaze i slikarice naivke Marga Stipić, Cilika Dulić, Jela Cvijanov, Nina Poljaković i Ana Skenderović. Na prijedlog Ivana Prćića – Gospodara pozvane su i slamarke: prvo je došla Ana Milodanović, tada već poznata pletilja kruna i drugih simbola te ornamenata od žitne slame, koji su izrađivani za crkvene proslave dužijance. Ona je svoju prvu sliku od slame Rit izradila 1962. i pokazala je javnosti. Nakon toga u rad Likovne kolonije uključile su se i ostale „slamarke divojke“: njezine sestre Teza i Đula, zatim poznate pletilje slamom Kata Rogić, Mara Ivković Ivandekić, Anica Balažević, Teza Vilov, Matija Dulić, Ruža Sarić … Slijede skupne izložbe po Jugoslaviji i svijetu te mnogobrojna priznanja. O njima je Ivo Škrabalo 1971. snimio dokumentarni film Slamarke divojke. Aktivnost Likovne kolonije imala je snažan utjecaj i na mladež, među kojom se poslije nalaze i apsolventi umjetničkih škola (npr. Marija Vojnić) i studenti likovnih akademija (npr. Ivan Balažević, Josip Skenderović Ago).

Društvo nastavlja afirmirati i folklor, a njegova je najveća značajka što je jedino koje njeguje i izvodi bunjevački folklor u izvornom obliku. Samo u drugoj polovini 1960-ih folklorna je sekcija bila gost na mnogobrojnim festivalima i smotrama u Zagrebu, Kopru, Rumi, Vinkovcima i Đakovu, a nastupala je i diljem Jugoslavije te u Mađarskoj i Poljskoj. Društvo je sudjelovalo i na prvoj Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 1966. te će na toj manifestaciji i kasnijih godina biti jedna od najzapaženijih kulturnih udruga.

U razdoblju 1965.-72. jedino je društvo koje djeluje na očuvanju i populariziranju bunjevačkoga pučkoga stvaralaštva i kulture kao dijela hrvatske kulture. U to doba, zbog izvornosti, folklorna je sekcija zainteresirala stručnjake i medije te je omogućila prikupljanje i proučavanje bunjevačkoga pučkoga stvaralaštva različitim institucijama (npr. Institutu za folkloristiku i etnologiju, Zagreb) i pojedinim etnografima i folkloristima (npr. Tvrtko Čubelić), a snimila je i više od pet sati programa za razne televizijske emisije. Poseban folklorni program priređen je za više dokumentarnih filmova, zatim za televizijsku seriju Boltine zgode i nezgode 1971. za Televiziju Zagreb te u jubilarnoj predstavi subotičkoga Narodnoga kazališta Graničari 1970.

Jedna od posljedica sloma Hrvatskoga proljeća bilo je i to što su članovi tadašnjega vodstva Društva (Ivan Prćić – Gospodar, Naco Zelić, Stipan Šabić i dr.) bilo primorani povući se, nakon čega u radu Društva pretežu folklorni sadržaji. No, potkraj 1970-ih, na inicijativu Ane Crnković, ponovno oživljava rad sa slamarkama. Osniva se sekcija pri mjesnoj školi, organiziraju se izložbe po Jugoslaviji, a nakon toga otvara se i I. kolonija naive u tehnici slame 1986., koja se bez prestanka održava do danas. Početkom 1980-ih aktivira se i rad Dramske sekcije: postavlja se na scenu i izvodi Katica (A. Karagić), Albina mijana (I. Jakočević)… Sredinom 1980-ih formira se Filmski okrug Amaterski ekran, koji s vremenom prerasta u Diletantsku pozorišnu družinu Lucija. Ona na scenu postavlja i na ikavicu adaptira Sumnjivo lice (B. Nušić), Radovana III. (D. Kovačević), Balkanskoga špijuna (D. Kovačević). Oko nje se okupljaju kreativni mladi ljudi, koji rade na više stvaralačkih polja. Izdaju seoske foto-novine, snimaju amaterske filmove, organiziraju kino-projekcije u mjesnom Domu kulture. Sredinom 1990-ih nakratko djeluje i Tavankutski literarni krug TALK. Nova skupina mladih studenata i učenika 1994. uključuje se u rad Društva i 1996. izvodi Kesele vešnje – na ikavicu prerađenu komediju Pokondirena tikva J. S. Popovića. Godine 2000. izvode se Provodadžijske miškulancije – obrada Sterijina komada Ženidba i udadba – a predstava je doživjela 16 izvedaba, među ostalima na Danima hrvatskoga pučkoga teatra u Hercegovcu (Hrvatska), u kazalištu Vidra u Zagrebu, u HOŠIG-u u Budimpešti, u Somboru, Bačkom Monoštoru, Bajmoku, Subotici i drugim mjestima

Veći dio članova Društva na redovitoj skupštini održanoj 17. III. 1991. odlučio je vratiti prvotno ime Društva, čime je ono postalo prvom udrugom u Vojvodini s atributom hrvatski u nazivu. Zbog te je odluke dio članova napustio Društvo te su poslije ušli u tavankutski ogranak Bunjevačkoga kulturnoga centra iz Subotice.

Društvo je bilo glavni nositelj kulturnih događaja u Tavankutu, čuvar mjesne bunjevačke tradicije i običaja te neformalna prosvjetna ustanova koja je odgajala generacije Tavankućana. Danas ima više od 300 članova, koji su okupljeni u pet sekcija (folklorna, tamburaška, slamarska, dramska, literarno-novinarska) i nastoje raditi na očuvanju, njegovanju i stvaralačkom razvoju kulturne baštine svojih predaka priređivanjem folklornih priredaba, njegujući glazbenu baštinu, okupljanjem slamarki te predstavljanjem kulturne tradicije i stvaralaštva bunjevačkih Hrvata u zemlji i inozemstvu.

Od 2005. Društvo ima internetsku stranicu (www.matijagubec.org.rs), na kojoj su, osim informacija o Društvu i njegovim aktivnostima, predstavljeni i mnogobrojni audio i videozapisi o folklornom, etno-glazbenom i narodno-književnom nasljeđu bunjevačkih Hrvata, što je čini najvažnijim javnim predstavljanjem tradicijske kulture bunjevačkih Hrvata. Jedno je od rijetkih društava podunavskih Hrvata koje ima svoju monografiju – napisao ju je Naco Zelić 2002.

Predsjednici Društva bili su: Ivan Prćić – Gospodar, Lajčo Matijević – Lacko, Antun Balažević – Burgo, Vince Dulić, Anica Balažević, Stipan Šabić, Naco Zelić, Petar Skenderović, Kalo Margetić, Petar Cvijin, Stipe Vuković – Đenko, Ivan Davčik, Veljko Živić i Branko Ištvančić, a Anica Balažević i Branko Horvat obnašali su tu dužnost i više puta i dulje vrijeme. Sadašnji je predsjednik Ladislav Suknović.

Društvo je 1967. dobilo Listopadsku nagradu grada Subotice. Za iznimni doprinos očuvanju i razvoju hrvatske kulture Društvo je 2011. godine dobilo visoko priznanje Predsjednika Republike Hrvatske „Povelju Republike Hrvatske".

Tomislav Žigmanov