Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Povijesni prikaz

Plavna je selo koje je nekada imalo izrazito folklornu fizionomiju sa svim elementima šokačkog narodnog života, u ikavskom govoru, u pjesmi i plesu, u narodnoj nošnji i u narodnim običajima. Unifikacijom koju provodi civilizacija ti su folklorni elementi potiskivani, njih pomalo nestaje, ali jezgra je još uvijek ovdje i neće još dugo odumrijeti.

Do osnutka mjesne hrvatske udruge kulture „Matoš“ 2008. godine o ovom običaju nisu postojali nikakvi zapisi, dokumentacija niti povijesni izvori, osim starih fotografija i usmene predaje. Osnutkom ove udruge započelo je istraživanje i obnova šokačkog narodnog blaga, među kojim dominira običaj tuta.

Prema kazivanju najstarijih osoba u mjestu, „Tute“ se spominju još u 19. stoljeću. Praksa ovoga običaja imala je svoje uspone i padove ovisno o društveno političkoj situaciji. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata običaj je bio čak i zabranjivan, ali nikada nije prekinut, nego se prilagođavao trenutačnim prilikama. Budući da je ovaj kulturni događaj bio usko vezan uz crkvu, tadašnja vlast nije bila naklonjena njegovom masovnom provođenju. Ostao je netaknut jedino prvi dan koji se odvijao u crkvi. Tijekom vremena mijenjalo se mjesto okupljanja, broj sudionika i način organiziranja završne večeri. U boljim vremenima u ovom običaju sudjelovali su svi mještani sela, a danas se on sveo poglavito na pripadnike hrvatske zajednice.

 

Opis dobra

„Tute“ su pokladni običaj u kome sudjeluje mnoštvo maskiranih osoba različite dobi, svirači, pjevači, plesači...

Iako pokladno vrijeme traje od Bogojavljenja do Pepelnice, u Plavni se pokladni običaji danas svode svega na tri dana: nedjelju, ponedjeljak i utorak, pred Čistu srijedu. Plavanjci smatraju da je to oproštaj od veselja, plesa, lijepog oblačenja, dobre hrane i pića. Zato se u ta tri dana treba još dobro zabaviti, najesti i „izludirati“. Nekada su u Plavni za vrijeme Poklada Šokci, Nijemci i Mađari odlazili jedni drugima u bircuze, sjedili jedni s drugima za istim stolom, zabavljali se i plesali. Za pokladnu nedjelju svi bi se, a posebice momci i djevojke, oblačili u najljepše ruho, gostionice su tada bile punije, a žene su za ručak više i bolje kuhale.

Pokladna nedjelja

Na nedjeljnoj pokladnoj misi crkva je uvijek bila ispunjena župljanima obučenim u šokačku, mađarsku, njemačku i slovačku narodnu nošnju – u Plavni ih zovu lipe Tute. Uvijek je plavanjska narodna nošnja bila privlačna i zanimljiva, ali je ona dugo vremena visila u ormarima ili bila složena u kutijama, čekajući da je netko jednom i obuče. Toga je dana sveta misa bila mnogo svečanija, a susret s Gospodinom dublji i bogatiji. Tako bi lipe Tute pridonijele jačanju vjere, ljubavi prema bližnjemu i našoj prošlosti, a samim tim ojačale i temelje naše budućnosti. Lipe Tute bi uvijek nakon svete mise prošetale kroz središte sela i na taj način prikazale svu ljepotu narodnog ruha.

Pokladni ponedjeljak

Pokladni je ponedjeljak bio dan posjećivanja. Ako je bilo snijega, ljudi su upregli saonice i njima se vozili po selu uz šale, smijeh i pjesmu. Navečer toga dana priređivao bi se bal za koji su se osobito pripremale djevojke. Svirci su obično prvo zasvirali kolo a zatim bi se plesalo po dvoje. Poslije toga na balu su se plesali razni plesovi među kojima i dame biraju. Djevojke i momci otišli bi kućama presvući se za večeru. Dok su plesači večerali svirci su svirali onima koji su sjedjeli za stolom. Zabava je trajala duboko u noć, a neki bi ostali do jutra u gostionici. U popodnevnim satima organizirala bi se dječja povorka malih tuta koja bi privlačila pozornost mnogih mještana, koji bi sa zanimanjem pratili ovaj veseli prizor. Dječja skupina malih tuta, obučena u svagdanju narodnu nošnju i lica pokrivenih maskama od bijelog platna, s malim metlama korovnjačama u rukama, bi prošetala ulicama sela, a u nekim kućama domaćini bi ih počastili kiflama, krofnama i slatkišima.

Pokladni utorak

U pokladni utorak iz središta sela kreće organizirana skupina gadnih tuta uz pratnju brojnih promatrača i djece. Ovu bučnu povorku često prate tamburaši, kojih je u posljednje vrijeme sve manje, te razni zvuci zvona, bakaruša, klepetala... Nekad su se okupljali u kući osobe koja je te godine vođa tuta te su se tamo maskirali i oblačili u tute. Maskirani u razne likovi, mnogi s metlom u ruci, našminkanih obraza i s promijenjenim glasom, bili su teško prepoznatljivi.

Sve bi to privlačilo brojne žitelje mjesta, a poneki bi izlazili iz svojih kuća i pozdravljali sudionike. Tute imaju u rukama gar ili karmin pa nagarave i narumene promatrače i vijaju djecu te koga zarobe, tjeraju da klekne i da se moli. Djeca prkose tutama vičući: tute, tute banine, za komadić slanine, svakom po rebarce a tuti žumance. Povorka tuta obiđe cijelo selo a u svakoj ulici neki ih domaćin pozove, da se okrijepe vinom, rakijom i kobasicama. Navečer se priređuje večera s druženjem koja traje sve do 23 sata kada netko od tamburaša predloži da se popije i pojede sve što je na stolu. Potom se stolovi počiste, a bega se postavlja na pripremljen odar kao pokojnik koga bi zatim žene oplakivale. Četvorica ljudi odnose begu u jedan kut prostorije i pokriju je stolnjakom. Ovim činom završava pokladno vrijeme, nakon koga će nastupiti smirivanje i povratak duhovnim vrijednostima, jer započinje korizma.

 

Nositelji dobra

Istraživači ovoga običaja: Zvonimir Pelajić i Kata Pelajić.

Kazivači: Kuzman Mišić, Katica Đurković Šuntrina, Marija Klinovski, Eržika Repa, Katika Bujak, Katica Pelajić, Marija Sotinac

Nositelj tradicije: Povijesno-istraživački odjel HKUPD-a „Matoš“ Plavna

Ovo nematerijalno kulturno dobro, odnosno običaj, jedan je od važnijih u očuvanju identiteta ovdašnjih Hrvata Šokaca. Za ovu zajednicu običaj tuta je značajan u smislu očuvanja kulture i tradicije, održivosti zajednice na okupu, prenošenja na mlađe generacije i održivosti običaja koji prerasta u tradicionalnu manifestaciju.

Cilj je da ovu manifestaciju i dalje prate i u njoj sudjeluju i pripadnici drugih nacija, da to bude događanje zanimljivo široj zajednici.

 

Današnje stanje

Tute se u Plavni kontinuirano organiziraju od osnutka Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva „Matoš“ od 2008. godine i gotovo su u potpunosti obnovljene. Provode su uvijek tri dana pred korizmu. U obnovi ovoga običaja u fokusu su ponajviše djeca i mladi. Posljednjih godina ova događanja su snimljena i objavljena u pisanim i elektronskim medijima. Običaj je gotovo u potpunosti revitaliziran.

Osim pripadnika hrvatske zajednice ovoj manifestaciji posljednjih godina prisustvuju i pripadnici većinske i ostalih zajednica iz cijele općine, iz drugih općina u Bačkoj a i gosti iz Vukovara. Ostaju još neke pojedinosti koje treba doraditi i praznine dopuniti (bal na pokladni ponedjeljak navečer, obnova tamburaškog sastava i pjevačkog zbora...).

 

Održivost dobra i njegovo prenošenje

Organiziran je rad s djecom školskog uzrasta i svake se godine njihov broj povećava.

Kulturna udruga „Matoš“ nastoji uspostaviti suradnju s Općinskom turističkom organizacijom i udrugama kulture iz općine Bač kako bi se običaj tuta integrirao u društvenu zajednicu. U tome imamo podršku svih čimbenika. Ne postoje gotovo nikakve poteškoće za održivost ovoga dobra kao i njegovog prenošenja na sljedeće generacije.

 

Prilozi