Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Povijesni prikaz

Teško je precizno odrediti kada se pojavljuju prvi pisani dokumenti na govoru bunjevačkih i šokačkih Hrvata na prostorima današnje Vojvodine, ali svakako objavljivanje prvoga broja „Bunjevačkih i šokačkih novina“ 1870., što ih je pokrenuo biskup Ivan Antunović, predstavlja začetak pisanih dokumenata na ikavici u Vojvodini. Vrijeme je to razmjerno zakašnjeloga buđenja nacionalne svijesti na ovim prostorima u kojem se vrlo brzo (ponajčešće inicirano od istoga autora) razvijaju i druge pisane forme, poput kalendara, molitvenika, pa čak i romana. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata i ulaska (današnje) Vojvodine u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca dolazi do još intenzivnijeg objavljivanja dokumenata na bunjevačkoj i šokačkoj ikavici (tisak, kalendari, periodika, književna djela...). I nedugo nakon Drugog svjetskog rata u istim formama nastavlja se objavljivanje djela na šokačkoj i (poglavito) bunjevačkoj ikavici. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća u subotičkom Narodnom kazalištu igrana su i djela na bunjevačkoj ikavici, a od konca osamdesetih godina do današnjih dana više je autora (ondašnje) srednje i mlađe generacije objavljivalo svoja djela na bunjevačkoj i šokačkoj ikavici (uglavnom poeziju, a kasnije sve više i prozu). I pored toga, lako je – i to upravo na temelju pisanih dokumenata – uočiti razliku između pisane i govorne ikavice bunjevačkih i šokačkih Hrvata, koja se – prije svega pod utjecajem standardnog srpskohrvatskog, a zatim srpskog i hrvatskog – sve više, kako mijenja tako još i više gubi.

 

Opis dobra

Riječ je o starijem (šokačkom) i mlađem (bunjevačkom) ikavskom štokavskom dijalektu, koji se izvode u govoru u okviru obitelji, ali i u formi njegovanja kulturnoga naslijeđa (narodna književnost, recitacije, kazališne izvedbe, dokumentarni filmovi...). Govori su to koji su zastupljeni na sjeveru i sjeverozapadu Bačke (bunjevački, s centrima u Subotici i Somboru), te na zapadu Bačke (šokački, s, uvjetno kazano, „centrima“ u Sonti, Bačkom Monoštoru i Bačkom Bregu). Također, postoji i bogato naslijeđe narodnih pjesama na bunjevačkoj i šokačkoj ikavici, kao i veliki broj objavljenih pripovjedaka, bajki i basni.

 

Nositelji materijalnog dobra

Osim već spomenutoga Ivana Antunovića, svakako su značajan doprinos njegovanju i očuvanju bunjevačkih i šokačkih govora dali Ambrozije Šarčević, Matija Poljaković, Marko Peić, Grgo Bačlija, Petko Vojnić Purčar, Ante Sekulić, Milovan Miković, Vojislav Sekelj, Rajko Ljubič, Alojzije Stantić, Tomislav Žigmanov, Marija Šeremešić, Ivan Andrašić, Katarina Čeliković, Željko Šeremešić, Josip Dumendžić, Zlatko Gorjanac... Ipak, najveći od svih svakako je Balint Vujkov, zahvaljujući kojemu i danas postoji sačuvano neprocjenjivo blago narodnih pripovjedaka, bajki i basni koje je tijekom više desetljeća skupljao ne samo na prostoru Bačke (u Vojvodini i Mađarskoj) nego i u drugim zemljama u kojima Hrvati žive kao manjinska nacionalna zajednica. Svi navedeni (i nenavedeni) autori značajni su zbog toga što su svojim istraživačkim ili kreativnim radom pridonijeli tome da ovi govori, koliko-toliko, još i danas budu živi, kako u pisanoj tako i u usmenoj formi.

 

Današnje stanje

Želi li se biti pošten, treba reći da se bunjevački i šokački govor više njeguju u (autorskoj) pisanoj formi nego li što se oni svakodnevno govore u krugu obitelji ili prijatelja. Na bunjevačkoj i šokačkoj ikavici često se pišu književna djela, objavljuju novinski tekstovi, govori se na radiju i televiziji, izvode se (uglavnom amaterske) kazališne predstave, organiziraju recitatorska natjecanja, priređuju se prikladne manifestacija (Divanimo šokački u Bačkom Monoštoru, Večer ikavice u Stanišiću, u okviru Dana Balinta Vujkova – dana hrvatske knjige i riječi), a od prije desetak godina ti su sadržaji ušli i u nastavu. Iz toga se i vidi da su za daljnje prenošenje bunjevačkog i šokačkog govora najviše zainteresirani kulturni djelatnici, kao i brojne medijske, obrazovne i institucije kulture. S druge strane, bunjevački i šokački govor – poglavito u urbanim sredinama (Subotica i Sombor) – gotovo je posve nestao iz svakodnevne upotrebe, prije svega zbog dugogodišnjeg utjecaja jezičnog standarda kojim se na ovim prostorima govori, prije svega kada je riječ o sustavu obrazovanja, ali isto tako i kada je riječ o medijima (poglavito elektroničkim).

 

Održivost dobra i njegovo prenošenje

Prije svega potrebno je osigurati uvjete da oni koji nastoje prenositi bunjevački i šokački govor na mlađe naraštaje i sami budu stručni. Dakle, potrebno je da sami „učitelji“ uče, kako na najvišoj obrazovnoj razini (fakulteti, seminari, stručna usavršavanja...) tako i na onoj „najnižoj“ (od starijih, autentičnih, po mogućstvu što manje obrazovanih govornika ova dva dijalekta). To je temeljni uvjet da se bunjevački i šokački govor njeguje i razvija u različitim formama: u vrtićima, školi (a zašto ne?) i na fakultetu; u kazalištu, na filmu, kroz književna djela, literarno-recitatorskim natječajima ili glazbu, kao i prigodne manifestacije. Ništa manje važno, naravno, nije niti njegovanje i čuvanje bunjevačke i šokačke ikavice u svakodnevnom govoru, u obitelji, ali i javno. I to od najmlađih dana. Važno je zapisivati i objavljivati rječnike mjesnih govora.