U noći između 19. i 20. svibnja 1859. veliko zvono zagrebačke prvostolnice oglasilo je smrt Josipa Jelačića Bužimskog, dalmatinsko-hrvatsko-slavonskog bana, već za života miljenika hrvatskog naroda. Pogreb se pretvorio u veličanstvenu slavu hrvatskog otpora i ponosa, čiji je Jelačić bio simbol u stalnoj borbi protiv tuđina.

Jedna od najznačajnijih ličnosti hrvatske povijesti, barun Josip Jelačić rođen je 16. listopada 1801. u Petrovaradinu (Srijem). Majka mu je bila Ana, a otac Franjo Jelačić, zapovjednik slavonske Vojne krajine. Uz njega, Franjo i Ana imali su još dva sina i kćer.

Josip Jelačić školovao se u bečkome Theresianumu - akademiji na kojoj su se stjecala znanja za vojna i upravna zanimanja. U Beč je otišao sa osam godina i tamo proveo sljedećih deset. Imao je dar za strane jezike, povijest i zemljopis. Po svršetku školovanja, odlazi na prvu vojnu službu u Galiciju gdje se ističe kao odlučan i hrabar vojnik. Zahvaljujući naobrazbi i prirodnom talentu za vojničko zvanje počinje njegov uspon u časničkoj hijerarhiji. Hrvatsko-ugarski kralj Ferdinand V. Habsburški imenuje ga 23. ožujka 1848. hrvatskim banom, osobnim savjetnikom i zapovjednikom glinske i petrinjske pukovnije.

Po Jelačićevu stupanju na bansku čast Velika narodna skupština 25. ožujka 1848. u Zagrebu donosi program o revoluciji koja je te godine zahvatila čitavu Europu, pod nazivom „Zahtijevanja naroda". Nekoliko dana kasnije ban Jelačić prekida sve državno-pravne veze s Ugarskom, a 25. travnja 1848. svečanim proglasom ukida kmetstvo. Manje od dva mjeseca nakon toga, 5. lipnja 1848., počinje zasjedati prvi građanski sabor u povijesti Hrvatske, što je vodilo do nastanka Banskoga vijeća ili Prve hrvatske vlade. Kako Ugarski sabor nije priznavao ni nacionalna ni politička prava Hrvatima, ban Jelačić u rujnu 1848. objavljuje rat Mađarima, osvaja Međimurje i nakon stoljeća razjedinjenosti konačno spaja većinu hrvatskoga teritorija u jednu cjelinu. Tim je podvigom Josip Jelačić ušao u hrvatsku povijest kao jedna od neupitnih veličina, svrstavši se među velikane koji su za domovinu učinili djela trajne vrijednosti.

Vlastitu obitelj Jelačić je osnovao relativno kasno, oženio se s mladom groficom Sofijom Stockau, 22. srpnja 1850. u Moravskoj. Pet godina kasnije rađa im se jedino dijete, kći koja već 1856. umire od kolere ne navršivši niti godinu dana.

Veći dio svoga života Jelačić je imao problema sa zdravljem. Teško se razbolio u ranim dvadesetim godinama, a bolest ga usprkos dugotrajnim liječenjima prati do kraja života, kulminiravši u ljeto 1858. godine.

Hrvatski ban, vojnik, političar, ali i pjesnik koji je 1825. objavio svoju prvu zbirku poezije „Trenutak uspomene", umro je pola sata iza ponoći 20. svibnja 1859. u Zagrebu.

Pokopan je na svojem imanju Novi Dvori kraj Zaprešića.

Zagreb i Hrvatska odužili su se svome prvom banu preimenovanjem središnjega gradskoga trga u Trg bana Jelačića (1848.) i podizanjem spomenika (1866.) na istoimenom trgu. Sklulpturu je izradio austrijski kipar Anton Dominik Fernkorn. Spomenik je 1947. Komunistička vlast uklonila s trga i trg preimenovala u Trg Republike. Ime i spomenik središnjem gradskom trgu vraćeni su 16. listopada 1990. godine.

Priredila: Katarina Čeliković