Govor predsjednika Hrvatskog kulturno prosvjetnog društva „Tomislav" iz Golubinaca Mate Groznice tijekom predstavljanja publikacija Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata na 16. Međunarodnom salonu knjiga u Novom Sadu.

Poznavati Iliju Žarkovića bilo je zadovoljstvo, učiti od Ilije bio je privilegij, a godinama surađivati s nekim kao što je bio Ilija, to je zbilja rijetka radost koju bih svakome poželio.

Ilija Žarković-Žabar (Golubinci, rujan 1947.-14. srpnja 2009.) je hrvatski književnik iz Srijema, iz Vojvodine, ali se na poseban način, sveobuhvatno, bavio svojim Srijemom i Golubincima. Pored rada kao pisac, poznat je i kao glazbenik, skladatelj tamburaške glazbe, aranžer, publicist, istraživač i svestrani umjetnik. Sakupljao je djela hrvatskog i ne samo hrvatskog narodnog stvaralaštva. Djelo koje nam je ostavio u nasljeđe uvelike nadilazi prostor u kome je djelovao. Bio je aktivan pri Hrvatskom kulturno-prosvjetnom društvu Tomislav iz Golubinaca, čiji je bio osnivač.

Ovdje smo da bismo rekli koju riječ i o njegovoj posljednjoj knjizi koju imam u ruci „Zaboravljeni rječnik (govor golubinačkog kraja)" ili kako mi to umijemo reći „ruzmarinski Srijem".

Koliko god da danas trebamo progovoriti koju riječ o ovoj knjizi, nemoguće je barem ne spomenuti ukratko Ilijin sveukupni napor na polju glazbe, književnoga rada, te umjetnosti uopće.

Bio je jednim od najpoznatijih hrvatskih pjesnika u Vojvodini. Veći dio njegovog opusa tematski je vezan za srijemsko selo Golubince, kao i za ljude i doživljaje, koje je u svojim djelima ovjekovječio.

Pored toga što je zapisao brojna narodna usmena djela (anegdote, pjesme), veliki je njegov doprinos što je mnoga od tih djela i uglazbio.

Dopustite mi da kao sudionik u nekolicini Ilijinih djela, pa i u ovom posljednjem, kažem koju riječ koja će više biti plod mojih impresija, a manje bilo kakvo iznošenje ocjene ovog djela.

Moja skromna znanja mi ne dopuštaju da se upustim u vrjednovanje ovog djela, ali mi se čini da mi se neće zamjeriti ako kažem ono što je samo po sebi jasno, a to je da ovakve knjige spas donose.

Nije ovdje riječ samo o spašavanju riječi od nestajanja, niti puko čuvanje sjećanja na vrijeme i život koji je prošao. Čini mi se da se na ovaj način bilježi i trajno čuva značajan dio našeg identiteta. Onoga po čemu smo dio ljudskog roda.

Kao što reče doc. dr. sc. Milica Lukić: „Jezik je izuzetno važan za oblikovanje identiteta jednoga naroda, a jednako je tako za identitet svakoga jezika važan, mjesni govor". Baš tomu je posvećena ova knjiga, pa kako gospođa Lukić reče: „njegovo djelo zaslužuje naslov 'Sačuvani rječnik', koji će zasigurno privući i znanstvenike i istraživače".

Ilija je stvorio djelo, hvala mu na tome. Mi koji smo mu na bilo koji način bili od koristi bili smo sretni da možemo, rekao bih: „zamiješati po koju boju i dodati mu kičicu kako bi umjetniku pomogli da ostvari svoj izražaj".

Dočekujući mnoge bijele zore, uz njegov filigranski osjećaj za humor, mnogi od nas su imali priliku pratiti nastajanje svega onoga što je radio i svi u tome sudjelovati. Svi se možemo podičiti da smo ga barem poznavali, da nam je bio prijatelj, da smo s njim istinski živjeli život.

Radeći na ovoj knjizi, on se kao dijete radovao svakoj novoj riječi koju bi pronašao. Činilo mi se na trenutke kao da uopće nije želio okončati rad na ovoj knjizi, jer je osjećao da mnoštvo riječi još treba izvući iz ropotarnice, obasjati svjetlom i dati ih naraštajima koji dolaze. Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, nizale su se riječi koje je Ilija uspijevao iskopati iz vlastite i tuđe prošlosti. On koji je na neki način bio zaštitni znak rodnih Golubinaca, uistinu je bio opsjednut glazbenom i književnom arheologijom.

Mnogi od nas skloni su pohvaliti i podržati svaki ovakav plemeniti rad, ali su rijetki oni koji taj rad i provedu u djelo. Siguran sam da se ovaj ogroman Ilijin trud isplatio jer će, ako ni zbog čega, ono zbog ovog djela biti trajno prisutan u kulturi Hrvata u Vojvodini, posebice u Srijemu. Stječe se dojam da je kod Srijemaca, posebice kod Golubinčana, ova knjiga zauzela značajno mjesto.

Svi smo ponosni što je pronio glas o nama samima daleko izvan Golubinaca. Što nas je učio da volimo Golubince, da smo svi braća i sestre. On nas je učio kako se treba davati i žrtvovati za drugoga, u isto vrijeme ne misleći hoće li njemu išta ostati.

Ponosni smo i što je među nama pjevajući živio i živeći pjevao. Slušajući Iliju bilo je lako prepoznati ljepotu ovog našeg teškog života. On je tu ljepotu u svemu mogao vidjeti i naslutiti i kao takvu ostaviti u nasljeđe.

Kao srijemskog Hrvata i kao dugogodišnjeg Ilijinog prijatelja veseli me što je Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata svojom prvom knjigom 'Zaboravljeni rječnik - govor golubinačkog kraja' pokazao da neće potpasti pod utjecaj centričnosti što ga generiraju mjesta koje obično doživljavamo kao centre svih događaja unutar zajednice.

Zahvalan sam Zavodu za ovu knjigu koja predstavlja još jedan doprinos kulturi vojvođanskih Hrvata, te njenom snažnijem pozicioniranju unutar vojvođanskog kulturnog prostora na koji smo toliko ponosni.