Tijekom ovogodišnjih ljetnih mjeseci, u nakladi Novinsko-izdavačke ustanove „Hrvatska riječ" izašle su tri knjige: „Hunjkava komedija" Ilije Okrugića Srijemca, „Kuća koja plovi" Stjepana Bartoša i „Uz baku je raslo moje djetinjstvo" Ljubice Kolarić-Dumić.

Ilija Okrugić Srijemac, „Hunjkava komedija..." - Vesela igra iz života građanske klase

Pod naslovom „Hunjkava komedija, vesele slike iz svakdanjeg života s pjevanjem u 4 čina" sačuvane su u ostavštini Ilije Okrugića Srijemca, u Matici srpskoj u Novom Sadu u tri rukopisne inačice.

Kako navodi prof. dr. Jasna Melvinger, koja je priredila i napisala pregovor ovom djelu, iz biografije Ilije Okrugića razvidno je da je za svoga radnoga vijeka bio u prigodi dobro

upoznati ne samo svoj zavičajni Srijem, već i Slavoniju.

„Okrugićev slavonski dramski diptih čine 'Hunjkava komedija' i mnogo poznatija 'Šokica'. Jedno je vesela igra iz života građanske klase, drugo je pučki igrokaz s tragičnim svršetkom. Za razliku od 'Hunjkave komedije', o kojoj postoji podatak da je 1870. svega pet puta izvedena u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, 'Šokica' je rado izvođena i za piščeva života i nakon njegove smrti".

U „Hunjkavoj" komediji cijela radnja odigrava se na istome mjestu, u kući vlastelinova šumara, u neimenovanome slavonskome selu, na drugi i treći dan Uskrsa, a u doba kad je djelo i napisano, dakle, 60-ih godina 19. stoljeća. „'Hunjkava komedija' obiteljska je priča na starinsku temu, inače dobro poznatu u hrvatskoj književnosti - kako razudati kćeri - s tim što se u kontekstu obiteljskih zbivanja zrcali životna zbilja složenih društvenih odnosa u, prije svega građanskoj, nekadašnjoj Slavoniji (...) Danas, bezmalo 150 godina otkako je 'Hunjkava komedija' napisana, možda ipak ne bi bilo neumjesno, barem priupitati se ima li ovo, malo poznato Okrugićevo djelo što podariti suvremenom kazalištu", zapisala je, među ostalim, prof. dr. Jasna Melvinger.

„Hunjkava komedija" Ilije Okrugića Srijemca je 42 naslov objavljen u okviru nakladničke djelatnosti NIU Hrvatska riječ.

Stjepan Bartoš, „Kuća koja plovi": U potrazi za uporištem

„Kuća koja plovi" predstavlja metaforu o suvremenom društvu ovoga podneblja, podložnom stalnim, i ne baš razumljivim turbulencijama i promjenama

Knjiga pripovijedaka Stjepana Bartoša „Kuća koja plovi", dramaturški složena u četiri ciklusa - Uporišta, Trenutak, Žena i Drugi pogled - u cijelosti je okrenuta preispitivanju položaja individuuma u ovom podneblju. Priče su tematski grupirane, pa se tako jedna skupina priča izravno odnosi na čovjekovu potragu za vlastitim uporištem u životu. U srazu s prolaznošću, Bartoševi likovi nastoje naći takvo uporište, kojim bi, eventualno, mogli osmisliti svoje postojanje. Pa, i kada se čini kako su u tome uspjeli, ne mogu se obraniti pred - strahom od smrti i nestajanjem? Mimo, dakle, smisla kojim imenuju svoje postupke, pokušavaju uspostaviti iluziju, da bi nakon njihova fizičkog nestanka, mogle potrajati njihove ideje i djela.

U tom kontekstu „Kuća koja plovi" predstavlja metaforu o suvremenom društvu ovoga podneblja, podložnom stalnim, i ne baš razumljivim turbulencijama i promjenama. Gdje se tradicija i uljudbene stečevine, preko noći, mogu srušiti bez dvojbi, zazora i ostatka. Počevši od posve »naivnih zahvata«, poput izmjena naziva ulica, koji se mijenjaju sukladno političkim prilikama, ili osobnim hirovima moćnika. Pa i ako u tim ulicama opstaju zgrade čvrsta materijala - tim se izmjenama uskraćuju ili naturaju - ljudska mjerila i vrijednosni sustavi, što ruši čovjeka iznutra.

Ljubica Kolarić-Dumić, „Uz baku je raslo moje djetinjstvo"

Jednostavno i nenametljivo autorica zapravo progovara o istini jednoga zahtjevnoga i mučnoga vremena, koje se ogleda u bakinim očima. Zato se one nisu nikada smijale niti su ikada plakale. „Jesam li trebala tražiti istinu i o bakinim očima?", pita na samom početku ispovjednoga kazivanja pripovjedačica, koja je uvijek tražila istinu o svemu. Nažalost, mnoga su pitanja ostala bez odgovora. Tako i ono o bakinim očima u kojima je bila „sva istina svijeta".

Odlazak iz zavičaja jedna je od najbolnijih istina svijeta. Svaki put kad navru pitanja o toj istini, srce se iznova uznemiri: „Moram li otići ili mogu ostati ovdje, gdje pripadam? Želim li naći svoju istinu, moram otići. Ostanem li, nikada neću naći istinu", zapisala je recenzentica Karol Visinko o ovoj knjizi namijenjenoj djeci.

Sve spomenute knjige mogu se nabaviti u Gradskoj knjižari „Danilo Kiš", „Školskoj knjizi" i antikvarijatu „Limbus" na Korzu, po cijeni od 300 dinara.

Tekst: Milovan Miković