Dvije godine nakon objavljivanja od strane zagrebačkog Novuma knjiga poezije, ili preciznije rečeno spjev pod nazivom „Di, čuje pisma divojačka i po koja suza" predstavljen je u Subotici, mjestu rođenja i djelovanja njezina autora, pjesnika, proznog spisatelja i esejista Lazara Franciškovića. Knjiga je predstavljena 16. rujna, u Gradskoj knjižnici, a o autorovom pjesništvu govorili su profesorica književnosti Judita Plankoš i književnik i urednik Milovan Miković.

Mnoga područja stvarnosti Franciškoviću služe kao izvor inspiracije i daljnjeg umjetničkog osmišljavanja, navela je Judita Plankoš.

„Kako prozni zapisi, tako i njegove pjesme govore o stvaraocu koji reduciranim mislima i osjećajima zahvata široki životni spektar, a spada u kategoriju onih za koje sam veli: 'Ni svoji ni tuđi u srcu, / putnici'. Poneko ga smatra moćnim slikarom salaša, drugi mu snagu traže u poimanju i pamćenju običaja, ili u fiksiranju uzbudljivih detalja gradskog života. Ja u njemu vidim autora koji jednako prodornim okom zalazi u tajne knjižnice, knjige uopće, ili konkretne knjige da bi sav univerzum značenja riječi isprepletenih i smještenih među koricama povezao s neizmjernom sigurnošću koju daje vjera i odsjajima neizvjesnosti i nedokučivosti svemira. On sve to pomalo jest i pomalo se svemu tome otima. Neprekidno se okreće novim sferama, sugerirajući da je pokraj ostalog sve više pjesnik ljubavi, ljubavi prema ljepoti, prema neobičnom, prema novom nebu, svemiru, novoj zagonetki i, ništa manje od svega toga, prema voljenoj osobi", rekla je Judita Plankoš.

Osim hrvatskim standardom, Lazar Francišković se čitatelju obraća bačkim bunjevačkim ikavskim idiomom, što je slučaj i u stihozbirci „Di, čuje pisma divojačka i po koja suza", ukazao je Milovan Miković. Zbirkom je obujmljeno četrdesetak kratkih pjesama, a u njima se, na sebi svojstven način, uz prepoznatljivu elegičnost, što ju valjda oduvijek emanira ravnica, odašiljući i samoću salaša, pjesnik odlučuje za svojevrsnu protutežu ranije tiskanim stihovima, uvodeći ljubavni pjesnički izričaj. „Pri tome se Francišković ne poigrava klišejima ljubavnog govora, i ne ironizira nad njim, već se s oprezom predaje valovlju čuvstava", dodao je Miković.

Po njegovim riječima, pjesnik nas stihovima hoće obazrivo podsjetiti kako izvan i iza svakog govora ljubavi uvijek traju i tijelo, i kratkotrajna sreća, i bol nad minulim, i ožiljci, i rezignacija - i onda kada mi ohrabreni činom vlastite neposrednosti, obnažujemo usložnjenost ljubavnog doživljaja i sjećanja na nj. Otuda se njegovi ljubavni monolozi i dijalozi, dodaje Miković, doimaju i kao daleke refleksije antički pojmljenog gubitka, i obiteljske i osobne traume.

„Na kraju, može se reći kako je Lazar Francišković postigao mnogo više no drugi hrvatski poeti u Podunavlju, premda nije uvijek dobio potrebnu i zasluženu stručnu i recepciju šireg čitateljskog kruga. Tomu je, pomalo, išao na ruku i njegov samozatajan stav", ocijenio je Miković.

Prema najavama, Lazaru Franciškoviću bi uskoro trebale biti tiskane čak tri nove poeme, a njegov roman „Hodočasnik" bi uskoro trebao biti okončan trećom knjigom.

U okviru ove književne večeri Franciškovićeve stihove čitala je Ivana Rudić, a nastupio je i Katedralni zbor „Albe Vidaković" iz Subotice, pod ravnanjem s. Mirjam Pandžić.

Tekst: Davor Bašić Palković
Fotografija: Hrvatska riječ