U povodu 98. godišnjice rođenja Alekse Kokića Društvo vojvođanskih i podunavskih Hrvata organiziralo je 14. listopada u župnoj dvorani crkve sv. Josipa u Zagrebu pjesničku večer posvećenu tom „pjesniku bunjevačkih bijelih salaša", za kojeg se s pravom može reći da je bio lirik s jakom notom humanog angažmana, okrenutog Bogu, prirodi i svojim bunjevačkim Hrvatima.

U ime organizatora prisutne je pozdravio Zvonimir Cvijin, predsjednik Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata, podsjetivši kako je Kokić rođen 14. studenoga 1913. u Subotici, od oca Ivana i majke Ane (Miković) te da je sjemenišni život proveo u Travniku kod isusovaca, a teologiju studirao u Zagrebu. Biskup Lajčo Budanović zaredio ga je za svećenika 4. srpnja 1937., a mladu misu služio je 11. srpnja 1937. u subotičkoj katedrali.

„Kao kapelan bio je dodijeljen Blašku Rajiću, župniku u župi sv. Roka, koji ga je 1938. s još pet mladih svećenika uputio u Zagreb na Filozofski fakultet, na studij slavistike, kako bi se stručno pripremili za buduću katoličku gimnaziju u Subotici, koju je biskup namjeravao otvoriti 1941. godine. Prije diplomskog ispita, 1940. godine, Kokić odlazi na odsluženje vojne obveze u Cetinje, u Crnu Goru, gdje već nakon desetak dana, 17. kolovoza 1940. umire u svojoj 27. godini, kako navode kroničari, od zapetljaja crijeva. Pokopan je u Subotici na Bajskom groblju", rekao je Cvijin, uz napomenu kako mu je bistu izradio akademski kipar Nesto Orčić, a nalazi se u dvorištu župe Isusova uskrsnuća u Subotici.

U programu su četiri bloka Kokićevih pjesama čitali članovi Hrvatske mladeži Bačke i Srijema: Mirela Stantić, Mirjana Horvacki i Sanela Stantić te dr. Luka Štilinović, dok je o autoru govorio Lajčo Perušić.

„Danas se, upravo na njegov 98. rođendan, prisjećamo jednog malog čovjeka, ali velike osobnosti, široka duha i plemenita karaktera - pjesnika ravnice Alekse Kokića, koji je karakter svojih pjesama miješao kroz razne osjećaje unutar svoje vlastite duše, miješao je domoljublje s religioznim doživljajima, religiozne sa socijalnim. Pisao je, priznavao se i pripadao bogatom povijesnom književnom korpusu Bačke i Podunavlja, ali uvijek kao dijelu opće književnosti hrvatskog naroda", ustvrdio je Perušić i dodao, kako je Kokić počeo pisati još kao gimnazijalac, a u javnost izlazi 1930. godine kao sedamnaestogodišnjak, sa svojom pjesmom „Đače uči" tiskanoj u „Travničkom smilju". U vrijeme kada je Katolički pokret u Hrvatskoj već počeo stasati, kada je već imao dobre temelje u bogatoj pjesničkoj artikulaciji, do tada već afirmiranih pjesnika Izidora Poljaka, Milana Pavelića, pa Đure Sudete i drugih, pojavljuje se i Aleksa Kokić, dakle, u poeziji katoličke orijentacije, a iste je godine svoju prvu pjesmu objavio i naš pjesnik Ante Jakšić.

„Opus Alekse Kokića sadrži objavljene zbirke pjesama: 'Klasovi pjevaju' (Subotica, 1936.), 'Zvona tihe radosti' (Zagreb, 1938.), 'Bunjevci i Šokci' (Subotica, 1939.), 'Žrtve božje ljubavi' (Zagreb, 1957.), te 17 Kokićevih pjesama u izboru lirskih meditacija o svećeničkom životu 'On me gleda, ja ga gledam' (Zagreb,1959.), 'Srebrno klasje' (Subotica, 1962.), najcjelovitije izdanje Kokićevih pjesama s bibliografskim dodatkom, 'Prvijenci' (Subotica, 2010.). Osim nabrojenih zbirki, tiskao je svoje radove u još oko 35 raznih publikacija svoga vremena, a ima i jednu pjesmu u narodnom stilu pod naslovom 'Mladi guslar'. Osim pjesama napisao je 'Slikovnicu kršćanskog nauka', zatim zborne pjesme, eseje i novele. Pisao je scenske prikaze, kao: 'Hrabra četa', 'Kod jaslica', 'Izgubljeni sin'. Od pripovijesti spominjem 'Prid prozorom procvetala ruža' i 'Ludoški ritovi' tiskani u subotičkoj 'Danici' 1936. i 1937.", rekao je Perušić i zaključio kako su mnoge Kokićeve pjesme (za 11 do sada istraženih pjesama) i uglazbljene.

U glazbenom dijelu programa „Večeri poezije Alekse Kokića" nastupila je Dragana Ištvančić (mezzosopran) uz Komorni tamburaški sastav „Campanera" (Pere Ištvančić - brač, Tvrtko Gačić - tamburaško čelo i Vedran Novoselac - bugarija), a na samom kraju otvorena je i izložba slika akademskog slikara Zvonimira Orčića inspirirana Kokićevim pjesmama.

Tekst i fotografije: Zlatko Žužić