Šokački Hrvati, ma gdje bili, ponosni su na svoj dijalekt, po kome ih uvijek možemo prepoznati. Tako se njihov govor razlikuje u zavisnosti od mjesta do mjesta, sve sa specifičnim riječima koje su karakteristične za pojedina sela. Šokački govor pripada ikavici (dite, mliko, bilo), nazivaju ga i šćakavskim jer ima šć, primjerice kažu oprašćam, ne poznaje glas h, pa kažu rana (hrana) ili mijenjaju h sa j (oraj, snaja), ili sa v (kruv, ruvo), a još uvijek čuvaju i stare nastavke ili sažimaju ao (piso, kazo). Monoštorski Šokci „divanu šokački" kod kuće u obitelji, na ulici, pa i u službenim prigodama. Posebice čuvaju ovo blago očitovano u pjesmi i prozi.

Kulturno-umjetničko društvo Hrvata „Bodrog" iz Bačkog Monoštora 12. je studenoga organiziralo večer šokačkog divana. Tom prigodom, recitirane su pjesme pjesnika, koji dočaravaju svakidašnje radosti i jade, kao i unutarnje nemire, kroz šokačku rič. U programu su sudjelovali članovi KUDH-a, od najmlađih, pa do seniora, kao i Marija Šeremešić iz udruge „Urbani Šokci".

Prisutne je prvo pozdravio predsjednik KUDH-a Željko Šeremešić, izrazivši radost što se čuva monoštorski divan, tijekom večeri i sam je recitirao pjesme koje je napisao, a izveden je i igrokaz „Rizanaca tvrdi nasuvo", čiji je autor također Šeremešić, u kome su sudjelovali Miljana Pejak i Jovan Periškić.

Program je vodila i pjesme recitirala Marijana Šeremešić. Svoje pjesme čitala je i Anita Đipanov. Djeca su recitirala stihove već poznatih monoštorskih pjesnika, kao što su Stipan Bešlin, Antun Kovač - „Bački Monoštor", „Puna soba", Adam Bešlin - Nova - „Sićanja" i Ivan Pašić - „Šokački divan nestat neće".

Izvorinke i dječja grupa KUDH-a uljepšali su cijeli događaj pjevajući tradicionalne pjesme. Marija Šeremešić govorila je o značajnim Šokcima - Monoštorcima u književnosti, među kojima se ističe, naravno Stipan Bešlin (1920.-1941.), kao i manje poznati Josip Pašić (1913.-2010.), svećenik, iza koga su ostali romani i proza koja opisuje Monoštor, njegove stanovnike i njihov život.

Tekst: Zdenka Mitić