Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Milanski ediktSredišnja proslava obilježavanja 1.700 godina od donošenja Milanskog edikta, kojim je ustanovljena vjerska ravnopravnost i sloboda ispovijedanja kršćanstva, u Republici Srbiji započet će u Nišu 6. listopada 2013. godine, i trajat će nekoliko dana. Obilježavanju ovog značajnog jubileja za kršćane, pridružili su se i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, u ime Katoličke crkve Subotička biskupija te Otvoreno sveučilište iz Subotice, koji su pokrenuli ciklus tribina pod nazivom „Milanski edikt u izazovima današnjice“. U sklopu programa obilježavanja godišnjice Milanskog edikta, predviđeno je da se tijekom Filmskog festivala na Paliću upriliči znanstveni skup na ovu temu, te u razdoblju od 3. do 13. srpnja prikažu najbolja filmska ostvarenja inspirirana fenomenom kršćanstva.

Prema riječima organizatora koji su na tiskovnoj konferenciji predstavili tribinu, cilj je približiti javnosti povijesni i vjerski značaj ovoga edikta, te ukazati na ulogu kršćanstva u suvremenom društvu, kao i na potrebu dijaloga svih relevantnih društvenih čimbenika. Preostalih pet tribina bit će održavane svakog prvog četvrtka u mjesecu u Pastoralnom centru „Augustinianum“. One neće predstavljati osvrt na prošlost, već će se nastojati primijeniti aktualnost Milanskog edikta na stvaranje smjernica u rješavanju izazova suvremenoga društva, naznačili su organizatori.

Tribina1 milanski edikt2013 1-mPrva u nizu tribina, na temu „Trijumf kršćanstva – Crkva u vrijeme Milanskog edikta“, održana je 7. ožujka 2013. godine, u Pastoralnom centru Augustinianum, na kojoj su uvodničari bili povjesničar i bizantolog prof. dr. Radivoj Radić sa Filozofskog fakulteta u Beogradu te predavač crkvene povijesti prof. dr. Károly Harmath iz Novog Sada.

Milanski edikt – izvanvremenski akt, aktualan u svim civilizacijama i epohama

U svojem predavanju, prof. Radivoj Radić govorio je o Milanskom ediktu koji su u veljači 313. godine potpisali car Konstantin Veliki i tetrarh Licinije, što se smatra jednim od najvažnijih događaja u svjetskoj povijesti, budući da ju je okrenuo u novom smjeru. U prvom dijelu predavanja, prof. Radić govorio je o povijesnom okviru u kojemu se odigrao taj događaj. Rimsko carstvo doživjelo je u III. stoljeću jednu od najvećih kriza i to je najveća kriza koju poznaje svjetska povijest. Kriza se doživljavala u svim segmentima društva. Jedan kršćanski pisac iz Kartage vrlo upečatljivo govori kako 250. godine „u sudovima nema pravde, na njivama nema usjeva, rudnici su iscrpljeni, pa spominje da 'dolazi kraj svijeta'“. Međutim, stanje se počelo pomalo poboljšavati, ali je kriza koja je još uvijek lomila Rimsko carstvo bila veliki izazov za glavare koji su dolazili. Tom velikom povijesnom izazovu potrudila su se oduprijeti dva velika genija i cara, Dioklecijan i Konstantin Veliki, koji su proveli reforme (financijske, novčane, ekonomske, organizacije vlasti, organizacije provincija) kojima su carstvo izvukli iz te velike krize. Profesor Radić pojasnio je da kada se govori o vjerskim prilikama, treba naglasiti kako je to bilo vrijeme kada će početi jedan od najvećih progona kršćana. Prva tri stoljeća kršćanstvo je prolazilo kroz najveći progon (64. godine u vrijeme Nerona, u vrijeme Domicijana u II. stoljeću, te 250. godine kada počinju Decijevi progoni, koji su bili snažni ali su trajali relativno kratko, te nisu uspjeli slomiti kršćane). Progon koji će pokrenuti Dioklecijan 303. godine bio je najstrašniji od svih progona, tako da su čak i pogani bili zgroženi progonima kršćana.

Tribina1 milanski edikt2013 4-mGovoreći nadalje o samom Konstantinu Velikom, prof. Radić rekao je kako je Konstantin rođen u Nišu. Otac mu je bio Flavije Valerije Konstancije, a majka Julija Helena, kćer gostioničara iz Bitinije u Maloj Aziji. Otac mu je otišao na zapad, tako da Konstantin ostaje živjeti s majkom koja je bila naklonjena kršćanstvu.

„Konstantinov otac nije progonio kršćane u svojem dijelu carstva, budući da je imao kršćanske osjećaje i solidno kršćansko obrazovanje, a osim toga, imao je prilike izbliza vidjeti progone kršćana. Značajno je također napomenuti da je pet do sedam milijuna kršćana od ukupno pedeset milijuna žitelja Rimskoga carstva odoljelo progonima i nije im popustilo. Godine 306. događa se veliki politički zaplet, kada izbija šestogodišnji građanski rat, i kada umire Konstantinov otac, te je Konstantin u Yorku proglašen carem. Kako se rat razvijao, Konstantin je shvatio da on sam mora krenuti ka najvećem neprijatelju, caru Maksenciju. U tom pohodu, prema legendama, ukazala mu se vizija o kojoj se toliko raspravljalo u znanstvenim krugovima. Dvojica kršćanskih pisaca pišu da se u ranim poslijepodnevnim satima na nebu pojavilo znamenje u vidu križa od sjajnih zvijezda, na kojemu je pisalo 'Ovim pobjeđuj'. Nakon toga, Konstantin naređuje da se na opremu njegovih vojnika postave kršćanski simboli (kristogram). Bez obzira na razna znanstvena sporenja oko tog događaja, jasno je da je Konstantin vidio neko znamenje te je u odlučujuću bitku, koju je na koncu i dobio, krenuo pouzdajući se u kršćanskog Boga. Konstantin Veliki umro je u svibnju 337. godine, i za njega možemo reći da je, osim što je bio veliki vojskovođa, bio i političar s jasnom vizijom“, rekao je predavač.

Tribina1 milanski edikt2013 2-mPojašnjavajući sam Milanski edikt, prof. Radić istaknuo je kako isti nije sačuvan kao ostali zakoni, ali ga neovisno jedan o drugome prenose suvremenici njegova proglašavanja, Laktancije na latinskom jeziku u svojoj knjizi i Euzebije Cezarejski u svojoj biografiji Konstantina Velikog. Sačuvani su neki carski ukazi od nekoliko mjeseci kasnije, npr. iz Sirije, a koji se pozivaju upravo na odluke Milanskoga edikta te se na temelju istih on može rekonstruirati.

„Osnovna poruka Milanskoga edikta koji je edikt o toleranciji, jest da svatko može vjerovati onako kako mu srce nalaže. Opće je mišljenje da je to jedan po značaju izvanvremenski akt jer je aktualan u svim civilizacijama i epohama. Milanski edikt donio je slobodu svim crkvama, ali je favorizirao kršćanstvo, što dokazuju sačuvani carski zakoni. Godine 318., 319. i 320. doneseno je nekoliko zakona od kojih jedan govorio o tome da kršćanski sudovi mogu voditi neke građanske parnice, potom da pojedinci oporučno svoju pokretnu i nepokretnu imovinu mogu ostaviti kršćanskoj crkvi, što ukazuje na to da je crkva vremenom postala ekonomski moćna. Osim toga, donesen je ukaz kojim se zabranjuju poganski simboli na novcu, pogansko žrtvovanje u privatnim kućama i dr. Milanski edikt je edikt tolerancije i vjerske slobode. Naime, kršćanstvo će državna religija postati tek 380. godine za vrijeme Teodosija, a 400. godine sv. Augustin reći će kako slavodobitno 'cijeli svijet slavi Isusa Krista'“, zaključio je prof. Radić.

Tribina1 milanski edikt2013 5-mVrijeme kršćanskih progona bilo je vrijeme rasta, a krv mučenika postaje sjeme kršćanstva

Na početku svojega predavanja, dr. Károly Harmath istaknuo je kako je vrijeme Dioklecijanovog progona bilo i vrijeme najjačeg progona kršćana, budući da progoni tijekom prvih stoljeća nakon Krista nisu bili istoga intenziteta, i nije bila uvijek ista ciljna skupina (ponekad su to bile grupe kršćana, a često i hijerarhija, po čemu je karakterističan Dioklecijanov progon). Naime, u vrijeme Dioklecijanova progona, u crkvi je postojala čvrsta hijerarhija, a mnogi kršćani infiltrirali su se u državne službe, te stoga nije bilo jednostavno progoniti sve kršćane, a najosjetljiviji dio uvijek je bila vojska. Konstantin je častio Sol invictusa, a kršćanstvo je sukladno tomu kasnije preuzelo mnoge vrijednosti iz poganstva, koje su bile pozitivne.

„Kada je riječ o progonima na našim prostorima, za vrijeme Dioklecijana najjači su svakako bili u Cibaliji (današnjim Vinkovcima) i Sirmiumu (današnjoj Srijemskoj Mitrovici). Međutim, to je istodobno bilo i vrijeme rasta, o čemu svjedoči stara kršćanska izreka 'Krv mučenika je sjeme kršćana! '. Naime, s vjerskoga stajališta, ukoliko u Crkvi nema mučenika, onda se moramo upitati kakva je to Crkva“, upozorio je predavač.

U nastavku predavanja, osvrnuo se na Konstantinov doprinos slobodi kršćanske crkve.

„Ono što bismo trebali imati pred očima jest to da je Konstantin zapravo stavio jednu od kruna na nezaustavljiv proces. Milanski edikt potvrđuje da se sloboda mora dati svim vjeroispovijestima, s naglaskom na kršćanstvo, budući da se smatralo da država treba imati svoju religiju, jer se na taj način može sačuvati jedinstvo teritorija. Milanski edikt nije, dakle, kršćanstvo učinio državnom religijom, ali je pridonio da bude prihvaćeno ono što može ujedinjavati i spasiti carstvo od propasti, a zajedništvo je, kako znamo, bilo izraženo u kršćanstvu. Zato ne čudi da je u kršćanstvu najprije bilo rašireno čašćenje mučeništva (tek kasnije čašćeni su i sveci), budući da su znali da je njihov život u Kristu. Crkva je na tome gradila svoje temelje“, naznačio je dr. Harmath.

Pojašnjavajući poruku koju za sve nas Milanski edikt ima danas, predavač je potaknuo na to da se, kada se u Crkvi događaju krize, trebamo svi skupa upitati zašto se one događaju. „Osnovni je razlog taj što nema ljudi koji su spremni dati svoj život za svoju vjeru“, rekao je predavač. Nastavljajući predavanje, naznačio je kako je potpuna sloboda vjere pridonijela da se kršćanska zajednica konsolidira. Milanski edikt ukinuo je kažnjavanje razapinjanjem i žigosanjem, jer je smatrao da je čovjek stvoren na Božju sliku, dao je da se kršćanima oduzeta imovina vrati, te su vremenom poganske religije bivale sve više u pozadini, dok je u isto vrijeme kršćanstvo polako zauzimalo sve veći prostor. Konstantin Veliki materijalno je pomagao crkvu te je nedjelju proglasio neradnim danom. On nije donio konačnu pobjedu kršćanstvu, ali je napravio jedan od najvećih koraka.

„Davanjem slobode, crkva je stavljena pred nove izazove, cijele se obitelji javljaju za krštenje, pojavljuju se također i ljudi koji se nisu krštavali zbog uvjerenja, a potiču se i pitanja crkvenih imanja i novčane (državne) potpore. Ti su izazovi bili vidljivi u unutrašnjosti crkve, ali su imali i vanjske reperkusije. Konstantinov preokret je s jedne strane donio nešto pozitivnoga – kršćanstvo je postalo svjetska religija, crkva je bila slobodna te je pogansku kulturu prožela kršćanskim vrednotama, rimsku kulturu je pretvorila u europsku kulturu, ali je s druge strane dobivanje vlasti donosilo sa sobom negativnosti, budući da je Crkva ponekad morala upotrebljavati silu u pojedinim parnicama. U prvi plan je došlo pitanje crkvene discipline koja je slabila“, zaključio je dr. Harmath.

Tribina1 milanski edikt2013 3-mNakon predavanja, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i moderator tribine, prof. Tomislav Žigmanov, otvarajući raspravu, postavio je pitanje o Konstantinovoj uključenosti u prvi ekumenski crkveni sabor, odnosno Prvi nicejski sabor 325. godine. Odgovarajući na pitanje, prof. Radić je rekao kako je Konstantin surađujući s kršćanstvom morao ući u izvjesne sukobe unutar samih kršćana, budući da dogma nije dana odjednom nego se postupno razvijala. Četvrto stoljeće je obilježio spor oko toga ima li Sin (Isus Krist) istu ili sličnu bit s Bogom Ocem. Sabor je podržao istobitnost Sina s Ocem. Sabor je otvoren 20. svibnja 325. godine, a petnaestak dana poslije pridružio mu se i sam Konstantin Veliki održavši govor na latinskome jeziku“, pojasnio je prof. Radić, dodajući nadalje da i nakon Sabora taj spor nije do kraja minuo već je nastavljen i narednih desetljeća kada je arijanstvo imalo svoje uspone i padove, da bi tek 381. godine bilo prihvaćeno da je Isus Krist istodobno i Bog i čovjek. Nadovezujući se na njegov odgovor, dr. Károly Harmath istaknuo je kako je u to vrijeme postojalo crkveno jedinstvo. Međutim, u isto vrijeme, to je i vrijeme velikih teoloških rasprava. „Pokušavalo se dati razumsko objašnjenje onoga što vjerujemo“, rekao je dr. Harmath.

U nastavku rasprave u kojoj su sudjelovali Silvester Bašić, vlč. Lazar Novaković, Jozef Deman i mr. Mirko Štefković, postavljena su pitanja o ulozi Konstantinove majke koju Katolička crkva štuje kao sveticu, sv. Jeleni Križarici, o odnosu Dioklecijana prema Konstantinu. Odgovarajući na pitanje što bi Milanski edikt trebao predstavljati danas, dr. Harmath rekao je kako je osnovna poruka da ostanemo vjerni Kristu. „Mi smo, s povijesnoga aspekta, gledali trijumf kršćanstva, a pravi trijumf će nastati kada svatko od nas bude svjedok Krista. Milanski edikt stalno je upozorenje za nas danas, da čovjek mora birati samo ono što je u Kristu“, zaključio je dr. Harmath.

Tekst: Željka Zelić
Fotografije: Andrija Anišić