Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Nagrada

Ivan Balenovic-2Tročlano povjerenstvo – kojim je predsjedavao dr. sc. Slaven Bačić, te ostalih dvoje članova Nela Tonković i Vladan Čutura – imali su zadatak od 26 naslova odabrati najbolju knjigu objavljenu 2012. godine. Sukladno njihovim profesionalnim i znanstvenim interesima svaki je član povjerenstva pratio određene segmente knjiga – znanstveno-publicistička, književna djela te vizualno-likovno oblikovanje knjiga.

Povjerenstvo je dobilo na uvid i pregledalo 26 knjiga tiskanih na hrvatskom jeziku u 2012. godini, a odlučilo je da njih 7 uđe u uži izbor, da bi na koncu i odabrali knjigu koja će biti nagrađena. Prema odluci povjerenstva, nagradu za najbolju knjigu „Emerik Pavić“ za 2012. godinu dobila je knjiga „Prognanik iz svijeta svjetlosti : život i djelo Stanislava Prepreka“, priređivača Ivana Balenovića, u nakladi Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Nagrada je Ivanu Balenoviću uručena na Danima Balinta Vujkova : danima hrvatske knjige i riječi.

Obrazloženje povjerenstva donosimo u cijelosti.

„Prognanik iz svijeta svjetlosti : život i djelo Stanislava Prepreka“, knjiga koju je priredio Ivan Balenović o cjeloživotnome stvaralaštvu Stanislava Prepreka, u velikoj mjeri nadopunjuje mnoge praznine koje imamo o Preprekovu životu i djelu. Osim što se memoarski rekonstruiraju najvažniji datumi i događaji iz Preprekove obiteljske povijesti i profesionalne karijere, naglasak je na iznimnoj umjetničkoj svestranosti, strasti i radnom elanu kao temeljnim počelima života Stanislava Prepreka.

Budući da ovdašnja kulturna javnost tek u fragmentima posjeduje znanje i svijest o jednom od, zasigurno, najznačajnijih hrvatskih intelektualaca iz Vojvodine u XX. stoljeću, valjalo bi i ovom prigodom podsjetiti na rad samozatajnoga velikana, u potpunosti sadržan u nagrađenoj knjizi.

Dakle, Stanislav Preprek će ostati upamćen kao vrlo značajan, iako nedovoljno iščitan modernistički pjesnik koji je na hrvatskome i njemačkom jeziku napisao preko tri stotine pjesama, pripovjedač, skladatelj preko sedam stotina kompozicija, antologičar, poliglot, prevoditelj, likovnjak i učitelj. Široj je kulturnoj javnosti vjerojatno najpoznatiji kao prevoditelj najstarijega sačuvanog epa Ep o Gilgamešu, te prijevodima poezije W. Whitmana, Goethea, prijevodima kineske i arapske lirike i sl.

Kada sve pobrojano imamo na umu, jasno je zbog čega ovogodišnja nagrada Emerik Pavić odlazi u ruke gospodina Ivana Balenovića koji je marno prikupio i priredio te u suradnji s izdavačem – Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata, objavio i u nasljeđe nam ostavio ovo hvalevrijedno djelo doista impozantne Preprekove intelektualne ostavštine, koje već svojom naslovnicom budućim čitateljima uspješno prenosi ključne točke Preprekovog stvaralaštva“.

U nastavku donosimo razgovor s laureatom, koji je uz dopuštenje uredništva preuzet iz tjednika Hrvatska riječ, broj 551 od 25. listopada 2013. godine, str. 12-13.

Intervju

Nagrade su mi satisfakcija za golemi trud

Razgovarao: Davor Bašić Palković

Ivan BalenovicNaš sugovornik Ivan Balenović dvostruki je laureat ovogodišnjih „Dana Balinta Vujkova“. Naime, ovom novinaru, uredniku brojnih knjiga, ali i književniku, tijekom Dana Balinta Vujkova, 19. listopada 2013. godine, uručena je nagrada za životno djelo na području književnosti „Balint Vujkov dida“, kao i nagrada „Emerik Pavić“ za najbolju knjigu u prošloj 2012. godini za djelo „Prognanik iz svijeta svjetlosti“ koje je priredio. Ova priznanja bila su povod za naš razgovor s njime.

HR: Klasično pitanje za početak, što vam znači nagrada „Balint Vujkov Dida“?

Znači mi puno. Znači mi satisfakciju za golemi trud na golemoj knjizi „Princ Humorabi od Plusopotamije“ od oko 480 stranica i za golemo vrijeme njojzi posvećeno. Dobivam nagradu zvanu za životno djelo, a tu sam knjigu doista stvarao tijekom dobroga komada svojega života. Do njezinoga prvog tiskanja u Novom Sadu, 1992., uzela mi je oko šest godina rada na pisanju, tipkajući je na malenom pisaćem stroju u svojoj kući, ali velikim dijelom i na raznim osobnim i službenim putovima, pa čak i u inozemstvu, a do konačnoga izdanja u Zagrebu, 2009., prošlo je daljnjih čak šesnaest godina, za koje sam vrijeme produžio pisati ja nju, ali i ona mene – budući da nisam unosio puno novih stvari u fabuli, već sam brusio njezinu filozofiju nenasilnog mijenjanja svijeta činjenjem dobra, iskazanoga u smijehu, a koji među živim stvorovima jedino čovjeka krasi i čija se „elementarna čestica“ u samoj knjizi definira kao „vrela, sjajna točka u kojoj se presijecaju crte ljubavi i uma“.

HR: Nagrađeni ste i za knjigu „Prognanik iz svijeta svjetlosti : život i djelo Stanislava Prepreka“ čiji ste priređivač. Koji su vam bili najveći izazovi prilikom rada na ovoj monografiji i koji je, po vašem mišljenju, najveći značaj ovoga djela?

Prvi je izazov bio osjećaj odgovornosti pred Preprekovom sjenom... Znao sam ga osobno iz svojega djetinjstva, dugo sam, s rojevima svojih vršnjaka i sviju drugih, u njegovoj knjižnici posuđivao knjige, rastao sam uz njega i uz njegove ormare s đačkom lektirom, pa potom uz sve ozbiljnija štiva, ali i uz njegove bezbrojne, nimalo vesele životne ispovijesti, uz njegove ocjene i komentare o velikim pjesnicima, prozaistima, skladateljima, slikarima. Bio sam svjedokom njegovih osamljeničkih ljudskih patnji prouzročenih gubitkom sina jedinca u ratu, raspadom braka, gubitkom vida, življenjem desetljećima u podstanarskoj sobi... Za sve vrijeme dok sam radio na priređivanju knjige, on je lebdio nada mnom, prepoznavao sam mu glas, korake, a katkad i rijetki, škrti smijeh. Znao sam: on čita svako moje otipkano slovo, mjeri svaku napisanu riječ. Znao sam: ne bih ga smio razočarati.

Ako bih se smio usuditi nešto reći o značaju toga djela, onda bi on trebao biti u tome što su se na jednome mjestu stekli Preprekov životopis, njegovo sabrano pjesničko djelo, sva njegova opsegom nevelika ali prekrasna proza, a tu su i njegovi krasni crteži, popis svih glazbenih djela i puno drugoga. Dragocjenu je građu posjedovao i bez nadoknade ustupio pokojni profesor glazbe Đuro Rajković, koji je i autor lijepoga broja tekstova u knjizi, popisa Preprekove svjetovne i crkvene glazbe, te kronologije Preprekova života. Đuro je posjedovao i prava na tiskanje Preprekovih djela, koja je također ustupio bez nadoknade.

Preprek je za života bio znan i nadaleko cijenjen kao skladatelj, svjetovni i crkveni. U spomenutoj se knjizi, međutim, on otkriva i kao plodni, elementarni pjesnik. Uz to, knjiga je pokušala posvjedočiti i o drugim visokim Preprekovim nadarenostima (proza, likovnjaštvo, prevoditeljstvo...), te o njegovu neumornome djelovanju u svojem životnom okruženju (učitelj, knjižničar, zborovođa, orguljaš...).

HR: U kakvom vam je sjećanju ostao Preprek?

Ono najbitnije što iz sjećanja ne izlazi jest uspravni, gorostasni lik duboko nesretnoga čovjeka, šibanoga udarcima sudbine, koji je za sebe umio reći da je pastorak života. Svoju je životnu muku podnosio prometejski.

HR: Pratite li književnu produkciju i scenu u vojvođanskih Hrvata? Ukoliko pratite, kakvom ju ocjenjujete?

Sistematično ju, nažalost, ne pratim, ali mi nije nepoznata. Nalazim da imponira broj izdanih naslova u proteklim godinama, da se knjige likovno-grafički veoma lijepo i profesionalno opremaju, te da se izdaju od više različitih nakladnika, među kojima prednjače NIU „Hrvatska riječ“ i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata.

HR: Radili ste i kao novinar te kao urednik, uredivši veliki broj knjiga. Kažite nam više o tom segmentu vašega rada…

preprek-naslovnicaKao šesnaestogodišnjem dječaku, učeniku arhitektonskog odsjeka srednje građevinske škole, tiskan mi je buket novinskih karikatura u jednom zagrebačkom omladinskom listu. To je bio moj prvi dodir s novinarstvom. Tri godine poslije toga, dok sam bio vojnik u Foči, posrećilo mi se da me karikatura dovede u jedan ozbiljni, opsežni i tiražni armijski list, u Sarajevo – za ilustratora. Međutim, ja se odmah bacih na pisanje, te me oslobodiše ilustriranja i načiniše od mene novinara. Radio sam taj posao s ogromnim žarom i izvrsno se u njemu snašao i obučio. Poslije vojske sam radio kao tehničar u visokoj gradnji, a i danas u Novom Sadu čvrsto stoji nekoliko petokatnica koje sam izgradio kao šef gradilišta. Koliko samo puta zastanem pred nekom od tih zgrada, i bude mi toplo oko srca gledajući kako u nju ulaze ili iz nje izlaze ljudi, kako u njoj odrastaju naraštaji djece! Tada shvatim da je sagraditi kuću isto što i napisati roman! Poslije prijeđoh u niskogradnju, gdje se ubrzo ponudih preuzeti uređivanje novina svog velikog poduzeća s tri tisuće zaposlenika. I taj sam list, oko tri godine, pravio s istim žarom kao i one vojničke. A onda mi, kao novinaru i karikaturistu – a ukupno sam za života objavio oko 2.000 novinskih karikatura – ponudiše u izdavačkome sektoru „Dnevnika“ uređivati jedan krasni časopis za humor i satiru. Najprije sam oko četiri godine radio taj posao, a poslije i čitavo čudo drugih poslova u izdavaštvu – uređivanje knjiga, časopisa i puno toga drugoga. Dalo mi se redovito posjećivati mnoge europske, pa i neke izvaneuropske sajmove knjiga, te uopće putovati po svijetu. S tih sam putovanja slao listu „Dnevnik“ mnoge dopise i reportaže. U „Dnevniku“ je nastalo i prvo izdanje „Princa Humorabija“, na srpskome, da bih ga šesnaest godina poslije, u njegovoj konačnoj formi, i uz značajnu potporu Ministarstva za kulturu RH, tiskao u Zagrebu.

Po odlasku u mirovinu, još sam hodao po europskim sajmovima knjiga – London, Frankfurt, Bologna, gdje sam poglavito „kupovao“ ideje i inspiracije, te ih poslije pretakao u različita vlastita autorska djela, poglavito za beogradske nakladnike. Najčešće su to bila izdanja za mlade. Osobito se ponosim svojom „Riznicom srpskog pjesništva za djecu“ (za koju izdavač „Evro-Giunti“ već priprema treće izdanje), te jednim neobičnim, virtualnim „Bukvarom azbučnikom – Bukvarom abecednikom“, čija je progresirajuća naklada već dostigla 20.000 primjeraka.

HR: Kao nekadašnjeg novinara, molimo vas za komentar ovdašnjih medijskih proizvoda na hrvatskom jeziku?

Vidljivo je da je tjednik „Hrvatska riječ“ sve bogatiji i likovno-grafički sve „umiveniji“, te da je u zadnje vrijeme, u informativnom smislu, odlučnije zaplovio prema jugu iz svojih sjevernih voda. Hrvatski je program na Radio televiziji Vojvodine dragocjen, ali čitava je vojvođanska televizija u krizi opstanka, te je, u svojoj neprirodnosti, prirodno da mora trpjeti i program za hrvatske gledatelje.

HR: U Novom Sadu trenutačno djeluju tri udruge Hrvata. Jeste li uključen u rad neke od njih, pratite li njihove aktivnosti? Kako vam se čini „hrvatska priča“ danas u Novom Sadu?

Djeluju dvije ozbiljne, ali u materijalnom pogledu kronično siromašne udruge – jedna novosadska HKUPD „Stanislav Preprek“ i jedna srijemska HKPD „Jelačić“ u Petrovaradinu. U prvoj sam aktivan utoliko što prilažem svoje uratke u okviru već tradicionalne pjesničke manifestacije „Preprekovo proljeće“. U drugoj ne mogu biti aktivan jer ne umijem ni pjevati ni svirati... Hoću reći da su u njojzi glazba i pjevanje već poduže vrijeme jedine aktivnosti. Drugačije, u ovome času, ne može ni biti kad se nema ni prebijene pare, niti radnoga prostora.

Što se tiče treće udruge HKC-a Novi Sad, ona po mojem mišljenju predstavlja jednu fantomsku kvazi-udrugu, koja nije vrijedna spomena.

Za „hrvatsku priču“ u Novom Sadu bi se moglo reći da je to takorekuć šutljiva, ili nevidljiva priča... Računa se da u gradu živi tri do pet tisuća Hrvata, a izvan svojih kućnih pragova ne eksponira ih se više od koje stotine.

HR: Službeno i privatno ste puno putovali po svijetu. Gdje ste sve bili i što biste izvukli kao najveću vrijednost, neki nauk s tih putovanja?

Prošao sam svu Europu, dobar komad Bliskoga istoka, svu srednju i sjevernu Ameriku, s Meksikom i Kanadom, a stigao i do Karipskoga i do Havajskoga otočja. Najveća su vrijednost, naravno, ljudi, u čije sam domove ulazio i zvan i nezvan, i svagdje bio lijepo i srdačno prihvaćen i ugošćen. Bez tih ljudi i bez tih putovanja ne bi bilo ni „Princa Humorabija od Plusopotamije“.

HR: Bavite se i šahom, o čemu svjedoči vaša knjiga „120 šahovskih problema“ iz 2011. godine. Kažite nam više o vašem pasioniranom odnosu prema šahu...

Nisam prejak šahist, negdje sam u rangu tzv. druge kategorije, ali umijem sate i sate provesti za crno-bijelom pločom. Jedno poduže vrijeme bila mi je pasija komponirati šahovske probleme. Lijep sam ih broj tiskao u više novina i časopisa u Srbiji i Hrvatskoj. Dobra šahovska partija, ili dobar šahovski problem, mogu biti jednako vrijedni kao i kvalitetno djelo kakvog pripovjedača ili pjesnika. I njihove poruke često znadu biti iste, ako smo kadri u njih proniknuti. Nije li, na koncu, netko davno rekao: ljudski je život partija šaha.