Pozovite » (+381) (0)24 535-533

NagradaAGM2014Međunarodno Povjerenstvo za dodjelu nagrade „Antun Gustav Matoš“ za najbolju knjigu poezije za trogodišnje razdoblje, objavljenoj od 2011. do 2013. godine (u sastavu: dr. sc. Stjepan Blažetin, prof. jugoslavistike, predsjednik Povjerenstva, Mirko Ćurić, prof. hrvatskog jezika i književnosti i Tomislav Žigmanov, prof. filozofije i književnik, članovi Povjerenstva), na temelju elektroničkog glasovanja održanog 18. listopada 2014. godine, jednoglasno je donijelo odluku da dobitnik nagrade bude Ante Vukov za knjigu „Boca bez poruke“ (NIU „Hrvatska riječ“, Subotica, 2013.).

Za nagradu „Antun Gustav Matoš“ natjecalo se 10 knjiga poezije autora Hrvata iz Vojvodine, koje su objavljene tijekom tri kalendarske godine koje prethode godini dodjele nagrade.

 

Podsjetimo, nagrada „Antun Gustav Matoš“ ima za cilj popuniti prazninu kada je u pitanju nagrađivanje u području kulture, a u cilju pospješivanja sustavnoga pristupa valorizaciji aktualne književne produkcije među Hrvatima u Vojvodini. Novoutemeljena nagrada ZKVH-a za najbolju knjigu poezije za razdoblje od tri godine nosi ime Antuna Gustava Matoša, (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.), slavnog hrvatskog pjesnika, koji je za sebe zapisao da je Bunjevac podrijetlom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem.

Nagrada „Antun Gustav Matoš“ uručena je kćerki Ante Vukova Johanni Vukov, 24. listopada 2014. godine, na multimedijalnoj večeri u okviru XIII. „Dana Balinta Vujkova : dana hrvatske knjige i riječi“ u Subotici.

U nastavku donosimo obrazloženje povjerenstva za dodjelu nagrade „Antun Gustav Matoš“:

„Poetika Ante Vukova, ozbiljena u knjizi Boca bez poruke, smjera na pjesnički obuhvat cjeline svijeta i života. U njoj zatičemo zaokruženu filozofiju razumijevanja vlastitosti, koja je dana u obličju autobiografskoga manifesta, čiju topografiju čine nesvakidašnji odsjaji mudrosti života i odrazi začudnih ljepota svijeta. U temelju su slike svijeta u zbirci pjesama Boca bez poruke sastavnice posuđene iz filozofije dalekoga Istoka, koje se okupljaju oko vrijednosti uzmicanja od svijeta, nenasilnosti, posvećenosti miru, prihvatu sudbine, traganju za smislom života koji nije zadan u okružju koji se zatiče, stalnom radu u duhovnome rastu, zauzetosti za trpljenike nepravdi ma gdje oni bili...

Vukov je tako u svoj „boci bez poruke“ iznio na vidjelo iz prostora vlastite osame ono što smatra za život važnim. To je učinio na rafinirani način unutarnjeg monologa – pjesnik Vukov osluškuje i tankoćutno bilježi vlastite lucidne refleksije na život. On je okovan, kako to veli Vukov, „sanjarijama“, to jest „neokončanim snovima“, koji traju u „neuskrativoj samoći“ i u „neuzmicanoj šutnji“. Drugim riječima, Vukov život razumijeva kao putovanje koje „vodi u mjesta u koja nije mogao prispjeti“, iz razloga što su utezi i zadanosti ovoga svijeta presnažni. Čovjek je u biti putnik, neće biti prvi Vukov koji će na taj način imenovati čovjekov život, no raritetnost će mu dati bjelina: ona mu mora biti način i jedna od nosećih, ako ne i glavnih, svrha – oko nevinosti se ima ne samo sažimati već i cvasti pulsiranje života. A posljednja svrhovita bjelina jest umjetnost – Vukov je, predan neukaljanoj bjelini, usvojio govor srca prenijevši ga na bijeli papir, a „opčinjen“ ljepotom linija – slikanjem – ostavljao je biljege „na ruševinama traga kaligrafije“. Živio je kao putnik, (o)stvara(=u)jući bjeline umjetnosti!“