Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Neskladani divani TZKnjiga kratkih priča Tomislava Žigmanova (Ne)Sklad(a)ni divani objavljena je početkom svibnja 2015. godine, kao zajednički sunakladnički pothvat Hrvatskog akademskog društva iz Subotice, Kuće na mrginju sa Čikerije i Društva hrvatskih književnika Ogranka slavonsko-baranjsko-srijemskoga iz Osijeka. Tiskana je u nakladi od 1.000 primjeraka. Autor vizualno prijemčive naslovnice sa snažnom porukom je Darko Vuković, koji je uradio i grafičko oblikovanje unutarnjih stranica knjige. Lektura i izrada rječnika djelo je Zlatka Romića, a knjigu je urednički potpisao književnik Neven Ušumović.

 

Glavni likovi Žigmanovljevih pripovijesti dolaze iz različitih društvenih slojeva – od predstavnika visokoga građanskog staleža i gradskoga činovništva, do seosko-salašarske sirotinje i današnjih gubitnika tranzicije iz Subotice i okolice. Kroz obrise sudbina dijela glavnih junaka prikazani su životi ljudi preko kojih su se prelamali vlastiti svjetonazori i silnice dominantnih ideologija u pojedinim povijesnim razdobljima. Tim prije to valja istaknuti, jer su različite ideologije u XX. stoljeću bile posve okrutne u svojim posljedicama po ljudske živote i na ovome prostoru, no još uvijek ne postoji, izuzme li se opus Petka Vojnića Purčara, značajnije književno tematiziranje istoga u ovdašnjoj produkciji hrvatske književnosti. Novom knjigom Tomislava Žigmanova učinjen je, čini se, značajan pomak na tome planu.

Vremensko situiranje radnje u kratkim pričama seže od konca XIX. stoljeća pa sve do vremena početka XXI. stoljeća, a vrijeme ratova – Prvoga i Drugoga svjetskoga, kao i posljednjih iz 1990-ih, imaju svoje velike dionice prostora u ovim kratkim pričama. Pri tomu, Žigmanov nije bježao od opisa sudbina ljudi koji su vlastitu tragičnost, dakako ne i izabranu, zadobivali slijedom događaja na koje nisu mogli utjecati ili od osoba iz njihove neposredne okolice, a koje zbog svojih nesvakidašnjosti zavrjeđuju biti zapisane. Stoga je jasno da su u sadržajnom smislu one u značajnome navezane na fakticitet, no u književnom se narativu obogaćuju i fikcijom… Mahom realistični način pripovijedanja, Žigmanov kombinira sa suvremenim načinima strukturiranja teksta – ispresijecanost naracije, kaleidoskopsko izlaganje radnje, nagli prijelazi vremensko-prostornih odrednica, narativna sažetost se nadopunjuje korištenjem tehnike montaže…, što sve u konačnici pridonosi da se knjiga nadaje zanimljivom i čitatelju čije je „oko“ odraslo i preferira postmodernu književnost.

Neskladani divani TZ-prvaOslikavajući mahom tragične sudbine svojih likova, u svojim kratkim pričama Tomislav Žigmanov gotovo programatski inzistira u natapanju tekstova lokalnim bojama – od toponimskih do etnografskih obilježja, čime su se ove priče i faktografski čvrsto „zakovale“ za ovaj prostor, prostor koji je davno izgubio veći broj sadržaja koji se opisuju.

Knjiga je pisana na hrvatskome standardu, no većina dijaloga i monologa ispisani su na bunjevačkoj ikavici. Taj je postupak dvostruko utemeljen – s jedne strane, ona se u današnje vrijeme na prostoru u kojem autor živi (Subotica, Bačka, Vojvodina) profanirala gotovo do besmisla, pa je autor posve svjesno rabi za sredstvo vlastitoga književnog izražaja i tako joj pokušava vratiti barem dio izgubljena digniteta. S druge strane, ona se rabi i kao logična posljedica jezičnih kompetencija glavnih likova kratkih priča.

Na koncu, navest ćemo i riječi urednika Nevena Ušumovića: „Zbirka priča (Ne)Sklad(a)ni divani subotičkog pisca Tomislava Žigmanova nastavak je njegovih nastojanja da – usporedo sa svojim sociopolitičkim studijama i kulturološkim istraživanjima – i literarno ocrta, štoviše pruži upečatljivu sliku aktualnog trenutka i povijesnih obrata u životu Hrvata-Bunjevaca u Bačkoj. Glavni junaci Žigmanovljevih priča svojom sudbinom bacaju vjerodostojno svjetlo na traumatične povijesne događaje koji u službenim historiografijama narodā ovoga pograničnog područja još uvijek nisu na primjeren način opisani. Autor ne skriva svoju naklonjenost junacima i suosjećanje s njihovim tegobama: i ova Žigmanovljeva knjiga pokazatelj je duboke spisateljske potrebe da se pripadnicima malene, zastrašene i često nemušte zajednice podari glas. U tom smislu riječ je o knjizi priča naglašene etičnosti i angažmana.“