Pozovite » (+381) (0)24 535-533

kolokvij u ZKVH slika 2Da nije bilo prvaka vojvođanskih Hrvata na čelu s Franjom Sudarevićem i Blaškom Rajićem, vjerojatno ovaj prostor danas ne bi bio dio Republike Srbije. Oni su bili ključni ljudi kada su u pitanju događaji iz 1918. i 1921. godine, odnosno kada su uspostavljene nove granice na prostoru Austro-Ugarske Monarhije, istaknuto je na LVI. znanstvenom kolokviju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata održanom u četvrtak, 22. studenoga 2018. godine, a u svjetlu obilježavanja 100 godina od pripajanja Bačke, Banata i Baranje Kraljevini Srbiji. Predavanje na temu Subotica u studenom 1918. godine – prilog proučavanju povijesti Subotice u XX. stoljeću, tim je povodom održao povjesničar Vladimir Nimčević.

Slavno, ali i nesretno poglavlje

Prepoznajući vrijednost, ali i nedostatke sadržaja vezanih za povijesne procese pokrenute rujna-listopada 1918. u Subotici, u kojima su bunjevački Hrvati odigrali bitnu ulogu, ZKVH je organizirao predavanje koje u osnovi predstavlja pregled podataka do kojih su došli Joso Šokčić, Balint Vujkov i drugi historiografi i entuzijasti koji su svojim sakupljačkim i analitičkim trudom pridonijeli da ova stranica prošlosti bunjevačkih Hrvata ne padne u zaborav, rekao je Nimčević, ističući kako je u pitanju slavno, a ujedno i nesretno poglavlje u povijesti bačkih Hrvata i kako mu se zbog toga mora posvetiti više pažnje.
Iz ovoga se razdoblja, kao najznačajnije ističu tri cjeline: prva je osnivanje Narodnog odbora Bunjevaca i Srba 10. studenoga 1918., potom ulazak srpske vojske u Suboticu 13. studenoga nakon čega je uslijedila i smjena vlasti u ovom gradu, i treća je velika Narodna skupština u Novom Sadu, koja nije striktno vezana za prostor Subotice ali je itekako imala utjecaja na nju zato što je na njoj donesena odluka o priključenju Vojvodine, izravno s Beogradom, a ne preko Zagreba, kako su neki Bunjevci predlagali i zastupali u početku.
Prinos i uloga bunjevačkih Hrvata u stvaranju nove države su, prema riječima Nimčevića, veliki. Naime, viđeniji Bunjevci, poput Blaška Rajića, Stipana Matijevića, Franje Sudarevića, Jose Prćića i dr., koji su imali određene položaje u gradskim i vjerskim strukturama, svojim su ugledom potaknuli one koji nisu bili vezani za politički rad da postanu sudionici procesa koji je na koncu doveo do toga da srpska vojska uđe u Suboticu. Međutim, Bunjevci su upali u zamku, dodaje Nimčević.
„Bunjevci su u ovim događajima više bili vođeni emocijama nego političkom zrelošću i zato su vrlo lako potpali pod utjecaj Jaše Tomića i njegovih agitatora iz Novog Sada i Sente. Previše su vjerovali subotičkim Srbima Joci i Vladislavu Manojloviću. Može se reći da su upali u zamku u koju su vrlo vješto dovedeni, jer su mislili da je za oslobođenje potrebno biti samo iskren rodoljub, ali se ispostavilo da je to bila njihova najveća slabost. Oni su se radovali što je u Skupštini grada prozborena bunjevačka riječ koja je do tada bila potiskivana pod raznim prijetnjama i kaznama.“

Značaj povijesnih izvora

Razlog nedovoljno poznate uloge bunjevačkih Hrvata u ovim povijesnim procesima, osim u oskudici relevantnih izvora, leži i u njihovom prešućivanju, odnosno zaobilaženju, kaže Nimčević.
„Izvori su postali preteški za povjesničare, posebno za mlađu generaciju, sve je manje odlazaka u arhiv, knjižnice se posjećuju samo zbog suvremenog tiska, kod nas u Subotici se ne vodi velika briga o izvorima (primjerice, brojeva Nevena iz razdoblja međuraća je sve manje i manje), za razliku od Novog Sada gdje je npr. list radikalskih Srba Zastava potpuno očuvan i iz njega se može crpjeti mnogo podataka. Drugi uzrok toj pojavi uskog tumačenja jest ideologija koja povjesničara stavlja u veoma uzak okvir.“
Kada se govori o povijesti, odnosno prošlosti, mnogo se pažnje treba posvetiti povijesnim izvorima, jer jedino oni mogu diktirati teorijski okvir, a sve ostalo je pričanje napamet koje može dovesti u zabludu, ističe Nimčević.
Tako se za istraživanje ove teme on služio knjigom Jose Šokčića Subotica prije i poslije oslobođenja, koja donosi najviše podataka iz različitih izvora (pisanih i usmenih). On ujedno ističe kako iz 1918. godine postoji vrlo malo izvora i kako je Stipan Matijević, kada je ušao u svoj ured, mogao konstatirati da za ovu godinu nije ostalo praktički ništa.
„To je bilo jedno vrijeme kaosa koji je vješto iskorišten za instalaciju novih vlasti, za provođenje interesa beogradskih, centralističkih, unionističkih vlasti. Sudbina Vojvodine je gotovo identična sudbini Crne kolokvij u ZKVH slika 1Gore u to vrijeme. Crna Gora, koja je imala sva obilježja neovisne države, je u studenom 1918. godine praktički zbrisana s političke karte jer je na Podgoričkoj skupštini donesena odluka o priključenju Crne Gore Srbiji i trebalo je isto tako priključiti i Vojvodinu, koja je bila samo skup županija koje se uopće nisu tako zvale kao današnja područja (Torontolska županija, Bačka županija). Vojvodina je u ono vrijeme podrazumijevala Bačku, Banat i Baranju, a Srijem je tada smatran produžetkom Slavonije. Upravo zbog te političke nezrelosti aktera zbivanja i dijelom zbog nepostojanja jednog političkog sustava, okvira, Vojvodina je vrlo lako ušla u sastav Srbije.“

Uskoro međunarodni okrugli stol

„Unutar prostora hrvatske zajednice, ni u Vojvodini, ni u Subotici do sada još nije bilo javnoga govora o ovim događajima, što je vjerojatno i posljedica naših relativno slabih resursa kao i zbog činjenice da je sama tema, u ideološkom smislu, relativno snažno obojena s dominantnim ideološkim i drugim sadržajima kada je u pitanju aktualni politički trenutak. Kada je u pitanju hrvatska zajednica, postoji presnažna supremacija elemenata koji se vezuju uz identitet ‘samo’ Bunjevaca koji sebe ne smatraju Hrvatima i u tom smislu oni imaju presnažnu prevagu i u prostoru srbijanske javnosti“, rekao je ovom prigodom ravnatelj ZKVH-a Tomislav Žigmanov.
Zbog toga je, kaže, ova ustanova kulture započela svoje dioništvo u ovom velikom narativu, za početak kroz ovaj kolokvij, a vrlo brzo će organizirati međunarodni okrugli stol sa sudionicima iz Mađarske, Srbije i Hrvatske, na kojem će se ovaj događaj, odnosno prijelomni trenutak u povijesti XX. stoljeća, pokušati s više strana osvijetliti.

Izvor: Hrvatska riječ (I. Petrekanić Sič)