Ispis
Hitovi: 358

prilog naslovna sečenoPiše: Tomislav Žigmanov

Bibliografije i Hrvati u Vojvodini

Pojam „bibliografija“ svoj korijen duguje starogrčkim riječima biblion – knjiga i grapho – pišem. Na temelju toga se onda i izvodi osnovno značenje ovoga pojma: bibliografija predstavlja sastavljen popis, na određeni način, obrađene knjiške građe. U tom smislu, tradicionalni su predmet bibliografije knjige i druga tiskana građa (npr. periodične publikacije i novinske tiskovine), a u novije se vrijeme bibliografski obrađuje i neknjižna građa (npr. plakati, filmovi, kompaktni diskovi /CD/, elektroničke publikacije itd.).

Još ćemo reći kako bibliografije pružaju organizirane i strukturirane (po kriterijima autorstva, naslova, sadržaja, tematike, opsega, mjesta nastanka, vremena objave…), jasne i jednostavno ustrojene preglede kako knjiškog i inog naslijeđa tijekom povijesti, tako i iste produkcije u sadašnjosti.

Za razliku od Hrvata u drugim krajevima, ali i Srba i Mađara s kojima su živjeli na istom zemljopisnom prostoru južne Ugarske, bunjevački i šokački Hrvati u Podunavlju, kao istočni rubni dijelovi hrvatskoga naroda, a na temelju brojnih negativnih društvenih čimbenika iz povijesti, znatno kasnije pristupaju radu na bibliografskoj obradbi vlastitoga književnog i uopće kulturnog naslijeđa. Konkretno govoreći, dok je bibliografski rad u Hrvatskoj počeo još sredinom 19. stoljeća, Ivan Kukuljević Sakcinski 1860. u Zagrebu izdaje svoju Bibliografiju hrvatsku, ovdje na istoku hrvatstva takva se praksa počinje zasnivati tek sedemdesetak godina kasnije, točnije sredinom prve polovine 20. stoljeća! Glavni razlog je tomu što je tek u to vrijeme na ovim prostorima došlo do snažnijega i svestranijeg, sustavnog i znanstveno utemeljenog pristupa u istraživanjima povijesti regionalne književnosti, kulturne baštine i povijesti podunavskih Hrvata. Ta su se pionirska nastojanja odvijala izvan prikladnih znanstvenih, prosvjetnih ili bibliotečnih ustanova, u često nepovoljnim društvenim i političkim prilikama, a bila su djelo nekoliko učenih pojedinaca (npr. Matija Evetović, Josip Andrić, Petar Pekić, Albe Šokčić, Ive Prćić…), koji su u većini studije humanističkih i društvenih znanosti završili na Sveučilištu u Zagrebu nakon Prvoga svjetskog rata.

Godine novog preporoda cover ogo s nazivomKako, međutim, sve do danas nisu izgrađeni sukladni institucionalni okviri u sferi znanosti i visokoškolske prosvjete, niti je do početka 21. stoljeća postojala ustrojena profesionalna naklada i skrb glede knjiga unutar hrvatske manjinske kulture u Vojvodini, biva razumljivim zašto su, osim činjenice zakašnjelosti, i malobrojne bibliografije kod podunavskih Hrvata – tek nešto više od dvadesetak posve različitih bibliografskih radnji – djelo samoprijegorna rada pojedinaca, često onda urađenih i s određenim propustima i nedostacima. Osim siromašne prakse, druga osnovna značajka nakon osamdesetak godina takva, pa još i nekontinuirana, nastojanja na bibliografskome planu, zrcali se u činjenici da do danas nije sačinjena jedna cjelovita, obuhvatna i kritički obrađena bibliografija koja bi za predmet imala tiskovine podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca.

 

Ivan Kujundžić – središnja osoba bibliografske prakse u podunavskih Hrvata

 

Ivan Kujundžić je rođen 2. lipnja 1912. u seljačkoj obitelji Grge Kujundžića i Pauline, rođ. Stantić, na salašu, na Verušiću kraj Subotice. Osnovnu je školu pohađao u Subotici, gimnaziju u Zagrebu, Osijeku i Subotici, a završne razrede u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji kod isusovaca u Travniku. Bogoslovni fakultet završio je u Zagrebu. Biskup Lajčo Budanović zaredio ga je za svećenika 1934. Bio je vjeroučiteljem u osnovnim školama i radio je u uredu Bačke Duhovne oblasti. Kao vjeroučitelj u Muškoj gimnaziji u Subotici radio je od 1936. do 1941., kada je mobiliziran kao vojni svećenik Potiske divizije. Iste se 1941. godine vratio u Suboticu, gdje su ga mađarske vlasti osudile na kućni pritvor, a u listopadu je otišao u Zagreb gdje je radio kao korektor u Društvu sv. Jeronima. U Suboticu se vraća za Božić 1943.

Ivan KujundzicNakon Drugoga svjetskog rata radi kao vjeroučitelj u Državnoj muškoj gimnaziji i u Učiteljskoj školi u Subotici, ali je zbog sukoba s prosvjetnim inspektorom bio otpušten. Kraće je vrijeme bio kapelanom u crkvi sv. Terezije u Subotici, do 10. rujna 1947., kada je odveden u subotički istražni zatvor pod optužbom da je bio član grupe „čiji je cilj bio borba protiv narodnooslobodilačke borbe, protiv njenih osnovnih načela, a naročito protiv bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda i federativnog uređenja Jugoslavije“. Svi su članovi spomenute grupe osuđeni na vremenske kazne, a Kujundžić je osuđen na „na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od 13 godina“ i na gubitak građanskih prava u trajanju od 5 godina nakon izdržane kazne. Ista mu je smanjena te se u Suboticu vraća 1954. kada odlazi, nakon smrti Blaška Rajića, na mjesto župnika župe sv. Roka. Iako se u sudskoj presudi ne spominje konfiskacija imovine, njegova je privatna knjižnica u cijelosti oduzeta i prenesena u subotičku Gradsku biblioteku, a po povratku iz zatvora istu počinje obnavljati. Ista je danas u vlasništvu Katoličkog društva „Ivan Antunović“ i u hrvatskoj zajednici predstavlja knjižnicu s najvrjednijim fondom starih knjiga. Iznenada je preminuo 23. svibnja 1969.

Na kulturnom području Kujundžić je imao iznimno važnu ulogu. Aktivno je sudjelovao u radu Subotičke matice od 1935. do početka rata 1941. Njegov doprinos je bio u organiziranju važne priredbe pod nazivom „Razgovor“, koji se održavao svake godine 13. siječnja u čast obljetnice smrti preporoditelja biskupa Ivana Antunovića. Bio je referent za hrvatska omladinska katolička društva i duhovnik križarskog bratstva za srednjoškolce u Subotici. Bio je jedan od glavnih organizatora izložbe „Smotra bunjevačke prošlosti“, priređene u Subotičkoj matici od 29. rujna do 2. studenoga 1935. Posebno se istaknuo u dijelu izložbe koja se odnosila na povijest knjige i drugih tiskovina u bačkih Hrvata. Sudjelovao je kao tajnik u organizaciji najveće nacionalne manifestacije, proslave 250. godišnjice seobe jedne veće grupe Bunjevaca u Bačku, održane od 14. do 16. kolovoza 1936. Uređivao je Subotičke novine od 1935. do početka rata 1941., kada su prestale izlaziti. Kao izdavač i odgovorni urednik naznačen je Blaško Rajić, ali je stvarni urednik bio Ivan Kujundžić. Objavio je brojne članke o pojedinim aktualnim temama. Bio je članom Hrvatske kulturne zajednice, osnovane 1936., s ciljem ujedinjavanja i usmjeravanja rada svih hrvatskih društava u Bačkoj. Nakon povratka iz zatvora sve do konca života usmenim je putem prenosio svoje bogato znanje iz kulturne prošlosti ovdašnjih Hrvata mlađim kolegama katoličkim svećenicima i tako bio jednim od najvećih neformalnih učitelja među Hrvatima u Bačkoj uopće.

matica suboticaPrevodio je s francuskog jezika, a knjige su često bile umnožene šapirografom. Pisao je pripovijetke – većinu ih je objavio u časopisu Obitelj (Zagreb, 1942. i 1943.), a neke u zbirci Deran s očima (1969.), čije objavljivanje nije doživio. Njegova cjelovita bibliografija objelodanjena je u ovoj knjizi, a obuhvaća bibliografske popise a) znanstvenih, prevodilačkih i književnih djela, zatim b) objavljenih knjiga, c) članaka pripovijesti i pjesama, te d) radnji o njemu (str. 76-94).

 

Počeci bibliografske prakse Hrvata u Vojvodini

 

Prvi ozbiljniji bibliografski rad kod ovdašnjih Hrvata zatičemo na izradi bibliografije pojedinca – riječ je o cjelovitoj bibliografiji narodnoga preporoditelja Ivana Antunovića (Kumbaja, 19. lipnja 1815. – Kalača, 13. siječnja 1888.), koja je djelo književnoga i kulturnog povjesničara dr. Matije Evetovića (Aljmaš, 24. veljače 1894. – Subotica, 2. srpnja 1972.), a objavljena je 1935. u njegovoj knjizi Život i rad biskupa Ivana Antunovića narodnog preporoditelja (Subotica, 1935.). Uslijedila je zatim prva predmetna bibliografija u ovdašnjih Hrvata – Bibliografija o Šokcima i Bunjevcima Stjepana Bartolovića (Bač, 23. studenog 1909. – Zagreb, 11. veljače 1992.), koja je objavljena u dnevnom listu Hrvatske seljačke stranke Hrvatski dnevnik od 22. IX. 1940. (izlazio u Zagrebu). Ona donosi bibliografski obrađenu građu s područja povijesti, folklora, filologije, kulture i politike.

Povijesno promatrano, uslijedila su zatim bibliografska nastojanja katoličkoga svećenika Ivana Kujundžića koja su imala za cilj izradbu jedne predmetno daleko obuhvatnije bibliografije: smjerala je na popis ukupne kulturne baštine podunavskih Hrvata, kada su u pitanju knjige, periodika i novinske tiskovine. Prvi su njegovi rezultati objavljeni u prvom samostalnom bibliografskom djelu ovdašnjih Hrvata s nazivom Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata, objavljenom na 78 stranica u Subotici početkom 1946. nakladi Subotičke matice. Njezin središnji dio čini poglavlje „Bunjevačko-šokačka bibliografija“ (str. 11-72) koje donosi popis samo monografskih publikacija, to jest knjiga. Objavio ju je pod pseudonimom Krešimir Bunić, sa sljedećom posvetom „Posvećeno Sinovima bunjevačko-šokačke Nane, koji dadoše sve svoje za očuvanje svete katoličke vjere i hrvatske narodnosti Bunjevaca i Šokaca“.

 

posveta

 

Osnovne značajke prve Kujundžićeve bibliografije

 

U predgovoru „Riječ čitatelju“, Krešimir Bunić alijas Ivan Kujundžić, piše, simbolično na dan smrti Ivana Antunovića 13. siječnja, sljedeće:

Književnost bunjevačko-šokačkih Hrvata počinje sa Fra Mihajlom Radnićem. Njegova knjiga 'Razmiscglagna pribogomiona od gliubavi Boxye' tiskana u Rimu 1683. godine najstarija je bunjevačko-šokačka knjiga. Od te godine pa gore nižu se naši pisci, veći ili manji. Jedni pišu samo svojim maternjim hrvatskim jezikom, dok drugi pokraj svoga upotrebljavaju: latinski, njemački i madžarski.

Do novijih dana mislilo se, da bunjevačko-šokački Hrvati prije biskupa Ivana Antunovića uopće i nisu imali svoje književnosti, a i danas su rijetki oni, koji poznaju bunjevačko-šokačke pisce XVII. i XVIII. stoljeća. Kad se govori ili piše o našoj književnosti, spomene se par najnovijih imena, i time je predmet obično izcrpen.

A u stvari nije tako.

Na osnovu podataka, kojima do sada raspolažemo, možemo reći, da naša književnost pomenutih stoljeća ne zaostaje za onodobnom književnošću bačkih Srba ni brojčano, niti po kakvoći. Na neka imena čak možemo s ponosom pokazati kao na preteče Ljudevita Gaja i Vuka Stefanovića Karadžića.

A što su ta imena do danas nepoznata, svakako krivica nije na njima.

Kada mi danas podižemo veo sa bunjevačko-šokačkih pisaca, ne ćemo reći, da ih prikazujemo javnosti u punom broju i sa svim njihovim djelima. Jer osim imena, koja iznosimo, imademo ih koš dosta, koja nas uporno uvjeravaju, da su ih nosili naši pisci.

Pa ipak, mi ih za sada ne usvajamo kao naše iz razloga, što se ne zadovoljavamo samo vjerojatnošću. Tražimo sigurnost. A nju je teško naći ondje, gdje je ime naše, ali nas drugi kriterij kao mjesto rođenja, djelovanja, smrti, jezik, kojim se dotični pisac služio, ostavljao u dvojbi. Kad bismo svakoga pisca, koji ima naše hrvatsko prezime, bez daljnjega ubrojili među naše, često bismo se i prevarili, jer je, naročito u XIX. stoljeću, dosta česta pojava, da se Hrvati iz Bače pomadžaruju.

A nama radeći na ovome djelu nije bio cilj uveličati bunjevačko-šokačku književnost gomilajući neprovjereno ime do imena, prisvajajući si i takve pisce, koji su i,mali samo hrvatsko ime, a osjećaj im je možda hrvatstva posve tudj, ili su pak stvarno bili Hrvati, ali se je njihovo mjesto rodjennja nalazilo izvan granica Dunava i Tise. Iz prekodunavlja uzeli smo samo rođene u Budimu. (Iznimke su samo Đuro Arnold i Dr. Mihovil Katanec, koji su se s nama posve saživjeli.)

S toga razloga ostavili smo po strani imena: Alagića Antuna, Ambrozovića Bele, Aurifabera Mihajla, Barilovića Ljudevita, Brnjaković Josipa, Bogišića Mihajla, Černovića Franje, Černovića Dimitrije, Latinović Bene, Lacković Adama, Mihelić Ivana, Mikoševć Josipa, Landović Stjepana, Hegeduš Josipa i Belošić Valenta.

Žao nam je, što ih mimoilazimo, ali se nadamo, da će se naći sposobniji pregalaca, koji će osvijetliti i njihov život i rad. Pogotovu se tome nadamo sada, kad ovim djelom ukazujemo put, koji će do toga dovesti.

Bit će ih sigurno, koji će prema ovog bibliografiji suditi, da je bunjevačko-šokačka književnost slaba i neznatna. Mi im međutim ne bismo dali uza pravo. Treba naime držati na pameti, da ovo nije bibliografija jednoga  naroda; ovo je bibliografija samo jednoga kraja, jednoga plemena, koje je živjelo i stvaralo odijeljeno državnom granicom od matice zemlje Hrvatske; ovo je bibliografija jednoga hrvatskoga plemena, koje u svojoj povijesti nije gotovo nikada imalo pravo na svoje hrvatske škole – ni pučke; ovo je bibliografija jednoga hrvatskog plemena, koje su vlastodršci svim sredstvima nastojali odnaroditi, a ono se nije dalo.

U ovoj su bibliografiji samo oni bunjevačko-šokački pisci, koji su sa teritorija između Dunava i Tise. A Šokaca imade i u Baranji.

Ove činjenice stavljaju cijelo pitanje u jedno sasvim novo svijetlo. I mi pomalo postajemo ponosni, što smo u teškim prilikama, vječito ugnjetavani, dali sve ono, što ova bibliografija pokazuje.

isečak iz knjigeDobrohotni će čitatelj  pri ocjeni ovoga djela imati na umu, da je ovo samo 'Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata' kojemu je jedini cilj pripraviti put i poslužiti trudbenicima na polju kulturne povijesti Hrvata u ovim stranama.

U svojemu programatskome predgovoru Ivan Kujundžić je, u kratkim crtama, rekao sve – naveo je razloge objavljivanja i namjeru djela, povijesne kontekste izostanka ovakvoga djela do njega, temeljne činjenice do kojih je u istraživanju došao, kriterije za uvrštenje autora, prijepore s kojima se suočio i način na koji je dio razriješio, te izazove koji stoje istraživačima nakon njega, izazovi koji su i danas aktualni.

Kujundžićeva bibliografija ima značajku opće, nacionalne, regionalne i opisne, premda kriteriji obradbe nisu uvijek dosljedno realizirani. Ona donosi popis od 582 djela poredanih abecednim redoslijedom prezimena autora (ukupno 525 djela 124 autora + 57 djela čiji autori nisu poznati). Osim naslova, mjesta i godine izdavanja, većina odrednica prati i nekoliko dodatnih informacija (npr. format, broj stranica, opisno pojašnjenje...), no također ne uvijek dosljedno. Usto, knjiga sadrži i korištenu literaturu (str. 7-9) te popis nakladnika (77-78).

Ta je građa, sadržajno promatrano u velikoj mjeri, kasnije inkorporirana u Kujundžićevu drugu, građom bogatiju i opsežniju bibliografiju, objavljenu dvadesetak godina poslije, čiju objavu Kujundžić, zbog smrti, nije uspio dočekati. Riječ je o djelu naslova Bunjevačko-šokačka bibliografija : prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata (Rad JAZU, 355, Zagreb, 1969.), koja također ima sve gore navedene značajke vrste bibliografije. Ona kronologijskim redoslijedom bilježi, istina opetovano ne uvijek dosljedno i cjelovito, tiskovine koje su Hrvati u srednjem dijelu ugarskoga Podunavlja objavili od druge polovine 17. stoljeća, točnije 1683., pa do 1968.

Kujundžić je sada u njoj zabilježio 624 bibliografske jedinice, putem kojih su obrađene knjige, godišnjaci, ali ovoga puta i periodika, glasila te tiskana glazbena djela, što su neposredno povezana s bunjevačkim i šokačkim Hrvatima. Istina, nisu obrađena sva djela koja bi se mogla ubrojiti u tako određen predmet (npr. izostavljeni su Josip Pašić, Mara Malagurski Đorđević, Josip Klarski, Pavao Bačić, Lazar Merković). Pa ipak, bez obzira na moguće druge slabosti, koje su također isticane, ona je do danas svojim vremenskim i količinskim obuhvatom ostala najopsežnije bibliografsko djelo i tako nezaobilaznim vrelom za istraživanje kulturne povijesti podunavskih Hrvata.

 

Naznake o važnosti Kujundžićevih bibliografskih prinosa

 

008 RKada je riječ o prosudbi prinosa Ivana Kujundžića povijesti bibliografskih nastojanja u podunavskih Hrvata, na temelju iznesenoga razvidno je, čini se, sljedeće. Kao prvo, Kujundžić je autor prve opće bibliografije bunjevačkih i šokačkih Hrvata, objavljene u Subotici prije 75 godina. Time je postavio ne samo temelje za sve buduće bibliografe koji će djelovati na tome planu, već je sačinio i prvi ozbiljni inventar knjiške popudbine ovdašnjih Hrvata. Kao drugo, njegovi su radovi, ukoliko ih se promatra po kriterijima složenosti i opsega, najveći bibliografskih prinosi u mjesnoj kulturnoj povijesti Hrvata u Vojvodini. Kao takvi, oni su nezaobilazna literatura u istraživanjima zavičajne povijesti za sve, što se da vidjeti iz gotovo svakoga rada koji se bavi zavičajnom kulturnom poviješću.

Važno je naglasiti kako je Kujundžić ustvrdio određena načela kada je riječ o tome što sve može biti dio jedne regionalne, nacionalne i opće bibliografske prakse u podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, što će se kasnije, bez obzira na moguća osporavanja, morati uvažavati. Naime, u njegovim su bibliografijama djela etničkih Hrvata bez obzira pišu li na hrvatskom književnom jeziku ili ne, a drugi je kriterij mjesna pripadnost – autor mora potjecati s ovoga područja ili, ako je podrijetlom s nekog drugog, morao je objaviti djelo ovdje. Međutim, prigovarano mu je da je nekritički uvrštavao pojedine osobe koji nisu Hrvati, kao i da je iz svojih bibliografskih radova isključivao one Hrvate koji su pisali na srpskom standardu, što napose vrijedi za one koji u objavljivali svoja djela nakon Drugoga svjetskog rata.

Na koncu, s vremenske distance od 75 godina od prve bibliografske monografske publikacije, mogu se ustvrditi i dvije veoma važne posljedice Kujundžićeva bibliografskoga rada po ovdašnju hrvatsku kulturu. Kao prvu navodimo kako je nakon njega uslijedio razvoj ukupne bibliografske prakse. Također, Kujundžićev bibliografski rad utjecao je i na razvoj svijesti da se pristupi izradi kritički utemeljene, a opće, nacionalne i regionalno kriterijski određene bibliografije podunavskih Hrvata, što je zadaća koja još uvijek nije ostvarena. Riječju, Kujundžićevo bibliografsko djelo bila je i ostala temeljna inspiracija za svakoga kome je stalo do razvoja kulture Hrvata u Vojvodini.

Preuzeto sa internet stranica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata
Tuesday 26th of October 2021 05:34:16 PM