Pozovite » (+381) (0)24 535-533

tomislav i vladimirU okviru ovogodišnjeg, trećeg po redu Svjetskog festivala hrvatske književnosti, koji se održao u Zagrebu od 15. do 17. studenog, na jednoj od sesija bilo je riječi i o hrvatskoj književnosti u Vojvodini, društvenom ambijentu u kojem pulsira te o položaj hrvatskih književnika. O tako definiranoj tematici govorili su ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov, povjesničar Vladimir Nimčević, književnik Lajčo Perušić te jezikoslovci dr. sc. Josip Lisac i dr. sc. Sanja Vulić.

 

Najprije je ravnatelj Žigmanov istaknuo kako je hrvatska književna scena izvan Republike Hrvatske, nakon one u Bosni u Hercegovini, najbogatija u Vojvodini, unatoč činjenici da ambijent u kojem djeluju hrvatski književnici u Srbiji nije previše naklonjen te je dodao kako se niječe postojanje hrvatskoga jezika, dok se istodobno jedan mjesni hrvatski idiom izdvaja iz korpusa hrvatskoga jezika i nastoji proglasiti standardnim jezikom. Ocijenio je da ono što se čini na području književnosti nije bez kvalitete te dodao kako je najveći izazov „valorizirati suvremeno stvaralaštvo hrvatskih književnika u Vojvodini“. Žigmanov je isto tako istaknuo kako „Hrvatska treba biti inkluzivna prema književnostima svojih manjinskih skupina u susjednim državama".

Povjesničar Vladimir Nimčević govorio je o vezama matične književnosti i književnosti bunjevačkih Hrvata tijekom povijesti. Podsjetio je na Kačić Miošićev ugled među bunjevačkim Hrvatima još u 18. stoljeću te ukazao uopće na utjecaj dalmatinskih pjesama na razvoj književnosti bunjevačkih i šokačkih Hrvata. Za vrijeme Bachova apsolutizma bunjevački Hrvati su u bačkoj županiji koristili hrvatske udžbenike, rekao je i dodao kako su Društvo sv. Jeronima i Matice hrvatske imala svoje povjerenike u Bačkoj još koncem 19. stoljeća.

Književnik Lajčo Perušić govorio je o bunjevačkim Hrvatima koji su nakon školovanja dali važne doprinose zavičajnoj kulturi. Među takve je, između ostalih, ubrojio Josipa Andrića, Albu Vidakovića, Antu Jakšića te Antu Sekulića. Podsjetio je kako je u ranija vremena, napose u Ugarskoj, naziv Bunjevac bio zamjena za hrvatstvo.

Jezikoslovac Josip Lisac istaknuo je kako je zapadna Hercegovina štokavska, odakle su i Bunjevci, koji su koncem 17. stoljeća krenuli prema Dalmaciji, Lici, a onda i Bačkoj. Njihovo podrijetlo nije sasvim kompaktno, ocijenio je dodavši kako je moguće da su se njima tijekom selidbe pridružili i šćakavci. Napomenuo je kako je drugi primjer za nekompaktnost riječ dužijanca, koji pokazuje da je to drugi tip govora od onoga što ga danas govore Bunjevci. Rekao je da je riječ o dvojnostima glagola koji završavaju -o i -a: bio i bija.

Jezikoslovka Sanja Vulić je naglasila kako bunjevački Hrvati govore novoštokavskim ikavskim govorima kojima govori najveći dio hrvatskoga naroda te onih koji su svojedobno promijenili najprije vjeru, a onda i pripadnost naciji. Osporavanje pripadnosti Bunjevcima hrvatskoj naciji nije ništa novo, rekla je podsjetivši na snažnu mađarizaciju Bunjevaca u 19. stoljeću.