Pozovite » (+381) (0)24 535-533

branko jegicPrije deset godina, 19. ožujka 2002. godine, hodočasnik Branko Jegić stigao je na cilj. U zadnjih desetak godina sjećali smo ga se nedovoljno, tek nekoliko puta i to spominjući ga, no bez ozbiljnijih analiza. Prvi sustavniji prikaz njegova pjesničkoga rada objavili su njegovi prijatelji 2007. u knjizi „Ja, hodočasnik" u kojoj su sakupljene značajnije pjesme po kojima je donekle mogao biti procijenjen i vrednovan. Tijekom vremena, poslije njegove smrti prisjetili smo ga se nekoliko puta u sklopu spominjanja hrvatskih pjesnika iz Vojvodine. Jedno od zadnjih pisanih spominjanja Jegića bilo je u „Glasu Koncila" 8. siječnja 2012. g. u rubrici „Iz hrvatske duhovne poezije", te usmeno spominjanje po recitiranim pjesmama u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu gdje su na tribini Društva u Zagrebu na temu „Suvremeno pjesništvo vojvođanskih Hrvata" recitirane i njegove pjesme. Kada se sve skupa uzme u obzir smatram da je premalo proučavan njegov pjesnički doprinos u hrvatskoj zajednici.

Branko Jegić (1944. - 2002.) bio je pjesnik hrvatsko-bunjevačke i katoličke orijentacije i članom mnogih hrvatskih institucija i udruga. Za života nije puno objavljivao. Mogli smo ga čitati u kasnim šezdesetima i sedamdesetima u književnim listovima u Hrvatskoj, a kasnije u raznim tada dostupnim glasilima i u Subotici. Već na temelju 29 pjesama u zbirci „Jeka sa ravnice" objavljenoj u „Bačkom klasju" br. 69 iz 1992. mogli smo proniknuti u njegovu bogatu duhovnu imovinu. A ona je bila natopljena svakojakim osjećajima, razmišljanjima, a često puta i suprotstavljanjima. Njegov se opus kasnije sažeo u posthumnoj knjizi stihova „Ja, hodočasnik". Zato se želim, kao njegov suvremenik i prijatelj, u kratkim crtama osvrnuti na njegovo pjesničko nadahnuće koje je pokazivao već u ranoj mladosti, o čemu smo jako puno razgovarali, ne samo dok je „piskarao„ po raznim bilježnicama, nego i kasnije kada je ozbiljno, sažeto i duboko iznosio svoje temeljne ljudske osobine.

Jegićeva poezija je zapravo autobiografska. Odnosno, njegova poezija je biografija jednog hodočasnika kroz vrijeme na ovome planetu. Sva njegova nagnuća i nadahnuća koja su izvirala iz stihova bila su jasan pokazatelj njegova odnosa prema samome sebi. Taj put prema sebi bio mu je trnovit, pun dvojbi, nerazumijevanja, pogotovo u mladosti, put pun varka i trauma. Na sebi je iskalio svu svoju snagu volje kako bi stekao otpornost u borbi s vlastitim duhovnim neskladom. U stalnom trvenju sa samim sobom tražio je načina kako se hodočasteći kroz vrijeme može stići do transcendentalnoga. I dok mu čitamo trenutke kada se činilo da gotovo dotiče dno na kojem se skriva gubljenje smisla i volje za borbu, kad se učinilo da ga obuzima klonulost i potištenost, on je zapravo dokazivao da je hodočasnik na duge staze čija životna filozofija ima cilj. Tema njegova duha je u vječnom traženju ulaska u sebe od njega samoga, tema neispjevana do kraja, a nama koji ga čitamo i poznajemo postaje neispisiva i neopisiva. Veo nejasnoće mnogih njegovih stihova ostat će nam neprobojna brana pred ulazom u njegovu stvarnost.

Nije ga teško pročitati jednom. Tek kad ga budemo čitali više puta i kad budemo osjetili njegove nemire kao svoje, tada ćemo ga u cijelosti shvatiti. Jegić, dakle, jest hodočasnik, kao što i naslov zbirke njegovih pjesama glasi, hodočasnik koji je cijeloga života hodao, išao, tražio sebe, tražio u svom čvorastom klupku duše početak i kraj. Hodočastio je prema jednom cilju, prema nebu, Bogu, i to hodočasnički ozbiljno, iako je bio često puta zanesen obmanama vlastitih procjena: „... / Ja sam hodočasnik / ne dam se pomesti. / svaki je dio zacrtan mojega puta / Ja ne znam koliko je dug / moj put. Moja će duša vjerojatno / osluhnuti kraj. / Prema ljubavi. / Ja hodočasnik / vječno ću živjeti." („Ja, hodočasnik")

Često puta opterećen beznađem, ali koje nikada nije bilo njegov dominantni stav, nego kao izniman, usamljen i neplaniran nadošli utjecaj u trenutku slabosti duha. U jednom svom pismu meni, od 11. travnja 1966., pisao mi je: „Ali, meni se čini da sam umoran. / Nemam pouzdanje sam u sebe i tako se mučim... / moje srce boema zna samo za bol, / a ne zna u njoj da se i veseli." A u jednom drugom pismu od 29. travnja 1967., pisao mi je: „Imam samo pouzdanje. Ludo pouzdanje i volju koja izrasta kao brijeg u danima crnim, u danima patnje." Beznađe, nevjerica i nepouzdanost su snažno izraženi u pjesmi: „Moja je duša čaša / gorka grozdova soka" („Moja duša"), ili „Ima li nade čekati / spas / u sumornom jutru / kad budemo uništeni / ima li / i bespuće / svoje mirno sklonište" („Ima li nade").

jegic-ja hodocasnikKolikogod je Branko bio vesela i vedra duha, brojne njegove pjesme su odisale ljudskom turobnošću, egzistencijalnom turobnošću kao jednim od osnovnih sredstava njegova izričaja. Tim sredstvom on je svojim stihovima davao snažan poticaj za doživljavanje stihova punih metafora i slika iskrenog osjećaja: „Čini mi se svaka/misao/nedovršena, / kao crna mrlja / mutnog oblaka" („Slušam rođeni glas"). Ili: „Vi, oblaci / koji prolazite u sve krajeve / recite / kako me boli duša. / U krvi nosim umiranje / sa svojom pjesmom / gotovo ništa ne želim / izgaram / Gmilim kao crv zgažen kraj puta. / Neispisan jedan svijet / umire / u mojim osjetilima duše / I tu je započeo nemir / grudi su kipjele prezasićene / i srce počelo teći. / Na koju Golgotu / valja-poći?" („Jesen").

Kolikogod bih ustrajavao na oštrim Jegićevim osobinama koje iščitavamo iz njegovih pjesama, on je o njima slobodno razgovarao s ljudima oko sebe koji su ga mogli razumjeti, a u mnogočemu i razuvjeriti. Te osobine on sam nije krio. Ipak, njegovi nemiri koje tako britko opisuje, nisu bili prevladavajući izražaj njegove osobe. Iz poznanstva s njim i na temelju njegova pisanja mogu reći da je u njega ipak prevladavao duh koji se znao boriti i izboriti. Njegov veseli duh u svakodnevnom susretu s ljudima u običnom životu odavao je i njegovu drugu osobinu. Osobinu koja je od iskona darovana čovjeku kroz ljubav. Ljubav, ovu našu ljudsku, ljubav prema čovjeku, ljubav boemsko-platonsku, ljubav transcendentalnu. Jednostavno rečeno ljubav koju je prosipao oko sebe i u njoj se radovao. U tajnosti svog bića on svodi svoje račune: „Pogledah svoje srce satrto / u bolu i krvarenju, / srce / na tvrdom dlanu milovano, / u samoći ocvjetalo / za rumenu večer" („Jesen"). U tom rumenilu on nagoviješta onaj trenutak kada mu je mjesec podario „svilenu nit" za otkriveni „u sebi upaljeni žar". I veli: „Iz našeg je srca zapjevala / skladna harmonija / u istom vremenu stvorena. / I ta nas je arija zanijela / iste vatre / u jezeru ljubiti. / A nismo niti osjetili / u crvenim bojama / kako nam srca gore. / Svijetle kose / i osjet daha tvoga / po licu" („Jesen2).

Jedan od zastupljenih i vrlo važnih motiva njegova osjećaja u životu, o čemu je također pisao, bilo je domoljublje. Ono mu je bilo krilo za pohranu njegove nacionalne svijesti i polazište u borbene pohode svoga duha sa sobom samim i okolinom, ali uvijek i povratak u sretno utočište. Zaljubljen u bogatu kulturnu i povijesnu baštinu svoga naroda, u svoj grad, u ljude, u svoja sela i njive, govori: „U ovoj zemlji naši očevi / i naša braća / motikama tvrdo su upisali / u crnim brazdama /- zakletvu / poljima zelenim / i krvavim čelom znojavim / rukama žuljavim: /- ovo je zemlja naša / zavjetna / na spomen." („Na spomen"). Pod jakim nabojem domoljublja dalje pjeva: „Grudo rodna, moga zavičaja / u tebi je ko sred samog raja. / Žitnice su sami perivoji, / urešeni cvijećem u boji" („Rodna gruda"). Ili gradu Subotici: »Ljubljena, kako da te obgrlim / u crvenom maku među klasjem, / kada tamo daleko na horizontu / ukrašena toneš u svijet / crnog krina / i iz njega izrastaš u san / djevičanskih vrlina" („Najdraži grad2). Međutim, njegova kritika svome rodu za skoro posvemašnje napuštanje svoga jezika kroz povijest, pa sve do danas, djelomično odnarođivanje i zlogukost raznih jeftinih prodavača ideala budućnosti u najdražem gradu, britka je i jasna: „Zbrisalo se sa nas / i mlijeko majke, / koje smo na polasku pili." („Zauvijek rekosmo"), i opominje: „Ne dajte da ugasne u našim domovima; / SVETA VATRA. / Za kog će ostati vaša pjesma / u praznoj vasioni" („Majke")

Jegić, dakle, jest hodočasnik, kao što i naslov zbirke njegovih pjesama glasi, hodočasnik koji je cijeloga života hodao, išao, tražio sebe, tražio u svom čvorastom klupku duše početak i kraj. Hodočastio je prema jednom cilju, prema nebu, Bogu, i to hodočasnički ozbiljno, iako je bio često puta zanesen obmanama vlastitih procjena: „... / Ja sam hodočasnik / ne dam se pomesti. / svaki je dio zacrtan mojega puta / Ja ne znam. koliko je dug / moj put. Moja će duša vjerojatno / osluhnuti kraj. / Prema ljubavi. / Ja hodočasnik / vječno ću živjeti." („Ja, hodočasnik")

Uvid u dušu Branka Jegića bio bi nepotpun ako ne bismo spomenuli još jedan snažan motiv zastupljen u njegovim pjesmama, a to je iznalaženje izlaza svojih ontoloških traženja kroz optimizam zasnovan u krilu vjere kojom je stjecao pobjedu u borbi protiv sebe i okoline. Vjerom osnažen, Jegić je postao pobjednik u izdržljivosti na putu hodočašća, jer je svaku svoju bitku usklađivao s vjerskim načelima. Kroz analizu svoje blage naravi, ali buntovnoga duha, provjeravao je ispravnost svojih činova kroz teološko naučavanje Crkve i u tome se očitovala njegova jaka vjera. Nju je svjedočio u javnosti kroz aktivni rad u raznim vjerskim udrugama, i upravo mu je vjera davala duhovnu snagu. I zato se osjećao pobjednikom. Bio je dakle osvjedočeni vjernik u životu što dokazuju molitve koje je izricao u mnogim svojim pjesmama, kao: „Svetu molitvu Svevišnjemu / iz srca da izrečem / nad klasovima povaljenim / u teške žute snopove. / Pusti me da molim / za svoju braću, / kruh svagdanji / Svevišnjem / molitvu da prinesem" („Pusti me da molim").

Branko Jegić je stavio kompletnog sebe, kako vidimo iz pjesama koje su ostale iza njega, na razinu prepoznavanja osobe koja upornošću svoga duha traži i pronalazi prigode rješavanja životnih nepoznanica. U njih je stavio, gotovo nacrtao, slojeve svoje boemske ličnosti tipičnim stilom pokazujući nam to vjerno u slojevitosti poetskog izraza. Ne po formi, nego po njegovom kiptećem zanosu, a oni su prisutni u svim njegovim motivima. Istinski se s njima bavi i istinski se njima podložio da bi ih nadvladao. Bolest ga je, nažalost, prerano prisilila da nam ne saopći svu svoju dušu do kraja. Iako, u svakom njegovom stihu pronalazimo i mi sami sebe.

Tekst: Lajčo Perušić