Pozovite » (+381) (0)24 535-533

ante vukovU Subotici je utorak, 7. kolovoza 2012. godine, nakon kratke i teške bolesti, u 57. godini života preminuo književnik i konceptualni umjetnik Ante Vukov, jedna od najsamosvojnijih osobnosti hrvatske književne i likovne scene u Vojvodini i, premda nevelikim opusom, jedan od, vjerojatno, najznačajnijih suvremenih književnih stvaralaca mjesne hrvatske književnosti.

Zavičajna ukorijenjenost: Ante Vukov rodio se u Subotici 1955. godine, kao najmlađe od četvero djece. Odrastao je u V. kvartu, jugoistočnom dijelu grada koji leži na pijesku, koji, uz bogate nanose obiteljske povijesti, bijaše značajko ishodište njegovih, prije svega, proznih naracija. U rodnom je gradu završio osnovnu školu i gimnaziju, a vremenom će ključnu ulogu u poticanju i njegovu umjetničkom profiliranju imati stariji brat Petar Vukov (1941.-2003.), također književnik.

Sredinom sedamdesetih godina studira indologiju na ljubljanskom Sveučilištu, što će kasnije biti od presudne važnosti i za njegovo književno stvaralaštvo - pojedine idejne sastavnice istočnih slika svijeta postat će, naime, integralnim dijelovima njegova (i umjetnička) svjetonazora. Vrijednosti uzmicanja od svijeta, nenasilnosti, posvećenosti miru, prihvatu sudbine, traganje za smislom života koji nije zadan, zalaganje za trpljenike nepravdi... činit će, naime, bitne odrednice njegove poetike, što će je onda kao idejno uvelike drugačiju izdvajati iz većine opusa ovdašnje ne samo hrvatske književnosti.

Svestrani umjetnik: Ante Vukov se s uspjehom bavio likovnošću, stvarajući u suvremenim likovnim izrazima - performansu, konceptualnoj umjetnosti, intervencijama u prostoru... Još kao tinejdžer bio je najmlađim članom čuvene avangardne subotičke umjetničke skupine „Bosch+Bosch". Osamdesetih, pak, godina XX. stoljeća bio je član neformalne kazališne skupine iz Zagreba „Kugla glumište".

Najvažnija likovna djela Ante Vukova, nastala mahom sedamdesetih i osamdesetih godina XX. stoljeća, nalaze se u nekoliko muzeja avangardne umjetnosti na prostoru bivše Jugoslavije, te u brojnim privatnim zbirkama, među ostalim i u čuvenoj zbirci Marinka Sudca iz Hrvatske. Pa ipak, njegov bogati opus u likovnom stvaralaštvu još uvijek nije na pravi način valoriziran te, kao takav, zahtijeva temeljno izučavanje i kompetentno vrednovanje.

U književnom životu Ante Vukov se javlja koncem 70-ih godina prošlog stoljeća, objavljujući u periodici („Rukovet", „Simposion"...). Za života je objavio tri zbirke pjesama: „Zlato istočnog sutona" (Subotica, 1986.), „Ruža vetrova" (Subotica, 1990.), „Vrati vrieme : cjelovita pjesmarica" (Subotica, 2005.) te jedan roman „Kuća porcelanske lutke - A porczellánbaba háza" (Subotica, 2003.). Posljednje dvije knjige objavilo je Hrvatsko akademsko društvo, čiji je bio član. U rukopisu mu je ostala zbirka pjesama „Boca bez poruke", koju je završio neposredno prije smrti. Zastupljen je u nekoliko antologija i izbora. U književnosti subotičkog književnog kruga bio je poznat kao osebujna osoba, samozatajnoga držanja, pjesnik i prozaik nesvakidašnjega senzibiliteta, koji je stvorio, kako je već navedeno, jedno od najrelevantnijih književnih opusa u recentnoj hrvatskoj književnosti u Vojvodini.

Borba usavršavanjem mira : U knjizi „Vrati vrieme : cjelovita pjesmarica" Vukov nanovo, svjesno je tražeći u poetičkoj intenciji, otkriva neponovljivu ljepotu jednostavnosti cjeline, prostora, ljudi, smisla, boja... svijeta ovoga i života čovjeka u njem, koja je, istina, više usmjerena k onom prošlom, čime je njegova poetika po naravi ona uvelike nostalgijska. S druge strane, njegov je pjesnički govor bogat u svemu - u mudrosnome pred-stavu, u filozofijskome pratemelju, u lijepome skladu sadržanih ideja, prikladnoga je a slobodnoga oblika, raskošnih je slika, zvučnoga je ritma... Riječju, izvrsna je ona!

U svome romanu, s brojnim autobiografskim pasažima, „Kuća porcelanske lutke - A porczellánbaba háza" Vukov je briljantno ispričao kako je, u vrijeme svakovrsnih „razora" - dakle devedesetih godina prošlog stoljeća, našao ranije izgubljeno vlastito središte, to jest potku smisla života: u doba sveopćeg kaosa i nasilja treba se „boriti usavršavanjem mira", držao je s pravom Vukov! U i oko sebe. Sredstvima svim. Vlastiti je prinos tomu Ante Vukov dao neumornim sakupljanjem „krhotina prošlosti" - porculanskog posuđa i ukrasnih predmeta - stvorivši vlastiti „porculanski dvorac" s više od nevjerojatnih dvadeset tisuća predmeta, o čemu se govori u ovome prvom suvremenome ratnome romanu hrvatske književnosti u Vojvodini. Ovo neobično interesantno štivo, ispripovijedano je u vrlo zanimljivoj formi: radnja se u knjizi gradi u rasponu od elemenata realnog pa do potpuno fiktivnog, a gdjekad čak i fantastičnog. I književni su postupak i literarna obradba ovdje također viševrsni: zatičemo od znalački korištene vještine epskog građenja priče do vrsnih lirskih pasaža; imamo isto tako i detaljnih opisa realija, koji podrazumijevaju dobru upućenost i odličnu obaviještenost o danoj konkretnosti, i sapijencijalnih dijelova, koji često pretpostavljaju filozofsku naobrazbu i uvide. Tim je svojim značajkama ovaj roman osigurao visoko mjesto ne samo u mjesnoj i ne samo u hrvatskoj književnosti.

Sahrana Ante Vukova održana je na Bajskom groblju u četvrtak, 9. kolovoza, a lijes s njegovim zemnim ostacima pokopan je u obiteljsku grobnicu.

Tekst: Tomislav Žigmanov