Pozovite » (+381) (0)24 535-533

BLUES plakat-mPostavljena tijekom mjeseca studenoga 2013. godine na sceni zagrebačkog kazališta „Histrion“, gdje tamošnju publiku upoznaje s egzotičnim mikrosvijetom hrvatskog subetnikuma na sjeveru Bačke, predstava „Bunjevački blues“ stigla je i do njezina „originalnog“ ishodišta u kojem je smještena njezina radnja. Stigla je 5. i 6. prosinca 2013. godine do Sombora i Subotice, gdje je gostovala na sceni somborskog, a potom i subotičkog Narodnog kazališta, zabilježivši u sve tri izvedbe dobar interes publike. Sudeći po reakcijama tijekom njezine izvedbe i završnom pljesku, predstava nastala prema knjizi priča „Prid svitom – saga o svitu koji nestaje“ subotičkog književnika Tomislava Žigmanova, a u režiji zagrebačkog glumca podrijetlom iz Subotice Vlatka Dulića, dotaknula je „domaću“ publiku, osobito onaj dio gledateljica i gledatelja koji još pamti u drami opisani nestajući svijet.

 

B Blues SU-SO2013-1Predstavu je na scenu postavio glumac i redatelj podrijetlom iz Subotice Vlatko Dulić koji živi i radi u Zagrebu, koji i tumači jednu od glavnih uloga. On kaže kako su vjerno oslikane značajke bunjevačkih Hrvata u djelu Tomislava Žigmanova zaslužile oživjeti i na kazališnim daskama.

„Uspio sam odabrati skupinu doista krasnih glumaca. Oni su drage volje prihvatili uloge i odigrali su ih kao da su iz ovih krajeva. A opet, ako je itko dobar poznavatelj života i ljudi o kojima predstava govori, onda je to autor djela Tomislav Žigmanov. Istina, i ja se još veoma dobro sjećam svega, tako da je Žigmanov stvarno dobro koncipirao likove, oni su veoma autentični i živi.“

B Blues SU-SO2013-2Zagrebački glumci kazališta „Histrion“ ističu da je glumiti na ikavici bio izazov dostojan njihove profesije.

„Melodičnost vašega govora po meni je začin za cijelu predstavu. Za publiku koja nije u Subotici to predstavlja dodatak ljepoti predstave. Nismo mogli baš sve nijanse 'skinuti' i trudili smo se ne izaći previše izvan okvira toga načina govora. Vlatko Dulić kao rođeni Subotičanin bio nam je značajna vodilja, akcentuirao nam je tekst pa nam je tako posao bi olakšan“, veli glumica Vesna Tominac Matačić.

B Blues SU-SO2013-4„Ja sam se naprosto zaljubio u ovo vaše narječje, štokavsku bunjevačku ikavicu. Ovo mi je prekrasno iskustvo. Igrali smo ljudske i tople pripovijetke koje su kroza pleter monologa i dijaloga koji ih povezuju skupa dali cjelovitu sliku manjinskog naroda o kojem su, kako se veli u predstavi, brinuli samo oni koji ga nisu voljeli“, dodaje glumac Boris Svrtan.

Autor, pisac i publicist Tomislav Žigmanov ponosan je što su likovi iz njegova djela oživjeli na „daskama“.

„Kako bi se na kazališnoj sceni pojavilo ovo djelo trebalo je tri godine. 'Prid svitom – saga o svitu koji nestaje' doživjelo je tako vrhunac. Kada se ovo djelo pojavilo 2008. godine izazvalo je veliku pozornost, a osvojilo je i jednu značajnu književnu nagradu. Osobno, želim vjerovati da će se prikazivanje djela hrvatskih autora iz Vojvodine u kazalištima nastaviti.“

Vlatko Dulić: Zadovoljan reakcijama publike
Glumac i redatelj predstave Vlatko Dulić nikada ranije nije nastupio u svom rodnom gradu, iako ima zavidan glumački staž i karijeru. „Sretan sam i zadovoljan reakcijama publike. Osnovni motiv za rad na ovoj predstavi, budući da mi se knjiga Tomislava Žigmanova jako svidjela, bio je da se u Zagrebu, u profesionalnom kazalištu, prvi put čuje bunjevačka ‘rič’. Eto, u nečemu smo bili pioniri. Imali smo dosad jedanaest izvedbi, predstava je iznenađujuće dobro primljena u Zagrebu. Kritika ima po internetskim portalima, i one su dobre, ali to po mom mišljenju ne određuje puno je li predstava dobra ili loša. Važno je da je publika zadovoljna.“

B Blues SU-SO2013-3U Subotici je predstava tijekom mini–turneje izvedena na njezinu koncu, nakon Zagreba i Sombora. U Zagrebu je igrana više puta i svaki se put tražila karta više.

U središte zanimanja stavljeni su bunjevački Hrvati, govori se o geografskom prostoru Bačke, o mjestima gdje i danas u najvećem broju žive pripadnici ove manjine. Dramatizacija je postala bluesom zato što je takva vrsta glazbenog izričaja specifična i prepoznatljiva po čežnji, rastanku, ljubavi, o ljudima koji su skloni lutanju, o identitetu, navodi u kritici za portal kazalište.hr Zvjezdana Balić.

B Blues SU-SO2013-5Djelo govori jedinstvenim jezikom, kroz davne, no još uvijek bistre uspomene, kroz sudbine onih kojih više nema, kroz razgovor već pomalo umornih staraca. Predstava je i komponirana poput bluesa – sastoji se od poziva i odgovora. Starci prepričavajući svoja sjećanja, u život pozivaju karizmatične pojedince s kojima više ne dijele ovozemaljski salaš i varoš. Plejadom likova koji se mogu prepoznati i kao svojevrsni tipovi, nastojalo se ukazati na karakterističnost Bunjevaca čije su sudbine i životne priče vezane uz tlo i okolinu u kojoj odrastaju, žive, a na kraju i umiru. Melankolični ton kojim je predstava obojana u gledatelje je unijela onaj poznati nemir i čežnju za prošlim danima.

B Blues SU-SO2013-6

Nakon predstave razgovarali smo s publikom u Somboru i Subotici, te donosimo njihova mišljenja o „Bunjevačkom bluesu“. Naime, teme i u predstavi otvorena pitanja, život kakav se nekad živio, originalna glazba, a povrh svega materinski govor, sve to skupa prikazano na sceni, publika je prepoznala kao priču koja govori o njima i njihovim precima, uz zaključak kako je ovaj kazališni događaj pokazao da bi se komadi hrvatskih autora iz Vojvodine trebali češće igrati na „daskama koje život znače“.

Dojmovi publike
Cecilija Miler: „Dopala mi se predstava. Pročitala sam knjigu po kojoj je rađena, tako da su mi poznate i priče koje su obrađene u ovom kazališnom komadu. Zanimljivo ih je bilo vidjeti na ovakav način.“
Željko Šeremešić: „Upravo sada poslije predstave hoću Tomislavu Žigmanovu poslati poruku da bi ovu predstavu trebalo pogledati još jedanput da bi neke od priča u ovoj predstavi sjele na pravi način.“
Marija Forgić: „Oduševljena sam. Gluma, ikavica, priča o našim ljudima s ovih prostora, sve me je dojmilo. Prava je stvar što smo jednu ovakvu predstavu mogli pogledati u našem kazalištu.“
B Blues ZG praizvedba-3
Anita Đipanov: „Da nisam bila našminkana plakala bih, koliko su neke od priča teške. Posebice me je dojmila priča žene i njene obitelji koja je poslije rata izgubila zemlju koju je poštenim i mukotrpnim radom stjecala generacijama.“
Vladislav Horvacki: „Predstavu sam sada gledao drugi puta, budući da sam bio na premijeri u Zagrebu. Oduševljen sam komadom, priča me je pogodila, saga o nama, jednom svitu koji nestaje. Pročitao sam i knjigu, smatram da je predstava dobro ‘pogodila’ ono što je pisac htio kazati.“
Branka Skenderović: „Predstava govori o našoj prošlosti, veoma je potresna. Doživjela sam je veoma emotivno, u pojedinim dijelovima sam se tresla. Još kao mala sam slušala o čupanju brkova, o skidanju žita s tavana i slično. Općenito, o nepravdi koja je tada vladala.“
Marija Kopilović: „Jako mi se svidjela predstava. Osobito kad sam čula čikerijansko zvono, jer mi smo s Čikerije. Jer, taj svijet koji se u predstavi spominje – doista nestaje. Čikerija nestaje. I mi smo živjeli tako skromno kako je prikazano u predstavi. Stoga je bilo interesantno sve to vidjeti, a također i čuti naš govor na sceni. Doista lijepo iskustvo.“
Anastazija Pejić: „Predstava je odlična, sve priče su na svoj način zanimljive. Bilo bi lijepo kada bi češće u kazalištu bilo ovakvih predstava koje prikazuju život bunjevačkih Hrvata.“

Priređeno prema tekstovima Davora Bašića Palkovića, Zlate Vasiljević i Siniše Jurića
Fotografije: Hrvatska riječ

 

O predstavi „Bunjevački blues“ zagrebačke Glumačke družine „Histrion“ Topionica olovnih vremena

Ima, tako, pitanja koja se poput općih mjesta pojavljuju nakon predstava kao što je „Bunjevački blues“, koju je – nakon Zagreba i Sombora – subotička publika 6. prosinca 2013. godine, u dva termina mogla pogledati na sceni „Jadran“ u izvedbi Glumačke družine »Histrion«. Jedno je, recimo, koliko sam dijalekt pridonosi „umjetnosti djela“? Primjerice, bi li „Gruntovčani“ ili „Balade Petrice Kerempuha“, s jedne, i „Naše malo misto“ ili „Prosjaci i sinovi“, s druge strane, bili „to što jesu“ da nisu obogaćeni kajkavštinom, čakavskom i štokavskom ikavicom nego da su pisani standardnim hrvatskim jezikom? Iako slojevit, odgovor je razmjerno jednostavan: njihova snaga sadržana je u samoj vrijednosti djela. Sve ostalo, poput „dijalektizirane tradicionalizacije“ velikih pisaca (Shakespeare na ikavici i salašu) ili pak amatersko podilaženje populističkom mediokritetstvu s „prizorima iz seoskog života“ uglavnom je osuđeno na zaborav već nakon izlaska iz kazališne dvorane.

Drugo opće pitanje moglo bi, recimo, biti što je jače: izvorni tekst ili njegova kazališna materijalizacija? Odgovor na ovo pitanje, ma koliko subjektivan bio, opet je slojevit, ali ovoga puta ne toliko jednostavan. Jer, suočio se Vlatko Dulić kao dramaturg, redatelj i glumac s olovnim tekstom Tomislava Žigmanova i iz njega izvukao esenciju bliskih im tema: prvom vjerojatno i iz vlastitog sjećanja, a drugom najvećim dijelom kao nasljeđe priča iz nedavne prošlosti. Pa ipak, to mračno doba postavio je Vlatko Dulić – skupa s jednostavnom, ali vjerodostojnom, živopisnom i funkcionalnom scenografijom Ivana Balaževića i nenametljivim, a opet finim tamburaškim bluesom Pere Ištvančića – na pozornicu u vidu vedrog komada, koji niti u najtežim njegovim dijelovima (monolog Mije, recimo) nije skliznuo u patetiku.

B Blues ZG praizvedba-1

Treće pitanje ovoga tipa moglo bi biti ono o dojmovima nakon viđenog. Recimo odmah kako bi, čak ako u obzir uzmemo i univerzalne segmente Žigmanovljevog djela „Prid svitom“, teško netko drugi iz njega izvukao ono što je uspjelo Vlatku Duliću. Rodni grad (Subotica) u kojemu je proveo djetinjstvo i dio mladosti presudni su faktori koji su utjecali na kvalitetu „Bunjevačkog bluesa“. S ansamblom u kojemu je uočljivo da nijednom članu melodija bunjevačke ikavice ne teče lako, bez voditelja kojemu je ista usađena „s materinjim mlikom“ ova bi predstava zacijelo već u startu bila osuđena na propast. S druge strane, vjerojatno ponajviše za uloženi napor u podučavanju prozodije mlađe štokavske ikavice, ansambl se redatelju odužio maksimalnom profesionalnošću. Iako su dramaturški prijelazi s monologa na monolog prekidani šaljivim dijalozima Tome (Vlatko Dulić) i Lozike (Nina Erak – Svrtan) s kraja izvornika njihova valovitost niti na moment nije utjecala na konstantu visoke razine glume koju su ostvarili svi akteri u predstavi. Drhtavi glas, koji dočarava dob „matore divojke“ (Ivana Buljan), ili podizanje glasa kako bi se oslikao karakter stroge majke (Boris Svrtan) najbolje su rješenje za zamjenu svih potencijalnih scenskih ili efekata šminke. A Vlatko? Na sceni se činilo kao da proteklih četiri i više desetljeća nije mrdnuo iz Kera ili Sente, čekajući sve to vrijeme da se u mirovini prvi puta popne na kazališnu scenu rodnoga mu grada. Boja glasa, dikcija i primjerena gestikulacija pred publikom je stvorila lik pravog pravcatog „dide“ iz ovdašnjeg trećeg, četvrtog ili petog kvarta.

Konačno, nije zgorega jednom postaviti i još jedno tipično pitanje nakon ovakvih predstava. Ono, naravno, glasi: kako su se sami glumci osjećali dok su igrali predstavu na „domaćem terenu“, odnosno u prijestolnici bunjevačke ikavice? Ako je treme i bilo, sva je sreća pa se nije vidjela. Odgovor prepunog gledališta, željnog ovdašnjeg autentičnog govora na kazališnoj sceni, bio je i za same aktere vjerojatno nezaboravan.

Tekst: Zlatko Romić