Pozovite » (+381) (0)24 535-533

monostor u povijesti 1U nakladi Udruge građana Urbani Šokci i Gradske knjižnice Karlo Bijelicki iz Sombora tiskana je knjiga Monoštor u povijesti, autora Marije i Martina Šeremešića. Knjiga je to koja na stotinjak stranica donosi tekstove pisane na hrvatskom jeziku o povijesti monoštorskih Šokaca i povijesti Monoštora, njegovom kulturnom i povijesnom razvoju, kulturnim i povijesnim znamenitostima, školstvu, sakralnim objektima, udrugama, ali i Monoštorcima koji su ostavili traga – Josipu Pašiću, Marinu Markoviću, Ivanu Keravinu, Nikoli Đipanovu, Stipanu Bešlinu i Ivanu Kovaču.

Dug Monoštoru

To što je baš Marija Šeremešić autorica knjige o Monoštoru i nije slučajno, jer iako je s obitelji odrasla u Somboru, njezino djetinjstvo, prvi posao i udaja vezali su je za rodno mjesto njenih predaka – Monoštor. „Iz Monoštora moj otac se u Sombor doselio 1946. godine, ali je ostao željan svog Monoštora i uvijek mu je želja bila da se vrati. Majka nije bila raspoložena za taj povratak i nismo se vratili. Moglo bi se to gledati i kao pobjeda moje majke, ali ja bih prije rekla da se moj otac žrtvovao za nas djecu zbog našeg školovanja u Somboru. Ipak ja sam svoje najranije djetinjstvo provodila u Monoštoru, kod bake, ujaka i ujne. Prve godine mog rada vezane su za školu u Monoštoru. To su godine kada je čovjek mlad i kreativan, kada želi mnogo toga dati. Kod tadašnjeg direktora škole Nikole Đipanova bio je obvezan i kulturno-umjetnički rad izvan nastave. Kroz taj rad, ja sam sazrijevala i kao osoba i kao prosvjetna radnica. Odatle i moja potreba da taj Monoštor izdignem, da podsjetim mlade generacije na neko drugo doba kada je Monoštor bio jedno od življih mjesta u tadašnjoj općini Sombor. Danas se u Monoštoru mnogo radi na njegovanju tradicije, ali kroz pismu i ples, dok je ona pisana riječ ostala po strani“, ovim riječima Marija odgovara na naš upit zašto knjiga o Monoštoru.

Pronalaženje podataka

Prvo poglavlje u knjizi Tko su Šokci Bačkog Monoštora napisao je Martin Šeremešić. „Bio je to naporan posao, jer ne postoji ni jedna knjiga u kojoj bi se na jednom mjestu mogli naći ti povijesni podaci. O doseljavaju Šokaca, nacionalnoj pripadnosti, podrijetlu imena postoje podaci u tragovima u znanstvenim radovima, prikazima, novinskim člancima... po rečenicu dvije. Na kraju u knjigu nije moglo stati sve što je prikupljeno o doseljavaju Šokaca, već smo izdvojili samo ono što je vezano da doseljavanje Šokaca u Monoštor. Ne može se govoriti o jednom doseljavanju, jednom mjestu odakle su krenuli. Naseljavanja je bilo kroz desetljeća i iz različitih krajeva i iz područja Soli, Klise, Dalmatinske zagore, pa čak i južnog dijela Jadrana“, kaže autorica knjige Monoštor u povijesti. Značajna pomoć u pisanju knjige bili su i tekstovi Ivana Kovača, knjige Milenka Beljanskog, kazivanja samih mještana, dok je izostala suradnja s Mjesnom zajednicom koja nije bila spremna dati na uvid svoje arhive. „Knjiga govori o Monoštoru do 1950. godine, jer sve što se dešavalo poslije toga još živi u sjećanjima ljudi. Mogli bi reći da je ovo tek prva knjiga i zašto ne i njen nastavak ako bude za to sredstava“, kaže autorica.monostor u povijesti 2

Selidbe i popisi

Kako u knjizi Monoštor u povijesti navodi Martin Šeremešić, Šokci se u Monoštoru imenom prvi puta spominju 1615. godine za vrijeme vladavine Turaka u Somboru. Sljedeći dokument je iz 1720. godine i u njemu se navodi da je Monoštor selo s 32 šokačka kućanstva. Marija Šeremešić pak piše da se ime sela Monoštor prvi puta spominje 1715. godine. Prema popisu koji je rađen 1826. godine većinu stanovnika činili su katolički Iliri Šokci. Prema popisu rađenom 20 godina kasnije u selu je živjelo 4.296 stanovnika. Prema popisu iz 1900-te godine u Bodrog Monoštoru (kako se tada zvalo selo) živjelo je 5.403 stanovnika. Najviše je bilo Hrvata – Dalmatinaca i Šokaca. Prva polovica XX. stoljeća razdoblje je intenzivnijeg kulturnog razvitka sela. Osnivaju se kulturne udruge i čitaonice, a otvaraju se i obrtničke radionice. Zanimljivo je spomenuti da su se Monoštorci iseljavali na prostore Slavonije. Iseljavalo se za vrijeme Ugarske i to ponajviše u sela Vrbica, Mrazović, Retkovci, Đeletovci. „U jednom razdoblju od dvadesetak godina bilo je znatnijeg iseljavanja i to najviše u Đakovštinu i okolicu Vinkovaca“, kaže Marija Šeremešić.

Kraj Prvog svjetskog rata vrijeme je kada se Monoštorci iseljavaju u Sombor. Većina njih skućila se u nekoliko ulica u dijelu današnje MZ Gornja varoš, koje su se tada jednim imenom zvale šokački kraj.

Crkva, školstvo i udruge

Matične knjige se u Monoštoru vode od 1718. godine, prije osnivanja same župe koja je osnovana četiri godine kasnije. Župom su sve do 1769. godine upravljali franjevci Provincije svetog Ivana Kapistrana. Današnja crkva građena je 1752. godine. Katolička osnovna škola počela je s radom 1752. godine. Školska zgrada, takozvana Mala škola sazidana je 1880. godine. Zabilježeno je da je u Monoštoru 1886. godine postojala i izraelska škola, jer je u selu živjelo dosta Židova. Do Drugog svjetskog rata radila je i njemačka škola. Između dva rata škola u Monoštoru nosila je ime Josipa Juraja Strossmayera. Iz povijesti monoštorskog školstva zanimljivo je izdvojiti i to da 1947. godine škola nije radila za Svi svete, dan Republike, na tri dana Božića, na Sveta Tri kralja, za zimski raspust i Uskrs.

U selu je do Drugog svjetskog rata radila Šokačka čitaonica, Križarsko bratstvo i sestrinstvo, Hrvatsko seljačko pjevačko društvo Šokac i nekoliko drugih udruga.

„U knjigu nije stala povijest Dobrovoljnog vatrogasnog društva, povijest nogometnog kluba, priče o starim seoskim kavanama. Ipak, rekla bih da je ovo jedna vrsta sažete monografije, koja po prvi puta između korica jedne knjige donosi toliko podataka o Monoštoru. Rekla bih dio prvi jer se nadam da ćemo naći sredstava da zaokružimo ovu priču o Monoštoru. Voljela bih da se pojavi netko tko bi se bavio ovim, tako da kažem običnim istraživačkim radom. Isto tako mislim da bi svaka kuća trebala imati knjigu o povijesti svoga mjesta, da se ne bi dogodilo da i dalje ima onih koji ne znaju ni nekoliko rečenica reći o svome selu“, zaključuje autorica.

 

Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)