Pozovite » (+381) (0)24 535-533

zoltan siflis 1Da je iščlanjenje Zoltána Siflisa iz Savjeta Festivala europskog filma Palić bio akt sirove političke volje vladajuće koalicije jasno je čak i francuskom sobaru. Bez potrebe da na samoj sjednici Skupštine grada, pa čak niti naknadno, objasne razloge za ovaj čin, Srpska napredna stranka i Savez vojvođanskih Mađara objasnili su to upravo na način koji uvelike podsjeća, da se prisjetimo asocijacije Tomislava Žigmanova, na vrijeme Informbiroa – bez riječi. Bez riječi ovaj dvojac, svjestan svoje moći, čini i sve ostalo što se tiče kreiranja kulturne i ne samo kulturne politike Grada: daje pozamašna sredstva novinama za koje se ne može utvrditi kada će izaći (ali kad izađu dijele se kupcima na blagajnama prodavaonica), okupira javne prostore, oduzimajući drugima pravo korištenja istih, nagrađuje osvjedočene nacionaliste... I pored svega toga, ali i u odnosu na ono što mu se ranije događalo u SVM-u i Mađarskom nacionalnom vijeću, Zoltán Siflis u intervjuu za Hrvatsku riječ kaže da ga je vijest o svojoj smjeni zatekla.

„Iskreno rečeno, iznenadio sam se, ali nakon što je iznenađenje prošlo zaključio sam da sam to mogao i očekivati. U prethodnom razdoblju je već bilo nekoliko predznaka da se sprema odmazda da me sklone i s ove pozicije. Smjenu iz Savjeta Festivala, prije isteka mandata, tumačim i doživljavam kao osvetu SVM-a zato što sam podržavao Mađarski pokret. Nemam iluziju, siguran sam da je ta odluka rođena da se diskreditira, omalovažava; da se do krajnosti ponizi moja ličnost. Dakako da se koristi svaka prilika, nas koji smo u Mađarskom pokretu, a u cilju slanja poruke i članovima SVM-a, da se neposlušnost kažnjava. Nema oproštaja čak ni tada kada se ne radi o političkoj funkciji, već stručnoj. Politička vlast koja trenutno sjedi u općinskom aparatu smjenjuje, imenuje ljude isključivo po političkom i ideološkom kriteriju. Stvaralačka, ili bilo koja druga nepolitička, stručna zasluga, dugogodišnji stručni doprinos u danom području, nema težinu kod imenovanja, već stupanj servilnosti. Ovakvo ponašanje je najobičnije ruganje dostojanstvu, ne samo mom već i ostalih istaknutih članova Savjeta, a koje nije mogućno prihvatiti, niti odobriti, s mog stajališta ni oprostiti. Nisam ja jedini koji je u skorašnjem vremenu doživio sličnu sudbinu: na sličan način smijenjeno je i niz drugih uvaženih stvaratelja, kulturnih djelatnika našeg grada, poput Boška Krstića, Valérie Ágoston Pribille, Gábora Lengyela i drugih. Tužno je da se ovakvo iracionalno ponašanje vlastodržaca smatra potpuno normalnim u svakodnevnoj političkoj praksi. To može biti opravdanje samo za one koji vlast smatraju prilikom za zlouporabu, a ne za konstruktivnu, promišljenu primjenu političke moći. Oni koji sudjeluju u kumovanju ovakvih odluka svjesni su suučesnici, a i oni koji ne shvaćaju pozadinu i posljedice ovakvih odluka u biti doprinose samoponižavanju i sebe a i zajednice koju navodno zastupaju. Za ono što se događa u kulturnom životu našeg grada, u konkretnom slučaju i oko palićkog Festivala, svaki je pozicionirani čovjek, mislim na aktualne političare, za ono čemu asistira odgovoran više no što misli. No, pošto se to može činiti bez posljedica po njihovu karijeru i egzistenciju, suučesništvo smatraju normalnim.“

U Vašu obranu stali su ostali članovi Savjeta Festivala, a Szabolcs Tolnai podnio je i ostavku. Kako Vam se čini ideja da nakon toga i svi ostali budu smijenjeni?

Prvo, veoma sam zahvalan kolegama u Savjetu da su smjeli javno iskazati neslaganje s ovakvim postupkom i iskazali solidarnost sa mnom. U sadašnjim uvjetima to je za mene zadovoljavajuća, plemenita kompenzacija, a više od toga i ne mogu očekivati, niti očekujem. Drugo, poštovane kolege pokazali su da nisu oportunisti i upravo će njihovo oglašavanje i prosvjed možda pridonijeti da privremeno odustanu od njihove smjene, jer bi to dovelo do ugrožavanja daljnje uspješne egzistencije Festivala. Kažem privremeno, jer od vladajućezoltan siflis 2 politike ne možemo očekivati da će prestati s revanšom, obračunom s onima koji su iskazali neslaganje ili pak imali kritički stav, mišljenje, s nekim od njihovih odluka. Činjenica da je općinski osnivač ignorirao statut Savjeta o imenovanju i smjeni članova, to jest zaobišao Savjet, dokaz je sam za sebe, te ne može biti utjeha da neće i ostali članovi imati istu sudbinu. Ako ne sad, onda nekom drugom prilikom koju vlast procijeni dobrom prilikom za revanš.

S druge strane, s izuzetkom malog broja medija, Vaša smjena u javnosti je prošla gotovo bez reakcija. Kako gledate na to?

Iskreno rečeno, ja se ni ne mogu požaliti što se tiče reakcije u medijima. Mnogi, uvaženi kulturni radnici naše sredine, koji su na sličan način smijenjeni nisu dobili ni toliko medijske pažnje kao ja. I srpski i hrvatski tisak je objavio dovoljan broj članaka, vijesti o mom slučaju. Kolege u Savjetu su reagirali, mnogi drugi koji dijele mišljenje Savjeta pretpostavljam da osuđuju takav postupak, ali je iluzija da se očekuje neka masovna reakcija. Mnogima je jasno da se u kratkom roku puno toga ne može učiniti protiv ovakvih poteza, a svim demokratski orijentiranim ljudima je i to jasno da vladajuća pozicija s ovim potezima, odlukama, ponašanjem rastače, urušava svoje političko dostojanstvo. Ono što je za mene posebno zanimljivo, da ne kažem poučno, a ujedno i jasna dijagnoza političkog stanja, jest atmosfera u okviru mađarske zajednice u kojoj mediji na mađarskom jeziku, a čiji je osnivač Mađarsko nacionalno vijeće, o mojoj smjeni ni riječ nisu objavili. Kao da se sve ovo nije ni dogodilo, a kamoli da se interesiraju za reakciju dotične osobe. Čast dvama nezavisnim internetskim portalima na mađarskom jeziku. Običan građanin, Mađar i ne Mađar, jedino je mogao saznati o mom, a i o drugim sličnim slučajevima na facebooku, ali je i tu reakcija bila zanemariva. Čak je i mali broj ljudi lajkao. Znači li to da se slažu s ovakvim postupkom vlasti ili su pak ravnodušni, rezignirani, ne znam zasigurno procijeniti. No, ja sam za sebe izvukao pouku o mnoštvu bliskih prijatelja iz redova svoje zajednice.

Matija Bećković je izabran za Počasnog građanina Subotice, Zavičajni dani postaju sve značajnija manifestacija, a ovih dana predvorje Otvorenog sveučilišta „zauzet je teritorij“ zbog izložbe Necenzurisane laži, dok projekti poput Filmskog ili Dječjeg festivala, Jazzika ili Desirea dobivaju sve manja sredstva. Što Vam ovi podaci govore o kulturnoj politici Grada?

Po svim pitanjima koje ste naveli, ukratko mogu reći da imam dojam de se sve oko nas izvrnulo na glavu. U kulturnom životu grada kao da se urušavaju svi pređašnji uzorni principi, prioriteti koji se temelje na višedesetljetnom iskustvu, poštovanju i uvažavanju multietničke sredine. Ono što se u posljednje vrijeme primjećuje u kulturnoj politici grada dobrim dijelom ukazuje da se financiranje, nagrađivanje itd. događa po kratkoročnim političkim interesima vladajućih partija. Veliko je pitanje bi li situacija bila bolja ako bismo imali Kulturnu strategiju grada, a koju upravo zato nemamo jer ne postoji konsenzus političkih partija oko osnovnih principa i ideja o prioritetima stečenog kulturnog naslijeđa, ni o pravcima za budućnost. Živimo u partokratskom okruženju, te nije ni čudo da se i zbivanja u području kulture sagledavaju i rješavaju kroz partijski interes. Po mom uvjerenju sve dok u kulturnoj politici, s mjerom, ne kombiniramo, modeliramo etnocentričnu i građansku kulturu i sve dok kombinaciju istih ne smatramo mogućim, nije moguće promijeniti situaciju. Postavljeni su novi ljudi na čelo lokalne kulturne administracije kao i na čelo kulturnih institucija. Osim onih koji su ih imenovali, svi mi drugi ne znamo njihove zasluge, iskustva u ovom području. Pitanje je koliko temeljno poznaju samu narav ovih institucija i komponente uspješnog rada, te jesu li u stručnom smislu spremni za daljnju afirmaciju istih.

Kakvu u svemu tome vidite ulogu Saveza vojvođanskih Mađara, koji, kao dio vladajuće koalicije, svemu ovome daje potporu?

Kako sada stoje stvari, svi oni koji su žigosani od svojih, takoreći, nacionalnih partija, smatraju se i u kulturi nepodobnima, a ne saveznicima. Što više reći o tome? S obzirom na to da živimo u masovnoj egzistencijalnoj ugroženosti, vlast to maksimalno iskorištava da bi u svojim redovima imala poslušne, servilne ljude.

Jedan od osnivača Mađarskog pokreta Tamás Korhecz prihvatio je ponudu Saveza vojvođanskih Mađara da bude kandidat za suca Ustavnog suda. Je li Vam ovaj čin ogadio politiku?

Iskreno rečeno, kao i mnoge, bilo da su članovi ili simpatizeri Mađarskog pokreta razočarao me. Mislim da je izazvao veliko razočaranje u političkoj intelektualnoj orbiti koji su vjerovali u njega i davali mu potporu. U dobro poznatim izoštrenim okolnostima između Pokreta i SVM-a teško se može dati prihvatljivo objašnjenje, jer ovakav korak nije kompatibilan s političkim principima sadržanim u programu Mađarskog pokreta.

Drugim riječima, razmišljate li o povlačenju iz politike i potpunom posvećivanju stvaralaštvu?

Nemam što razmišljati o povlačenju iz politike. To se već dogodilo više godina ranije kada sam odstranjen iz partije, a poslije i iz Nacionalnog vijeća s funkcije predsjednika Odbora za kulturu, a obustavio sam i aktivnost u Vijeću. Niti sam u Mađarskom pokretu imao bilo kakvu političku funkciju, bio sam samo simpatizer Pokreta. Ništa mi ne preostaje drugo nego da se i dalje posvetim samo stvaralaštvu, koje nisam prekinuo ni onda kada sam politički bio aktivan.

Konačno, može li se kod nas uopće nešto učiniti bez povezanosti s politikom: snimiti film, režirati predstavu, objaviti neko značajnije djelo...?

Mislim da je to nemoguće. Bavljenje politikom ili praćenje politike je nužna stvar za svakog čovjeka, napose za one koji se žele aktivno baviti svim navedenim umjetničkim djelatnostima. Povezanost s politikom je neminovna, jer zapravo iza svakog kulturnog stvaralaštva, a napose ako se bavite filmom, kazalištem, a svakako samo u manjoj mjeri koji se bave književnošću, slikarstvom i sličnim, stoji politika koja osigurava ili ne neminovna financijska sredstva. Zapravo, svi vidovi kulturnog stvaralaštva itekako ovise o politici, o kulturnoj politici. U načelu, politika se ne bi trebala miješati u sam autorski svijet, u slobodu stvaralaštva, međutim iskustvo i praksa su sasvim nešto drugo. Politika itekako budnim okom prati tko i kako oslikava život, društvo i politička zbivanja, te lako može doći do sukobljavanja s očekivanjima politike. Stoga je odnos politike i umjetnosti u ovdašnjim uvjetima prilično delikatan, jer neobuzdana politika itekako može ugroziti autorsku slobodu i ostvarivanje konkretnog djela i onemogućiti egzistiranje samog stvaratelja.

 

 

Izvor: Hrvatska riječ (Zlatko Romić)