Ispis
Kategorija: Vijesti iz zajednice
Hitovi: 1502

denis kovac 1Rođen prije 49 godina u Monoštoru, Denis Kovač „vlasnik“ je zanimljivog životopisa. Kao mlad, stopirao je po Europi. Najveći pokretač njegovog prvog „velikog“ putovanja bila je pjesma Pariz gdje Aki pita: „Zašto ja nikad neću vidjeti Pariz?“ Zainatio se, uzeo gitaru i ruksak i stopom do Pariza. Završio je srednju policijsku školu u Srijemskoj Kamenici. Otišao živjeti u Split 1991. godine. Radio svakojake poslove: davao glasove za crtiće, bio humanitarni radnik, konobar, zaštitar, detektiv, ulični svirač i bauštelac... Sada radi kao knjižničar u ogranku Knjižnica Grada Zagreba u knjižnici Novi Jelkovec. Otac je troje djece: Delta (16), Daša (7) i Maks (5). Prošle je godine objavio svoju prvu knjigu, zbirku pjesama za djecu naslovljenu Ajde mi čitaj koju je predstavio nedavno u Subotici i rodnom Monoštoru.

Često gostuje u zagrebačkim knjižnicama, bolnicama, vrtićima i, kako kaže, gdje god ga pozovu. Svoje pjesme i uglazbljuje te iza sebe ima i dva albuma – Monoštor i Narandžasti dan.

Kako je došlo do Vašeg nedavnog gostovanja u Subotici i rodnom Monoštoru? Kako ste zadovoljni ovim gostovanjem? Kakvi su Vaši dojmovi?

Sudjelovao sam u jednoj radionici na prošlogodišnjem Interliberu gdje sam upoznao Katarinu Čeliković i njenog muža Ervina. Spomenuo sam kako planiram izdati knjigu i pročitao im par pjesama. Svidjelo im se te su mi rekli da se javim kad knjiga bude izašla. Tako je to počelo. A završilo je da smo moja obitelj i ja dočekani u Subotici kao kraljevi. Moje gostovanje je organiziralo Hrvatsko nacionalno vijeće i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata uz potporu Gradske knjižnice Subotica. Imali smo prijam i kod ravnatelja subotičke knjižnice Dragana Rokvića, a da nam bude super pomoglo je i društvo, tj. Bernadica Ivanković. Obišli smo i nekoliko starih prijatelja u Subotici. Jako me veselilo i gostovanje u rodnom Monoštoru gdje se okupilo 80-tak učenika i nastavnika, koji su bili fantastična publika.

Povod Vašeg gostovanja bila je knjiga Ajde mi čitaj. Kažite nam više o njoj?

Otkad znam za sebe pišem pjesme o svemu što mi se događa, a iz hobija crtam. Zahvaljujući mojoj ženi Sanji, koja je rekla da bi to mogaodenis kovac 2 spojiti u slikovnicu. Knjiga Ajde mi čitaj moći će se iznajmiti u subotičkoj Gradskoj knjižnici.

Svirate gitaru. Okušali ste se i u glazbi, s projektom Malo dobrih ljudi i Denis Kovač objavili ste album Narandžasti dan. Kažite nam neto više o tome albumu...

Prvi moj glazbeni album koji je izašao davne 1988. zvao se Monoštor, a drugi koji sam uradio dok sam bio na porodiljskom (8 mjeseci) je spomenuti Narandžasti dan. Za sad se na Youtube-u mogu pogledati tri moja uratka: Knjige (himna knjižnica), Tebi (Sanjin rođendanski poklon) i Dug (za sve koji su dužni knjigu u knjižnici). Svi uradci su niskobudžetni jer je sve financirano od strane autora, kao i izdavanje knjige Ajde mi čitaj....

Koliko ste povezani sa zavičajem? Kako vam se čini Monoštor u odnosu na vrijeme kada ste u njemu živjeli, a to je bilo, ako se ne varam, prije tri desetljeća?

Volim Monoštor i naravno, sve se mijenja. Problem je kada su ljudi uvijek na istom mjestu pa te lagane promjene ni ne primjećuju. Prije 30 godina svugdje se drugačije živjelo. Ja svugdje živim odlično, a stvar je u tome da se prije svega cijeni ono što imaš – ruke, noge, oči, djeca, voljena osoba – i da uzmeš život kao sadašnje putovanje u kome uživaš, a ne kao konstantno jurenje za nekom ciljanom budućnošću ili još gore materijalnim.

Družite li se u Zagrebu s „dijasporom“ vojvođanskih Hrvata? U Zagrebu živi još jedan Monoštorac koji se bavi književnošću Ivan Vidak, autor knjige Ugljik na Suncu... Nažalost ne koliko bih volio. Grozni ubrzani tempo života i rub egzistencije udaljili su ljude jedne od drugih. Moj izbor je izbor dobrih prioriteta, pa se na njemu nalaze obitelj i prijatelji, a ne zarada i skupljanje materije. Ivana sretnem u prolazu svakih par godina i onda on obeća javiti se i to je to, do novog slučajnog susreta.

Pratite li zbivanja u hrvatskoj zajednici u Srbiji, putem medija i kontakata s ovdašnjim poznanicima? U tom kontekstu, planirate li neka nova gostovanja u Vojvodini?

Kako rekoh, svake sam godine najmanje jednom u Vojvodini i volim je. Tako da sam i svoje najdraže koji su rođeni u Zagrebu „navukao“ na Monoštor i Vojvodinu. Meni je najdraže kad supruga pita klince: „Hoćete rađe na more ili u Vojvodinu?“ a oni uglas odgovore: „Vojvodinu!“. Vodim ih u šumu, na kupanje i pecanje, na „živi“ Dunav, u Sombor, Suboticu, Novi Sad... Što se tiče novog gostovanja, nadam se daljnjoj suradnji s HNV-om i ZKVH.

Kada pogledamo Vaš životopis, vidimo bogat život, ali pun izazova. S obzirom na Vašu vedrinu, što Vas je vodilo kroz sve te izazove?

Moja osobna filozofija o smislu života je da smo ovdje kako bi nešto naučili. Nekad mi se čini da je učenje iz teškoća nekad bilo učinkovitije od učenja u blagostanju. Bitno je da se stvari uvijek sagledavaju iz kuta pozitivizma. Na kraju svi umremo, a nije li onda bolje proživjeti život pun veselja ako već mogu birati. Zato moji dani počinju i završavaju s gitarom i pjesmom, što ponekad zna i iritirati moje spororazbuđujuće ukućane.

Daljnji planovi – nova knjiga, CD, gostovanja?

Naravno! Sve to.

 

Izvor: Hrvatska riječ (Davor Bašić Palković)

Preuzeto sa internet stranica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata
Wednesday 16th of October 2019 08:55:17 AM