Pozovite » (+381) (0)24 535-533

lazar merkovic 1Moglo bi se reći Lazara Merkovića otac Stipan još dječakom uključio je u Narodnooslobodilački pokret. Od 1941. do 1943. godine obavlja najprije kurirske, a onda i druge zadatke. Ova je uvjerenja skupo platio. Tijekom dvije godine prošao je kroz trinaest zatvora i logora od Jugoslavije, preko Mađarske do Njemačke. Posljednji u tom nizu je logor Dachau, gdje je zatočen do 29. travnja, kada ga zaposjednu Amerikanci. U Suboticu se vraća na svoj devetnaesti rođendan 14. lipnja 1945. godine.

Prvi novinarski tekst tiska Merković (6. travnja 1946.) na stranicama subotičkog lista Hrvatska riječ, a prve pjesničke radove (1947.) u beogradskoj Mladosti, gdje (1948.) objavljuje i prve književne prijevode s madžarskog jezika.

Od 1947. godine je zaposlen u redakciji dnevnog lista Hrvatska riječ, potom je novinar Slobodne Vojvodine, Rada, Literarne redakcije Prvog programa Radio Beograda, pa prelazi u Radio Jugoslaviju, otuda u Savezni prijemni centar, kasnije je dopisnik Dnevnika.

U svibnju 1955. godine pokreće časopis za književnost, umjetnost i kulturu Rukovet (kojem je na čelu od 1955. do 1960. i 1970. – 1972.), jedan je od osnivača Radio Subotice (1968.), potom je do mirovine raspoređivan na rad u Gradski muzej i Zajedničku stručnu službu SIZ-ova društvenih djelatnosti. Osnivač je Uredništva na hrvatskom jeziku Radio Subotice.

Kao pisac surađivao je u više od pedeset listova i časopisa, bio je dugogodišnji član više redakcija listova, časopisa, monografija, itd. Član je DKV-a i DHK-a.

Nadasve pjesnik, romanopisac, kritičar, plodan prevoditelj s mađarskog jezika (ostvario prijevode preko 60 književnih i znanstvenih. naslova, 40 drama i dvjestotinjak radova, studija i dr.), leksikograf i bibliograf, pokretač i urednik časopisa Rukovet i izdavačke djelatnosti Zenit i Osvit. Kao istaknuti pripadnik Subotičkog književnog kruga zastupljen je u više antologija i zbornika. Lazar Merković je, također, dao značajan prinos leksikografskoj i bibliografskoj obradi građe, ne samo iz područja književnosti već i na drugim područjima, a također i izradi što potpunije kronologije Subotice i ovoga podneblja. Uz ostalo, jedan je od pokretača i glavni urednik srpskohrvatske redakcije Radio Subotice, a kasnije devedesetih godina XX. stoljeća i njezina hrvatskog uredništva. Dobitnik je više uglednih domaćih i inozemnih nagrada i priznanja, a također je i Počasni građanin Subotice.

Vrjednote literarno-povijesne križaljke

Zbog sudjelovanja u osnutku Pododbora Matice hrvatske u Subotici (1972.), smijenjen je s dužnosti glavnog urednika srpskohrvatskog programa Radio Subotice, udaljen s mjesta glavnog i odgovornog urednika Rukoveti i Izdavačkog odjela Osvit, te s još 120 hrvatskih intelektualaca uklonjen iz javnog i kulturnog života. Duže vrijeme bio je bez prava objavljivanja originalnih tekstova, pa čak i prijevoda.

Svemu unatoč, bila je nezaobilazna uloga Lazara Merkovića u stvaranju Subotičkog književnog kruga tijekom posljednjih više od pola stoljeća, u osiguranju uvjeta za pokretanje i ustrajno održavanje časopisne i književne produkcije i, što je možda još i važnije, otkrivanju i poticanju darovitosti u mladih pisaca.

U neprestanom i razložnom strahu od uništavanja i zaboravljanja vrijednosti, u želji da u pisanoj riječi sačuva sve što valja predati budućim naraštajima, Lazar Merković ustrajno prikuplja podatke, pišući leksikografske i bio-bibliografske natuknice, kroničarske i ljetopisne tekstove i članke. Popunjavajući bjeline, ispisao je preko četrdeset tisuća kartica o ljudima iz ovog podneblja, o stvarateljima ilazar merkovic 2 njihovim djelima, pothvatima i promašajima, svakodnevno popunjavajući tu bio-bibliografsku i literarno-povijesnu križaljku, objavljujući je na Info kanalu, na valovima Radio Subotice i drugdje.

Uistinu na drugačiji način nastavlja što je započeo u vrijeme osnutka časopisa, kada je okupio mnoge suradnike i sugovornike, postavši ustrajnim čitateljem njihovih tekstova i života, biografija i talenata, malih i velikih stvaralačkih i uljudbenih sposobnosti. Ispisujući tako i vlastiti životopis.

Uzde novinarskog dnevničarenja

Za razliku od drugih, nerijetko i manje darovitih, kojima je omogućeno nesmetano stvaranje, budući da su bili egzistencijalno zbrinuti, Lazar Merković će zadugo još ostati zarobljen, premda više ne bodljikavom žicom, već uzdama novinarskog dnevničarenja. Uza sve, iz različitih je razloga prinuđen prolaziti kroz nekoliko novinskih glasila i radijskih postaja. Sve ga je ovo, vjerojatno, moglo opredijeliti da se u pjesništvu – ostavši dosljedan sebi, svom biću i njegovu usudu – odluči za poetski snažan, premda nerijetko i grčevit iskaz, brižno birane motivike i vokabulara, te velike doživljajne moći, kako bi u konačnici, slijedom promišljene svedenosti i stilizacije, postigao onu vrstu pjesničke ostvarenosti koja mu je bila i ostala uzorom. I premda upravo kritika pedesetih i šezdesetih godina XX. stoljeća poeziju Lazara Merkovića, glede njezine strukture i stilizacije, svrstala među onodobne moderniste, treba istaknuti kako je on jedan od onih stvaralaca koji su sačuvali afinitet i neraskidivu vezu prema svemu što je još tridesetih godina započeto, pokazujući svojim djelom kontinuitet hrvatske literature sve do šezdesetih i sedamdesetih godina, pa i kasnije (v. Miroslav Šicel). Trajno nespokojan, stalno u vlasti sumnje i pomalo u strahu, oduvijek rascijepljen između gradske gužve i bezmjerja prostora, Merković će se poput slikara Edwarda Muncha, jednog trena u stihu oglasiti pjesmom pod naslovom Krik:

Izgubio sam

Tvoje oči

U crnom ogledalu neba,

Jer se od mene

I destrukcija

Postiđeno skrila

U sunce.

Mrzit ću te!

Sluzava putanja

Puža

Koji se ispeo

Kristalnim oknom

Moga probuđenog jutra

Na tko zna kojoj

Vijugi mozga

Prosuo je

Svoju sadržinu

Za ovaj nesklad.

Zaplakala si u kriku.

Krik je postao moje spasenje.

A taj je i egzistencijalni, i krik prikraćenosti, pa i osujećenosti – metafora, jer se gdjekada doima kako samo poezija može posredovati odnose i razumijevanje postojanja, što dakako nije njezina zadaća, ali nas do ovoga uspijeva dobaciti budući da je ona uistinu osobito stanje, kada iz uznemirenosti i kaosa, uz već poznata, izranjaju – i nova značenja.

Čuti, saslušati i prepoznati dobru nakanu drugoga!

Do danas je već postalo istinskom rijetkošću umijeće da se pokuša čuti, saslušati i prepoznati dobra nakana govora – onoga drugoga! Čini se, i danas je ovo obilježje i privilegij tek aristokrata duha – među koje spada i Lazar Merković kada suvislo izgovorenu riječ suvereno razlikuje od buke ulice, žamora Buvljaka, ili „izabranih“ difamacija „odabranih“. Uz ponuđeni opis „snaga“ koje se slušaju i kada šute, kao i onih koje nitko ne čuje, ma koliko bile glasne – započeli smo takorekuć jučer još jedan razgovor s Lazarom Merkovićem u povodu 90-te obljetnice rođenja i plodnoga stvaralačkoga, premda ne i lagodnoga životnoga puta, ispunjenoga riječima, zbog kojih je prošao kroz trinaest zatvorskih i logorskih postaja. Spominjući se mnogočega dorečenoga i ponečega što je ostalo otvoreno, upitno. Nadasve tragom blagodatnoga dara govorenja i tih riječi na koje se od biblijskih vremena pozivamo. U tom kontekstu, u mislima i osjećanjima ne budi se samo potreba sagledavanja prijeđenoga puta, još jednoga među mnogim pogledima unazad – nego nužnost sabiranja i posezanja za sustavom vrednota dostojnih vjerovanja i prihvaćanja. Evo što nam je tom prigodom rekao: „Kada su se preda mnom već razbježale godine i razmaknula desetljeća, ostala je cjelina onoga što sam stvarao, pa i pojedinosti koje držim propuštenima, neovisno o tomu jesam li ih 'zgotovio' sam, ili 'u dosluhu' s drugima. Pri tom imam na umu samo visoke i trajne vrijednosti i ciljeve, na korist naroda iz kojega potječemo, čijim se jezikom i imenom služimo. Na neskriveno nezadovoljstvo i zlovolju onih koji nam ovo i danas pokušavaju osporiti i uskratiti. Kloneći se naknadne pameti i traženja isprika, ipak moram reći; sve su se naše pomutnje uspostavljale kadagod bi posrnuli pod težinom uzdrmane vjere u zadanu riječ! Oslikavajući splet naših vlastitih, nedovoljno razjašnjenih, racionalno i razumljivo artikuliranih namjera strateške prirode, kada su do puka dopirali tek obrisi skromnih domašaja velikih, ali neprovedivih zamisli. Ili polovična ostvarenja sudbinski važnih spoznaja, što krnji, nagriza i ruži našu vlastitu identitetsku predstavu pred sobom i drugima. Ovo je posljedica izostanka široko, pregnantno ali i čvrsto postavljenih sudbinskih ciljeva opstanka u ovom prostoru, te odlučne provedbe strategije opstanka. Sve ovo ne bi bilo dramatično, do mjere u kojoj jeste, niti bi imalo smisla da smo već izgubili ili odbacili vjeru u riječ koju izgovaramo.“

Početak kraja samovanja

Lazar Merković umro je u snu, kako i dolikuje pjesniku. Trebalo je samo iz snova u kojima je proveo cijeli svoj život, zakoraknuti nekamo, prema do tada nedovoljno osvijetljenom i spoznatom kutu. Otisnuo se prema pučini onoga iskošenja snova iz čijega bi se središta zacijelo moglo sagledati i svjedočiti posve novo iskustvo. Pođe li se duž tih novih i posve drukčijih putova sna. Možda stoga o njima svi koji se zapute na tu stranu – zauvijek šute.

Samuje li se i ondje, kao što je Lazar znao samovati za života, i prije no što se zagledao u nepovrat, samujući najčešće zarad drugih. I za druge. Zagledan u hladno i vlažno dno zdenca, naš se Lazar nije prepao začaranih vrtloga smrti, koji možda baš s toga mračnoga mjesta polaze da nas prestrave.

U ovom teškom i tužnom trenu, ne bih nabrajao što je sve bio Lazar Merković, niti bih navodio čime je sve zadužio svoj rod i svoj narod – ali bih istaknuo samo jednu njegovu osobinu, tragom koje je znao u odsudnom času pružiti ruku, ponuditi potporu, pa i dati potrebitu pomoć čovjeku. Nerijetko odveć velikodušno, a ja bih se usudio dodati – dalekovido – svjesno i mudro previđajući sprudove manjih ili većih prijepora.

Ovaj je osebujan osobni znak, vrlinom malog broja ljudi, a Lazar Merković ju je posjedovao i nikada se nije ustručavao pružiti ruku onima koji su ostajali sami, okruženi šutljivom pustoši, jer je na svom stradalničkom putu naučio kako ta praznina na kraju zakonomjerno briše i one koji su njome brisali.

Zahvaljujući ovoj osobini Lazara Merkovića, i spoznaji koja ju je sretno pratila, među ostalim, možemo govoriti o danas već neuklonjivim vrjednotama pripadnika Subotičkog književnog kruga, ali i o nebrojenom mnoštvu zabilježenih pojedinosti od kojih je sačinjen mozaik životnih putanja naših predaka i epoha kroz koje su prošli u ovom podneblju. I ne samo oni, nego i drugi s kojima i danas živimo.

Svjesno izbjegavajući u Krleže na nebrojeno mjesta ispisanu patetičnu nostalgiju za smrću, nad kojom se za dugih noćnih besjeda nismo prestajali čuditi, očekujem da na prikladan način i na odgovarajućim mjestima sačuvamo svaku stranicu ispisanoga rukopisa Lazara Merkovića.

Hvala mu za sve što je učinio za nas svoje sunarodnjake i sve druge ljude.

Antrfile

Djela:

– Odbljesci, 1953; – Između dva pola, 1957; – Put dug pet života, 1963; – Putevima zajedništva : (Bibliografija Rukoveti od 1955. do 1980. godine) Književnost slovenačkog i makedonskog naroda, albanske, mađarske, makedonske, romske (etničke grupe), rumunske, rusinske, slovačke i turske narodnosti, 1982; – Osame, 1988; – Bibliografija Rukoveti: 1955–1990., 1990; – U ime pravde, 2007; – Bibliografija Klasja naših ravni, povremenog vanpolitičkog časopisa za književnost i kulturu: 1935–1944, 2010; – Bibliografija Rukoveti: 1955–2014 (sa I. Papdi).

Milovan Miković

Klasik, doajen, bard, učitelj, poeta...

lazar merkovic 3Komemoracija u znak sjećanja na preminuloga Lazara Merkovića održana je u srijedu, 2. studenoga, u Velikoj vijećnici Gradske kuće. Na komemoraciji su govorili predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Slaven Bačić, generalni konzul Republike Hrvatske u Subotici Velimir Pleša i književnik i urednik časopisa za književnost, umjetnost i društvena pitanja Rukovet Boško Krstić.

Slaven Bačić je istaknuo kako bez Merkovića kultura, osobito književnost i informiranje subotičkih Hrvata, danas zasigurno ne bi bili kakvi jesu. „Unatoč tomu što mu život nije bio nimalo lak, a bio je prepun teških križeva, on je jedan od najboljih životnih primjera gesla da što te ne ubije to te ojača. Njegova razočarenja i padovi poticali su ga zapravo i na nove pothvate – da piše, prevodi, sakuplja, razmišlja o novim inicijativama... Mislim da mogu slobodno reći da je Lazar Merković najveće ime u kulturi subotičkih Hrvata u drugoj polovici 20. stoljeća, bez kojega bi ona danas posve drukčije izgledala. Stoga mu hvala za sve!“ kazao je Bačić.

Velimir Pleša je naglasio Merkovićev značaj po pitanju povezivanja naroda i kultura, posebice putem prevoditeljskoga rada.

Boško Krstić je kazao kako „ma što god danas lijepo i dobro rekli o Lazaru Merkoviću, nećemo pretjerati“. „Klasik, doajen, bard, učitelj, poeta, novinar, urednik, boem, drug, majstor... Danas nestaju posljednji ljudi ovakvog starog kova. Iako svoje posljednje godine i dane još i prožive s nama, oni su već za života povijest“, naveo je Krstić.

Istaknuo je i kako se za Merkovićem pletu priče: „Kao novinar bio je preopširan. Urednici su se hvatali za glavu kada je donosio tekstove, a još više kada bi zatražili da ih skrati. Znao je da u sred redakcije Subotičkih novina iscijepa tekst svoje reportaže govoreći: ‘Ne dam svoje čedo’. Možda je uvijek više pripadao književnosti u kojoj samo pisac određuje prostor svojoj knjizi. Ali kao urednik je bio posvećen i beskompromisan: skraćivao je i ono što autor nije mogao ni da zamisli, a ipak je sa zahvalnošću prihvaćao njegove lucidne intervencije. Kao učitelj generacije subotičkih pjesnika oslobađao im je dragocjene riječi nepotrebnih početničkih ukrasa i na vidjelo i njima samima iznenađenima otkrivao pjesmu. Bio je načitan, dobro informiran, znao zavičajnu povijest i ljude i nepogrešivo svaki podatak, stavljajući ga u taj kontekst, osvjetljavao i davao mu novu vrijednost. Povezivao je ljude, narode i kulture.“

Lazar Merković je ukopan istoga dana na Gradskom groblju kod Dudove šume.

                                                                                                                                                                                                D. B. P.

 

 

Izvor: Hrvatska riječ