Pozovite » (+381) (0)24 535-533

prica iz nenadic salasa 1Nekoliko kilometara od Sombora na cesti koja sada vodi prema Gakovu i Rastini razvuklo se salašarsko naselje Nenadić. Nekoliko kilometara uz cestu s lijeve i desne strane, salaši u tri reda. Ima ih oko 130, a za 50-tak njih može se reći da su salaši na kojima već generacijama žive jedne iste obitelji bunjevačkih Hrvata. I za razliku od nekih godina kada se od salaša i zemlje bježalo u grad, sada je sve više mladih koji ostaju na obiteljskim gospodarstvima. Unaprjeđuju ih i razvijaju, uvode novine u proizvodnji i budućnost svoje obitelji vezuju za mjesto gdje su im korijeni. To su danas Nenadić salaši. Ili kako te salaše i danas zovu oni stariji – Bajski put.

Hrvatski dom, druga kuća

Početak priče je nekoliko stoljeća ranije, točnije koncem XVII. stoljeća kada se prvi puta Nenadić spominje kao pustara. Popisi kućanstava rađen od polovice XVIII. stoljeća pokazuju da su u Nenadiću živjele u najvećem broju obitelji bunjevačkih Hrvata. Preskačem stoljeća kako bih nastavak priče smjestila u prošlo i vrijeme buđenja nacionalne svijesti ovdašnjih Bunjevaca kod kojih pod utjecajem Hrvatske seljačke stranke jača svijest o nacionalnoj pripadnosti Bunjevaca hrvatskom narodu. Ta ideja najbolje se primila među Bunjevcima na Nenadiću koji su bili i nositelji odvajanja od Bunjevačkog kola i osnutka Hrvatsko kulturnog društva Miroljub. Za Hrvatski dom Nenadićani su ostali uvijek vezani, pa zato ne iznenađuje podatak da je od devet dosadašnjih predsjednika HKD-a Miroljub, odnosno kasnije HKUD-a Vladimir Nazor petero bilo iz Nenadića, a iz tih salaša je i današnji predsjednik Nazora Mata Matarić. Ne skrivajući ponos reći će da su i danas Nenadićaniprica iz nenadic salasa 2 vezani za Hrvatski dom. Dio njih aktivan je u upravi društva, dio u folklornoj, dramskoj, pjevačkoj i veslačkoj sekciji. Nenadićki kadrovi Hrvatski dom vodili su i u vrijeme kada je Nazoru vraćen hrvatski predznak. „Škola je ovdje otvorena 1720. godine na Stolišićevom salašu. U mojoj svjedodžbi iz 1956. godine stoji i predmet hrvatski jezik, što znači da je i poslije rata ovdje držana nastava hrvatskog. Učitelj nam je bio Franjo Pavletić. Škola u koju smo mi išli podignuta je 1930. godine i u vrijeme našeg školovanja bilo je tridesetak đaka. Ovdje je nastava držana do petog razreda, a nakon toga školovanje se nastavljalo u Somboru. Mi ovdje na Nenadiću imamo nekoliko liječnika, nekoliko inženjera, magistara znanosti. Postojao je i dom kulture, a prve filmove gledali smo još dok u naše salaše nije stigla struja. Rješavalo se to tako što se iz zadruge u Somboru dovozila kino oprema i agregat. Bio je to kraj 50-tih i početak 60-tih godina „, priča Matarić. Početkom tih 60-tih struja je prošla kroz salaše i izgrađena je makadamska cesta. Ivan Probojčević sjeća se da je kamen za cestu dovožen željeznicom iz Dalmacije. Vagoni su stajali na tračnicama, radnici koji su za postavljanje kamena dovedeni sa strane brzo su ih istovarali, slagali kamen i tako kilometrima dok cesta nije bila gotova. Na mobu su, na istovaru kamena radili i salašari iz Nenadića. Bilo je to vrijeme dok je kroz Nenadić prolazio i vlak i stajao čak na tri stanice u ovim salašima. Sredinom 60-tih kroz Nenadić je dnevno, u oba smjera, prolazilo čak 14 vlakova za Gakovo, Kruševlje, Stanišić i Riđicu. Asfaltna cesta stigla je 1975. godine. Život na ovim salašima na neki način određivala je i rijeka Mostonga, jer su salaši građeni oko kanalisanog toka Mostonge, na nekvalitetnijem zemljištu, kako bi se ono plodnije sačuvalo za poljoprivredu. Tako su i nastali Koćevi salaši u ritovima, a dio salaša u samom Nenadiću podignut je pored toka Mostonge, pa je u ovim salašima nekada bilo čak 25 mostića i ćuprija. Danas su ih ostala samo tri betonska.

Priča za jednu knjigu

Na Nenadiću danas ima oko 400 stanovnika. Alojzije Firanj nam pokazuje popis salaša, s točnim obiteljskim rodoslovom i fotografijom. Nešto više od 130 ih je na tom popisu. Onih za koje se može reći da su generacijama u posjedu jedne iste obitelji bunjevačkih Hrvata je pedesetak. Firanj, Jozić, Fratrić, Gromilović, Parčetić, Karas, Matarić, Raič, Dorotić, Probojčević, Lukić... Starosjedilačke su bunjevačke obitelji. Poslije Drugog svjetskog rata na Nenadić su došle katoličke obitelji iz Bosne koje su uglavnom tu prije dolazile u berbu kukuruza. Novi val doseljavanja bio je 90-tih godina kada su na Nenadić, uglavnom zamjenjujući nekretnine s mještanima Nenadića ranije doseljenim iz Bosne, u ove salaše stigli doseljenici iz Hrvatske. Usprkos svemu većinu i dalje čine bunjevački Hrvati u Somboru, tražio se posao u gradu i jednostavno se bježalo i od salaša i od zemlje. Sada se na salaš vratio moj sin koji sa svojom obitelji živi na salašu gdje se bavi poljoprivredom“, priča Firanj.

I moglo bi se još puno toga reći i napisati o Nenadiću. Toliko da bi se mogla napraviti knjiga. I hoće, jer sve ono što je vezano za povijest i život na Nenadiću bit će tiskano u knjizi o ovom salašarskom naselju. Iz pera nekoliko autora koji su svojim rođenjem i životom vezani za Nenadić bit će prikazano ovo salašarsko naselje. Plan je da knjiga bude tiskana do kraja godine.

 

Antrfile

Zanimljivosti iz kalendara

Obitelj Mate Matarića od početka 50-tih godina prošlog stoljeća bilježi važne događaje i datume. Osim važnih obiteljskih datuma zabilježeni su i drugi važni događaji koji su utjecali na svakidašnji život. Tako je ostalo zabilježeno da je Nenadić struju i makadamsku cestu dobio 1961. godine. Dvije godine kasnije zima je bila toliko jaka s čak -30 stupnjeva. Zabilježeno je da je 1953. godine prvog travnja palo pol metra snijega. Godinu dana kasnije u lipnju je grad uništio svu letinu, pa na Nenadiću nije ni bilo žetve. Velika oluja zadesila je ove salaše 1984. godine, a vjetar je puhao brzinom od 150 kilometara na sat. Telefonska linija prošla je kroz Nenadić 1986. godine.

Crtice iz (zabranjene) povijesti

Sjećaju se Nenadićani i do skora zabranjene teme gakovačkog logora u kome je od bolesti i gladi umrlo na tisuće vojvođanskih Nijemaca, a kako i ne bi kada ih je od tog mjesta dijelilo tek nekoliko kilometara. Često su u salaše znali zalutati logoraši u potrazi za hranom.

 

 

Izvor: Hrvatska riječ (Z. Vasiljević)