Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Lucia TosakiNa književnoj večeri u sklopu manifestacije Dužijanca 2017. Katoličko društvo Ivan Antunović dodijelilo je Lucii Tošaki (djev. Knezi) iz Lemeša nagradu za zaslužnog pojedinca iz hrvatske zajednice. Tošaki je aktivna u vjerskom i kulturnom životu Lemeša i šire okolice, kao i u Hrvatsko-bunjevačkom kulturno umjetničkom društvu Lemeš gdje je kao organizatorica uključena u sve aktivnosti Društva. Piše poeziju koja se redovito objavljuje u Liri naivi, sudjeluje u stvaranju Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, a dok joj je zdravlje dozvoljavalo bila je dopisnica Zvonika, Somborskih novina, Miroljuba i Hrvatske riječi. Tošaki kaže da je ovom nagradom priznat sav njezin trud i rad, ali i da je ovo nagrada i za sve ljude koji su radili s njom.

„Nagrađeno je sve ono što sam do sada radila. Nije otišlo uludo. Sati i sati provedeni s nošnjom, djecom, glumcima i piscima. Sve sam to radila za svoje selo, svoju zajednicu. Radila sam iz ljubavi. Bogu hvala na tom talentu. To nije nagrada samo za mene već i za sve ljude koji su mi pomagali i bez kojih ne bi mogla raditi“, rekla je Tošaki.

Aktivna ste članica Hrvatsko-bunjevačkog kulturno-umjetničkog društva Lemeš od samog osnutka. Kakav je Vaš doprinos Društvu?

HBKUD Lemeš osnovan je krajem 70-ih godina, najprije kao Bratstvo-jedinstvo i članica sam Društva od samoga početka. Najprije sam bila u dječjoj folklornoj sekciji, a kasnije sam sudjelovala na neki način u svakoj od sekcija – u literarnoj, dramskoj, glazbenoj i folklornoj te etno odjelu. Bila sam osam godina i garderoberka Društva i sve nošnje su prošle kroz moje ruke. Prala sam suknje, izbjeljivala ih, skupljala nošnju po selu, šivala novu od prikupljenih komada, vezla… Ove godine, zbog bolesti nisam previše bila aktivna u Društvu i jedino što smo do sada organizirali je Marinbal. Nadam se da ću uspjeti organizirati 2. rujna književnu večer, u susret našemu proštenju. Na književnoj večeri bi trebao biti predstavljen novi Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca.

Kakva je trenutačna situacija u Društvu? Koliko ima članova i koje sekcije su aktivne?

Društvo je imalo razdoblja kada je bilo više ili manje članova i djelovanja. Ne tako davno imalo je i sto aktivnih članova, a sada se taj broj sveo na dvadesetak, pretežito starijih. Ima nekoliko i mlađih članova, školske djece, koji idu u folklornu sekciju. Puno je mladih otišlo u inozemstvo da radi, pola kuća u selu su prazne – od 1.400 sigurno je 600 prazno, zauvijek, što se odražava na sve pa tako i na djelovanje našega Društva. Među članovima su najbrojniji Hrvati – ima Hrvata koji su došli iz Bosne (okolica Jajca i Tuzle) i autohtonih Hrvata Bunjevaca, ali ima i nekoliko djece drugih nacionalnosti koji dolaze kod nas na folklor zbog društva. Inače, Lemeš ima 2.700 stanovnika, a u selu su najbolje organizirani i najbrojniji Madžari, potom Srbi pa Hrvati kojih ima oko 400.

Zašto na kraju ovogodišnje žetve nije bilo Dužijance u Lemešu? 

Da, nažalost ove godine, nakon puno godina, nismo imali Dužijancu u Lemešu. Problem je, kao što sam već rekla, da nam se jako osulo članstvo Društva. Pretežno su ostali stariji i predsjednik Marko Vilić je procijenio da neće imati tko iznijeti tu manifestaciju. Naime, u Lemešu se uvijek organizirala Dužijanca u trajanju od tri dana. U petak smo imali književnu večer, u subotu je bila dramsko-folklorna večer, a u nedjelju euharistijsko slavlje. Bila je ovo uigrana priča već više od deset godina, koja će se nadam se sljedeće godine nastaviti.

Na koji način ste pridonijeli vjerskom životu u Lemešu?

Od 1995. pa sve do prije nekoliko godina, dok mi je zdravlje dozvoljavalo, radila sam s djecom u crkvi. Pripremala sam s njima programe za veće blagdane u vidu recitacija ili čak i malih predstava koje su igrali za Božić, organizirala sam posjete susjednim župama u Stanišiću i Riđicama, bojili smo pisanice za Uskrs i organizirala sam ih da se obuku u nošnju kada je bila misa zahvalnica za plodove zemlje. Ono što bih istaknula je da sam pokrenula da naša župa ide na Zlatnu harfu. Godinama smo nastupali, a od kako ih ja više ne mogu voditi, nažalost ne mogu se skupiti da odu.

Puno Vaših pjesama je objavljeno u Liri naivi. Gdje pronalazite inspiraciju za pisanje i koji motivi su zastupljeni u Vašoj poeziji?

Kad sam bila mlađa pisala sam o ljubavi, bratstvu-jedinstvu, vojsci, a sada najviše pišem o žalu za prošlosti i salašima. Imam i nekoliko pjesama koje su upućene ljudima te nekoliko šaljivih. Volim pisati o tomu kako je nekada bilo, a puno mi pomažu priče moga oca te iz njih mogu uzeti neke detalje koje kasnije obradim kroz poeziju. Katarina Čeliković iz Hrvatske čitaonice me je potakla da se uključim u Liru naivu i od petog sveska ondje redovito objavljujem pjesme. Volim pisati jer tako kratim ovo vrijeme bolesti, a i takva sam da uvijek volim nešto raditi i stvarati.

Izvor: Hrvatska riječ (J. Dulić Bako)