Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Ivan Budimcevic hodocasce sl.2Put svetog Jakova je hodočasnički put dug oko 800 kilometara, koji vodi u grad Santiago de Compostela (Španjolska), u čijoj se katedrali nalazi grob svetog Jakova. Svake godine preko 100.000 vjernika, avanturista i istraživača prelazi ovaj put pješice ali i na biciklu, magarcu ili konju. Postoji nekoliko ruta ovog puta ali su najpoznatije francuska, španjolska i portugalska ruta. UNESCO je 1985. godine proglasio stari dio grada Santiago de Compostela svjetskom kulturnom baštinom, a 1993. godine španjolski i francuski dio Puta svetog Jakova UNESCO-vom svjetskom kulturnom baštinom.

Izazov duhovnosti

Od nekoliko mogućih ruta Camino de Santiago najpoznatija je Camino Francés, koja kreće iz mjesta Saint Jean Pied de Port na francuskoj strani Pirineja, duga je 769 kilometara i prolazi kroz tri veća grada: Pamplonu, Burgos i León. Tu rutu je izabrao i Ivan Budinčević koji se skoro vratio sa svog hodočašća. Za 29 dana je prešao put dug 900 kilometara, jer je nakon Santiago de Compostele produžio do Filestrine koja se nalazi na Atlantskom oceanu i koja je poznata kao Kraj svijeta. Na put je krenuo kako bi produbio svoju vjeru, ali i iz nekih razloga osobne prirode, a kako navodi čuo je razne motive ljudi. Dosta je vjernika i mnogi su na ovom hodočašću iz religioznih razloga, te kako bi posjetili apostolov grob. Neki pješače kako bi pronašli duhovno ispunjenje i neki dio sebe. Dosta je onih koji vole hajking (pješačenje), a ima dosta i tužnih priča. Kada priča o ljudima na putu, ističe da je oduševljen koliko su susretljivi i tolerantni, kao da se nalaze u nekoj drugoj dimenziji.

Jedno od njegovih zapažanja je da je jako mnogo ljudi iz Južne Koreje. Korejci, koji su peti na listi peregrinosa (hodočasnika), zahvaljujući filmu Put (The Way), koji odlično oslikava ovo hodočašće, su se jako zainteresirali za Camino.

„Kako je ovo, poslije Jeruzalema i Rima, treći poznat hodočasnički put, ne čudi odakle ovdje ljudi iz svih dijelova svijeta. Predjeli kroz koje put prolazi su divni, a na putu možete vidjeti srednjovjekovnu arhitekturu, mala sela, očuvane mostove građene još u srednjem vijeku za hodočasnike. Ima dionica koje su veoma zahtjevne, pogotovo pirinejski usponi gdje vas mogu iznenaditi svakakve vremenske okolnosti. Duž puta se orijentira uz pomoć žutih strjelica ili školjki (lepeza svetog Jakova). Teško je izdvojiti koji dio puta je najljepši, bilo da plijeni svojom zahtjevnošću, bilo da osvaja žitnim poljima ili arhitekturom“, opisuje Budinčević.

Ivanu Budinčeviću je ovo drugi put da prolazi Put svetog Jakova. Prošle godine je krenuo ambiciozno i možda malo nepromišljeno pravio veće dnevne kilometraže, pa je zbog ozljeda morao praviti neplanirane pauze i na kraju iznajmiti bicikl kako bi uspio prijeći cijelu stazu u vrijeme odsustva s posla. Ove godine je pristupio mnogo organiziranije i bolje raspodijelio kilometre i organizirao dane.

„Lako se budim na svakakva šuškanja, pa sam odmah kretao na put. To je bilo oko 6 sati. Kretao bih odmah po ustajanju, bez doručka i kave. Jeo sam kad osjetim potrebu, a pauze pravio kad osjetim Ivan Budimcevic hodocasce sl.1umor. Oko 11-12 sati bi stizao prvi umor i tada sam zastajao, jeo, otišao u crkvu, pomolio se, slikao znamenitosti mjesta, odmarao i nastavljao do sljedećeg sela. Iz španjolskog sela u španjolsko selo. Hodao sam do pet sati navečer. Vrućine nisu bile strašne i neizdržljive, tako da je vrijeme bilo moj saveznik. Na putu sam izgubio oko 7 kilograma. Od početka do samog kraja puta postoje albergue, prenoćišta za hodočasnike u kojima su u ponudi bili i hodočasnički meniji za pristojne iznose, tako da nisam morao opterećivati prtljagu hranom. Nakon smještanja i obroka, prao bih stvari, malo prošetao po mjestu, odlazio na misu i spavao. Pravilo je da se alberguea zatvara između devet i deset sati i da se u njemu možete zadržati najviše jednu noć. Prtljaga zavisi od hodočasnika i onoga što je on procijenio da mu je važno. Neko pravilo je da ne ponesete prtljagu koja prelazi težinu veću od 10% vaše tjelesne težine i to vam savjetuju u hodočasničkom uredu, gdje se prijavite kada krenete na put. Ruksaci budu teži kada putnici nose šatore, ali je važno voditi računa o svakom dekagramu jer je to nešto što će biti na vašim leđima tijekom cijelog puta, koji u prosjeku traje oko 30 dana. Naravno, voda je obavezna“, nastavlja Budinčević s opisom puta.

Osim što je pažljivo izabrao svoju prtljagu, Budinčević je ozbiljno pristupio i pripremama ovog hodočašća.

Snažna glava i odlučne noge

„Potrebne su dvije vrste priprema, ja ih dijelim na pripreme u glavi i fizičke pripreme. Za ovo hodočašće sam čuo prije desetak godina na jednom poslovnom seminaru i od tada sam imao veliku želju, ali se sve moralo poklopiti. U glavi sam, čini mi se, odmah bio spreman. Jedno vrijeme put nije uspio doprijeti u prvi plan i onda sam prošle godine opet naišao na citat koji volim, a koji kaže da ćeš se jednog dana probuditi i više neće biti vremena da radiš stvari koje si oduvijek htio uraditi i da je vrijeme da ih uradiš sada. Bilo je vrijeme da krenem na Put svetog Jakova. Inače, po prirodi nisam netko tko uživa dok sjedi i često pješačim do voćnjaka i do okolnih mjesta Subotice, a pred sam put sam povećao razdaljine koje sam prelazio dnevno. Ove godine je put pokazao da sam se dobro pripremio“, kaže sugovornik.

Pitanje koje se samo nameće je kakav je osjećaj kada hodočasnik stigne na cilj u Santiago de Campostelu i nađe se ispred katedrale u kojoj se nalaze moći svetoga Jakova.

„Netko skače, netko plače, netko ljubi pločnik ispred crkve, a netko izgleda prilično ravnodušno. Ja sam imao jedan spontani osjećaj i kad sam stigao, kleknuo sam i preplavile su me emocije. Planiram otići još jednom na ovaj put sa željom da pješačim portugalsku rutu Camino de Santiago, koja kreće iz Lisabona, jer, kako mi je rekla jedna Poljakinja koju sam sreo na ovom putu a koja je ovaj put prešla već osamnaest puta, portugalska ruta je ruta za prave ljubitelje prirode“, rekao je na kraju razgovora Ivan Budinčević.

Izvor: Hrvatska riječ (Gorana Koporan)