Pozovite » (+381) (0)24 535-533

ucesnici o tavankutskom seminaruNa seminare bunjevačkog stvaralaštva redovito se javljaju i polaznici iz Hrvatske. U razgovoru s dvoje od njih pokušali smo saznati kako oni kao osobe „sa strane“ doživljavaju kulturnu baštinu bunjevačkih Hrvata, koja se izučava na ovom seminaru. Jedan od njih je Ivica Ivanković iz Kupljenova kod Zaprešića, urednik i novinar u redakciji narodne glazbe Hrvatskoga radija, po struci etnolog i polonist.

„Već treći put sam na seminaru u Tavankutu. S obzirom na to da sam opet došao ovdje znači da mi je lijepo. Zapravo sam iskoristio svoje slobodne dane da se uputim zajedno s obitelji u takozvani kontinentalni turizam. Kada smo upoznali ovdje ove divne i krasne ljude, koji svoju tradiciju žive i danas, na jedan predan način s puno ljubavi, s puno žara i truda, ostali smo zapanjeni. To je nešto što se u Hrvatskoj, moram priznati, ne može vidjeti“, kaže Ivanković.

Sadržajno i edukativno

Po njegovim riječima seminar je veoma sadržajan i edukativan.

„Tih pet dana, koliko seminar traje, dovoljno je da čovjek na terenu vidi, doživi i proživi taj dio bunjevačke baštine koji se trenutno u ciklusu seminara odrađuje. Ove godine je ponovno tema Dužijanca koja je bila i prvi put kada sam došao na seminar, pa sada mogu i usporediti ta dva seminara. Opet sam ove godine naučio nešto novo. Prvenstveno su me se dojmili dokumetarni filmovi, koji su dokumentaristički, povijesni prikazi i dokazi sadašnjeg i prošlog vremena o običaju Dužijanca, a koji su prezentirali vlč. Anišić i gospodin Piuković. Ono što uvijek primjećujem je da mi u Hrvatskoj nismo uspjeli skinuti čini mi se, taj autentičan stil, ali prije svega reći ću i stav bunjevački“.

Na pitanje što ga je posebno dojmilo na seminaru kaže:

„Posebno bih istaknuo da sam ponovno bio fasciniran glazbenim predavanjem profesora Temunovića, koji je pustio autentične snimke nastale na zapisima i aranžmanima Pere Tumbasa Haje. Bez obzira na to koliko ja kao glazbeni urednik radija slušao snimke istih tih kola u izvedbi ansambla Lado ili tamburaškog orkestra HRT-a nešto u njihovim izvedbama ipak nedostaje. To jednostavno nije jednak zvuk, to nisu iste obrade. Sretan sam da sam mogao doći do tih materijala“.

Vrhunski proizvod

Uspoređujući ovaj s nekim drugim seminarima, Ivanković navodi:

„Ono što mi je drugačije od svih ovakvih, čak ne mogu reći sličnih seminara, jer ga zapravo nemam s čim usporediti, je zapravo da su Tavankućani osmislili jedan vrhunski kulturno-turistički, folklorni proizvod. Nudite cijelu svoju baštinu i kulturu, gastronomiju, svim svojim polaznicima seminara na dlanu. To je nešto što se danas u Hrvatskoj vrlo rijetko viđa na školama folklora. Mislim da zaista svatko može izabrati prema svojim interesiranjima područje koje ga zanima i da dobije dovoljno informacija – bilo da je riječ o plesu, tradicijskoj glazbi i glazbalima, sviranju tambure, radionici šlinga, a slamarke da ni ne spominjem. S druge strane, prikaz koji izvode polaznici seminara na završnoj priredbi je dragocjen i za same predavače, jer vide rezultat svojega rada, a vidi ga i sama lokalna zajednica. Okupljen je vrhunski tim predavača koji su ne samo i sami pripadnici te lokalne zajednice, nego je oni istodobno još uvijek žive, do nje im je stalo. Koliko ja ovako sa strane mogu procijeniti, čini mi se da upravo to uvjerenje da se radi za dobro vlastite baštine djeluje vrlo zarazno na ostale polaznike seminara. Svatko, bez obzira na stupanj naobrazbe, na stručnost i nestručnost, bez obzira na područje iz kojeg dolazi, bez obzira na to je li se prije susretao u svojem životu s bunjevačkim stvaralaštvom, može iz godine u godinu naučiti puno toga i može sasvim sigurno ta znanja i nadograditi“.

Informacije na izvorištu

Umjetnička voditeljica i voditeljica dječjeg folklornog ansambla u HKUD-a Željezničar iz Zagreba Katarina Horvatović, inače magistra pedagogije etnologije i kulturne antropologije, ove je godine bila prvi puta na Seminaru bunjevačkog stvaralaštva u Tavankutu.

„Ja sam s mojom obitelji, kao i s pojedinim članovima ansambla kojega vodim sada prvi put na seminaru u Tavankutu. Imam puno prijatelja iz ovih krajeva, kako iz Tavankuta, tako iz Subotice, i ta prijateljstva su me potaknula da još bolje upoznam bunjevačku tradiciju. Smatram kako je bitno da se seminar održava ovdje na izvorištu gdje Bunjevci žive, gdje su Bunjevci autohtono stanovništvo. Sama sam se upoznavala s bunjevačkom kulturom i tradicijom na seminarima koji su se održavali u različitim gradovima diljem Hrvatske, ali uistinu se ona može doživjeti tek kada se dođe ovdje i prisustvuje tim manifestacijama, proživi život pet dana ovako kako mi ovdje sada živimo, borimo se s pijeskom i uživamo u njemu. Jako bi bilo dobro kada bi postojala mogućnost da se svako pojedino područje obrađuje na izvorištu, kao što je to slučaj sada s ovim seminarom“, kaže Horvatović.

Šira slika

Na pitanje o kvaliteti ovoga projekta kaže:

„Činjenica da se Hrvatski sabor kulture odlučio podržati ovaj projekt kao takav, govori da je taj projekt kvalitetan. Nama je upravo cilj da upoznamo kulturu tamo gdje je ona nastala, a s druge strane mi u našim ansamblima pokušavamo našim članovima prenijeti informacije koje smo usvojili. Naravno da mi ne plešemo onako kako se pleše na terenu. Onaj tko je postavio nekakvu koreografiju, to je zapravo njegovo viđenje te kulture, što spada u sferu autorskog djela, te se smatra nečijim osobnim viđenjem. Sve ono što sam ja vidjela na Dužijanci i prelima je bio jedan doživljaj, ali tek dolaskom ovdje u Tavankut doživjela sam nešto više od onoga što sam do sada znala. Jedna od takvih informacija je i ona koja proširuje sliku o bunjevačkoj gospodi i lionskoj svili – pokušavam zamisliti kako su ovdje ljudi hodali prije stotinu godina! Pa svakako ne kao na gradskom trgu u Subotici. To je ta šira slika koja se u Tavankutu stiče. Svi koji se bave ili se žele baviti bunjevačkom tradicijom, trebali bi posjetiti ovaj seminar“, kaže naša sugovornica.

Na kraju razgovora ističe kako planira ponovno doći u Tavankut:

„Iz mojega ansambla došlo je nekoliko polaznika, a kao što sam već rekla ovdje sam s obitelji, a planiramo svoj dolazak i sljedeće godine“.

Izvor: Hrvatska riječ (I. D.)