Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Marko Kljajić nagrada za zivotno djeloŽupnik u župi Presvetog Trojstva u Surčinu i upravitelj župe sv. Jurja mučenika u Golubincima s filijalom Presvetog Trojstva u Novoj Pazovi vlč. Marko Kljajić dobitnik je ovogodišnje nagrade Hrvatske čitaonice Subotica za životno djelo na području književnosti. Ona mu je dodijeljena u okviru nedavno održanih XVII. Dana hrvatske knjige i riječi – Dana Balinta Vujkova.

Do sada je objavio četiri knjige poezije: U istini trećeg dana, 1994., Getsemanski plodovi duše, 1999., Jesenja snoviđenja, 2006. i Rumeni sutoni, 2014. Pjesme su mu objavljene i u antologiji duhovne lirike Hrvata u Vojvodini Odsjaji ljubavi (2015.) te antologiji pjesništva Hrvata u Vojvodini na prijelazu tisućljeća U beskrajima zemlje i neba (2016.).
Marko Kljajić je svoj život posvetio kulturnoj i povijesnoj kronologiji mjesta u kojima je službovao kao svećenik, bilježeći ne samo kulturnu povijest već prateći sve što je proživljavao hrvatski narod u Srijemu. O tome svjedoče knjige Slankamen kroz povijest, 1996., Golubinci kroz povijest, 1996., Kako je umirao moj narod, 1996., Sveti Juraj u Petrovaradinu: 1693. – 2003., 2004. te Surčin kroz povijest, 2010. čije je 2. izdanje u tisku. Za knjigu Surčin kroz povijest 2013. godine dobio je trijenalnu nagradu Tomo Vereš za najbolje djelo u području znanosti i publicistike koju dodjeljuje Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Na ovogodišnjim Danima hrvatske knjige i riječi – Danima Balinta Vujkova dodijeljena Vam je nagrada Hrvatske čitaonice Subotica za životno djelo na području književnosti. Ranije, 2014. nagrađeni ste priznanjem Ban Josip Jelačić koje dodjeljuje Hrvatsko nacionalno vijeće za društveni rad u hrvatskoj zajednici, a 2010. dobili ste trijenalnu nagradu ZKVH-a Tomo Vereš za najbolju knjigu u području znanosti i publicistike. Što Vam znače ove nagrade unutar hrvatske zajednice, prije svega ova posljednja?
Radostan sam zbog toga, počašćen i zahvalan svima koji su prepoznali moj rad i doprinos hrvatskome narodu i kulturi u Srijemu i šire. U vrijeme kada sam pisao kronike možda nisam ni bio svjestan koliko će to imati dalekosežno značenje za povijest Hrvata u Srijemu. Osjećao sam potrebu da otkinem od zaborava dugovjeko življenje hrvatskoga naroda na ovom geografskom toponimu, jer trag ostavlja samo ono što je zapisano. „Što nije zapisano, to se nije dogodilo!“. Kičma povijesnoga fakta, kao dokumentarni materijal, bile su mi vrijedne župske kronike i matrikule uz ostalu neobjavljenu arhivsku građu. Ne mogu opisati miris matrikula tih starih zapisa starih skoro 200 godina. Čitajući i iščitavajući ih živio sam životom onoga vremena i htio sam ostaviti zabilježene te događaje za buduće naraštaje. Ja sam u prvom redu kroničar i zahvaljujući mojoj zanesenosti, zavedenosti i ljubavi prema kronici objavljujem neobjavljene zapise. To je povijest koja se dogodila, a koja nije iznesena na vidjelo odnosno za koju se do sada nije znalo.
Objavili ste nekoliko knjiga poezije. Koje teme dominiraju u Vašim pjesmama i koliko Vaš duhovni poziv utječe na Vaše pjesničko stvaralaštvo?
Prva moja zbirka pjesama U istini trećeg dana objavljena je 1994. godine sa simboličnim brojem 44 (toliko sam tada imao godina). Posvetio sam, naime, po jednu pjesmu svakoj godini življenja, Božjom dobrotom, na ovoj zemlji. Pjesme su u trodimenzionalnom odnosu; čovjek-priroda, čovjek-Bog, čovjek-čovjek. Prva zbirka pjesama je ujedno i moja prva knjiga, a prva moja pjesma koja nosi naziv Noćni orkestar izašla je iz mene inspirirana mukom, nevoljom, strahom življenja u tim teškim godinama stradanja moga naroda u Srijemu, Hrvatskoj, BiH. Na ovim je prostorima stradao narod koji, iako je bio lojalan svojoj zemlji, nije bio zaštićen od vladajućeg režima. Slušao sam zloguki pijev tog orkestra kroz razbijanje prozora, bacanje eksplozivnih naprava u dvorišta kuća hrvatskih obitelji u nekim srijemskim mjestima i počeo pisati. Moj duhovni poziv, kada je pisanje u pitanju, djeluje poticajno i koliko mi moje prioritetne pastoralne obaveze dopuštaju.
Koliko je po Vašem mišljenju poezija danas zanimljiva čitateljima? Kakve reakcije dobivate na Vaše pisanje?
Poezija može biti zanimljivija od druge vrste književnoga izražaja zbog lapidarnoga izričaja i sadržaja. Moje su pjesme naišle na pozitivne kritike u periodici i ovdje i u Hrvatskoj. Recenzenti su uvijek bili pohvalni, što je meni godilo i bilo mi poticajem da se više bavim poezijom. Moram reći da je pisanje poezije više moja intimna potreba, a osjećam da se više trebam baviti kronikom.
Pisali ste o Hrvatima u Slankamenu, Golubincima, Petrovaradinu, Surčinu… Kako biste opisali život Hrvata u srijemskim župama danas?
Negdje uopće toga života nema, stojim iza toga. Hrvati su u Kukujevcima mrtvi, nema župljana, crkva je devastirana, a bila je najživlja župa naše Srijemske biskupije. Do 1991. bili su apsolutna većina (97 posto), a sada ih u Kukujevcima nema ni jedan posto. To važi i za druga mjesta, primjerice Gibarac, Morović. Situacija nije tako porazna u Hrtkovcima, Golubincima, Novom Slankamenu, Sotu gdje nema više od 400-500 duša, što je značajna manjina i u seoskim sredinama s hrvatskom populacijom. Što se tiče mladih, u Srijemu je tragično. Oni su kroz školu, studije potpuno srbizirani, većina ih je iz nacionalno mješovitih brakova i njihova matična domovina je Srbija. Ni na kulturnom planu ne možemo nešto izvesti. Ja se borim u mojoj Hrvatskoj čitaonici Fischer u Surčinu da, barem kada nastupamo, govorimo hrvatski i da nešto napišemo hrvatski, ali imam otpora. Već gubimo i kroz srednje i starije generacije, a od mladih ne možemo ništa očekivati. Volio bih da Vam mogu pričati drugačiju priču. U tom kontekstu ispričat ću Vam nešto što sam pročitao ovih dana: Susreli se pesimist i optimist. Kaže pesimist – „Joj što je teško, što je strašno, ne može biti teže“. Optimist odgovara: „Može, može...!“. To oslikava situacija kod nas u Srijemu.
Kako ocjenjujete prilike na književnoj sceni Hrvata u Srbiji?
Malo nas je i nije ni za očekivati da književna scena bude bogatija. Istina, u posljednjih 20-ak godina uočljiv je značajan pomak i to, usuđujem se reći, zahvaljujući i djelovanju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u Vojvodini.

Izvor: Hrvatska riječ (I. P. S.)