Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Emanuel HoskoU utorak, 1. siječnja 2019., u Rijeci, u 15 sati i 15 minuta, preminuo je Franjo Emanuel Hoško, franjevački redovnik, svećenik, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, glasoviti crkveni povjesničar, od osnutka stalni suradnik Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata te, također od početka realizacije, redoviti suradnik na projektu Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, što ga realizira Hrvatsko akademsko društvo iz Subotice na čelu s glavnim urednikom dr. sc. Slavenom Bačićem. Njegovom smrću bački Hrvati izgubili su ne samo, zacijelo, najvećeg znalca povijesti Franjevačkoga reda u ugarskom Podunavlju, nego i svog velikog prijatelja, poticatelja, privrženika i promotora naših pionirskih nastojanja na znanstvenim istraživanjima i leksikografskom tematiziranju povijesti i sadašnjosti Hrvata na lijevoj obali Dunava.

Prema odrednici iz Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, koju sam kao autor potpisao, stoji da se Franjo Hoško rodio 25. ožujka 1940. u Pakračkom Antunovcu, gdje je završio osnovnu školu, a 1956. je stupio u Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda. U Zagrebu je završio Franjevačku srednju školu 1958. te na Katoličkom bogoslovnom fakultetu (KBF) filozofsko-teološki studij 1966. i studij crkvene povijesti. Doktorirao je 1968. tezom Škole hrvatske franjevačke provincije sv. Ladislava (1613. – 1783.), a habilitirao 1976. radom Dvije osječke visoke škole u XVIII. stoljeću. Za svećenika je zaređen 1965. Svećeničke dužnosti (vjeroučitelj, župnik, upravitelj marijanskoga svetišta na Trsatu) obavljao je u Rijeci i Zagrebu. Sudjelovao je u radu ustanova Biskupske konferencije Jugoslavije, bio član prezbiterijskih vijeća Riječko-senjske i Zagrebačke nadbiskupije, upravnoga vijeća svoje provincije te generalni vizitator u franjevačkim provincijama u Bosni, Hercegovini i Sloveniji te u Hrvatskoj kustodiji u SAD-u.

Predavao je opću i hrvatsku crkvenu povijest na Filozofskom učilištu na Trsatu 1967.-77., u Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci 1967.-77. i 1987.-91. te u Institutu za teološku kulturu laika 1970.-77. i 1989.-91., a u Zagrebu u Povijesnom institutu 1976.-78. i Katehetskom institutu 1978.-87. i 1998. – 2000., u Institutu za teološku kulturu laika 1998. – 2000. i na poslijediplomskom studiju crkvene povijesti KBF-a 1977.-97. Od 2000. predaje crkvenu povijest na područnom studiju KBF-a u Rijeci. Radi arhivskoga istraživanja boravio je 1977.-78. u Rimu, a nastavio ga je kada je ondje 1991.-97. bio član Vrhovnoga upravnoga vijeća Franjevačkoga reda kao predstavnik svih slavenskih zemalja i Albanije. Godine 2005. priređen mu je u povodu 65. obljetnice rođenja zbornik Tkivo kulture (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006.). Umirovljen je 2006. u zvanju redovitoga sveučilišnoga profesora.

Područje njegova istraživanja prošlost je franjevaca u kontinentalnoj Hrvatskoj i ugarskom Podunavlju te crkveno pastoralno i katehetsko djelovanje. Obrazložio je pojavu jansenizma i obnovnoga katoličanstva u doba jozefinizma u Hrvata, na temelju izvora opisao je ustrojstvo i rad filozofskih i bogoslovnih škola u XVII. i XVIII. stoljeću te upozorio na pluralizam u povijesti hrvatske filozofije i teologije u domovini i Budimu, to jest na djela skupine hrvatskih franjevca čije je kulturno djelovanje bilo vezano za budimski samostan i tamošnje franjevačko generalno učilište od početka XVIII. do sredine XIX. stoljeća, danas poznato kao „budimski kulturni krug“, naziv koji je prvi upotrijebio crkveni povjesničar Franjo Emanuel Hoško.

Njegovi radovi o franjevačkoj povijesti, visokoškolskim učilištima, franjevačkim redovnicima te njihovu bogatom filozofijskom i teologijskom naslijeđu među Hrvatima u ugarskom Podunavlju tijekom XVII. i XVIII. stoljeća, koji se temelje na istraživanju samostanskih pismohrana, a koje je počeo objelodanjivati od sredine 1970-ih u katoličkoj periodici, bili su prvi znanstveno utemeljeni radovi iz tih područja i imali su nemjerljiv utjecaj na proširivanje znanja ne samo iz crkvene povijesti nego i ukupne kulturne povijesti podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca toga razdoblja, što potvrđuju mnogobrojna pozivanja u radovima drugih autora. Usto svojim je istraživanjima i radovima dao važan prinos obogaćivanju i revaloriziranju slike kulturne povijesti bunjevačkih i šokačkih Hrvata u ugarskom Podunavlju, učvršćujući otklon od dominantnih predodžaba o njezinoj skromnosti i siromaštvu te izoliranosti od kulturnih tijekova u Hrvatskoj i, uopće, u Europi.

Njegovom je zaslugom, recimo, cjelovito istraženo i javnosti predočeno da su tijekom 84 godine kontinuirana rada budimskoga generalnog učilišta njegovi profesori napisali velik broj filozofskih i teoloških tekstova na latinskome koji u povijesti hrvatske, ponajprije skotističke, filozofije i teologije imaju istaknuto mjesto, a njihovi studentski priručnici ne zaostaju za tadašnjim standardnim priručnicima tog tipa u Europi. Franjevci su bili aktivni i na planu vjerske prosvjete na narodnom jeziku ovdašnjih Hrvata te su za njih tipični i „prilagođivanje biblijskih tekstova za molitvene i liturgijske potrebe puka, traženje prikladnih homiletičkih sadržaja, promicanje franjevačke pučke duhovnosti, teološka kontroverzija na narodnom jeziku, propovjednička i katehetička literatura, rad na hrvatskom lekcionaru, zanimanje za pitanja hrvatskog pravopisa i druge kulturne radnje“ (F. E. Hoško). Među pripadnicima budimskoga kulturnog kruga najvažniji su bili Mihovil Radnić (Kalača, 1636. – Budim, 26. IX. 1707.), Stjepan Vilov (Budim, kraj XVII. st. – Budim, 5. XI. 1747.), Lovro Bračuljević (Budim, oko 1685. – Budim, 21. XI. 1737.), Nikola Kesić (Budim, 1709. – Taban, 10. VI. 1739.), Jerolim Lipovčić (Požega, 28. X. 1716. – Požega, 30. VI. 1766.), Emerik Pavić (Budim, 5. I. 1716. – Budim, 15. IV. 1780.), Dominik (Ignjat) Martinović (Pešta, 20. VII. 1755. – Pešta, 20. V. 1795.) i dr.

Objavljivao je u brojnim časopisima i zbornicima u Hrvatskoj, inozemstvu te u Bačkoj, od kojih je jedan broj i uredio. Sudjelovao je u organizaciji i radu više znanstvenih skupova, među ostalim i na onima koji se odnose na tematiku povijesti Hrvata u ugarskom Podunavlju. Urednik je Riječkoga teološkoga časopisa (2000.-06.), Hrvatskog franjevačkog biografskog leksikona (2010.), suradnik Hrvatskoga biografskoga leksikona te redoviti suradnik Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, za čijih je prvih 13 svezaka napisao većinu natuknica koje se odnose na povijest Franjevačkog reda u ugarskom Podunavlju te životopise najznačajnijih hrvatskih franjevaca s ovoga područja. (vidi više u: Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, sv. 9, str. 65-67)

Na temelju te i takve suradnje s bačkim Hrvatima, osnutkom Zavoda ona je s Franjom Emanuelom Hoškom proširena: gotovo je redovito, bez ikakvih uvjeta i od prvoga broja, objavljivao svoje radove, to jest rezultate svojih znanstvenih istraživanja u Godišnjaku za znanstvena istraživanja, rezultate koji su od velike važnosti za mjesnu povijest ovdašnjih Hrvata, čime je uvelike pridonio relevantnosti i, uopće, vrijednosti naše znanstvene periodične publikacije. Tako je u prvom broju Godišnjaka (2009.) reobjavljena njegova radnja „Franjevci u Slavoniji i Podunavlju u vremenu kasnog jozefinizma“ (str. 29-75) iz Croatice Christiana periodica (br. 55, Zagreb 2005.). U broju 2 iz 2010., od kada se u Godišnjaku Zavoda objavljuju isključivo prvoobjave, Franjo Emanuel Hoško je zastupljen s člankom „Filozofsko učilište u Baji u XVIII. stoljeću (1725.-1783.)“ (str. 225-250), a u broju 3 (2011.) „Tajnici Ugarske crkvene sinode 1822. u Požunu Pavao Sučić i Juraj Haulik" (str. 85-107). U broj 4 (2012.) Franjo Emanuel Hoško piše na temu „Župnik u Subotici (1804. – 1815.) Subotičanin Pavao Sučić“ (str. 57-67), dok njegove radnje u petom broju, zbog zauzetosti na drugim istraživanjima, nije bilo. U 6. broju (2014.) zastupljen je s radnjom „Franjevci u službi Crkve u Bačkoj“ (str. 47-60), u 7. (2015.) „Pisac Emerik Pavić iz Budima Od Oca Slovinskoga“ (str. 9-35), a u 8. (2016.) piše na temu „Pastoralno djelovanje subotičkih franjevaca u posljednja tri stoljeća“ (str. 29-42).

Za posljednji, 9. broj Godišnjaka, koji je objavljen 2017. godine, Franjo Emanuel Hoško, spriječen uznapredovanom bolešću, nije poslao svoj prilog. No, njegov se interes za naš rad i dalje očitovao, te nam je poslao 28. travnja 2018. godine svoj tekst o Lovri Bračuljeviću za objavu, uz sljedeći dopis: 

Dragi Tomislave!

Ovaj tekst o Bračuljeviću sam s mukom i pomoću asistenta fra Mate nekako složio. Ti prosudi možeš li ga upotrijebiti ili ne. Naravno, smiješ ga preurediti prema svojim prosudbama. Priznajem da bi mi bilo drago da ga uvrstiš u svoj Godišnjak, jer sam ja zaboravio Bračuljevića staviti u Hrvatski franjevački biografski leksikon.

Srdačno te pozdravlja fra Emanuel

S obzirom na temu, način obrade, opremu i veličinu, ovaj će tekst Franje Emanuela Hoška biti objavljen u novom (dvo)broju – 1-2 za 2018. – Zavodovog časopisa za književnost i umjetnost Nova riječ.

Uslijedio je njegov dar vlastitih kapitalnih djela Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata. Naime, tijekom naših rijetkih, ali i više nego sadržajno bogatih razgovora, uvijek sam mu spominjao činjenicu kako Hrvatima u Vojvodini često nisu dostupna ni ona kapitalna djela koja se neposredno tiču njih samih, među kojima su i knjige Franje Emanuela Hoška o povijesti franjevaca među Hrvatima u srednjem dijelu ugarskog Podunavlja. Naime, ne postoji niti jedna javna knjižnica u Vojvodini koja ih ima i u kojoj bi ih zainteresirani čitatelj mogao posuditi. Čudio se fra Franjo Emanuel što je tomu tako, no nije se i mirio. Tako je koncem srpnja 2018. godine na adresu Zavoda s Trsata stigla pošiljka od 10-ak njegovih autorskih knjiga, među kojima su: Marijan Jaić: Obnovitelj među preporoditeljima, Zagreb, 1996; Franjevci i poslanje Crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj, Zagreb, 2001; Franjevačke visoke škole u kontinentalnoj Hrvatskoj, Zagreb, 2002; Josip Pavišević, svjedok jozefinizma u Slavoniji i Podunavlju, Zagreb, 2003; Biskup Vrhovac između baroka i liberalizma, Zagreb, 2007; Grga Čevapović, osporavatelj ranog liberalizma, Zagreb, 2011; Slavonska franjevačka učilišta, Zagreb, 2011). Pošiljku je pratilo i pismo sljedećeg sadržaja:

Vrlo poštovani!

Primite ove knjige kao moj dar, t.j. bez ikakve vaše nadoknade.

Moje zdravstvene prilike ne dopuštaju da se i dalje bavim istraživanjima naše franjevačke povijesti i pojavom cezaropapizma pod vidom jozefinizma u nas. To je razlog da vam šaljem ovu pošiljku koja će možda biti od koristi vama ili krugu mlađih crkvenih povjesničara u kojem se Vi krećete.

Energiju koju još posjedujem sam angažirao u izdanje povijesnih izvora koje je krajem 19. st. sabrao Euzebije Fermendžin u zbirci Acta Croatie. Ako to uspijem, moja je zadaća završena.

S dubokim poštovanjem Vas pozdravlja,

(slijedi vlastoručni potpis Franje Emanuela Hoška)

Kao osoba koja je kontinuirano pratila naš rad, Franjo Emanuel Hoško nam se posljednji put javio prije nešto manje od mjesec dana – 4. prosinca 2018. Poslao nam je e-mail sljedećeg sadržaja:

Dragi Tomislave,

čuo sam neki dan da Bunjevci imaju nagradu ili društvo „Emerik Pavić“. Molim te, javi mi o čemu se radi. Treba mi to.

Sretan ti Božić i Nova godina!

Emanuel Hoško

Na isti sam odgovorio 18. prosinca ovako:

Poštovani i dragi fra Hoško,

evo osnovne informacije o nagradi „Emerik Pavić“, koju je utemeljio Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata 2012. godine:

http://www.zkvh.org.rs/index.php/vijesti/aktivnosti-zavoda/1271-utemeljenje-nagrade-za-najbolju-knjigu-godine-emerik-pavi

gdje stoji da je „u cilju pospješivanja sustavnoga pristupa valorizaciji aktualne knjiške produkcije među Hrvatima u Vojvodini, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata ustanovio nagradu za najbolju knjigu godine, koja će nositi ime središnje osobe hrvatske književnosti, znanosti i publicistike iz XVIII. stoljeća Emerika Pavića (Budim, 5. siječnja 1716. – Budim, 15. travnja 1780.). Za nagradu 'Emerik Pavić' moći će se natjecati knjige Hrvata iz Vojvodine, knjige na hrvatskome objavljene u Vojvodini i, na koncu, knjige o Hrvatima u Vojvodini koje su objavljene tijekom jedne kalendarske godine. To znači da će nagradom 'Emerik Pavić' biti nagrađena knjiga bez obzira kojem području književnoga stvaralaštva, publicistike ili znanosti pripadala“.

To su bile posljednje riječi koje smo izmijenili. Smrću Franje Emanuela Hoška Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, i Hrvati u Bačkoj uopće, izgubili su jednog od svojih najizvrsnijih suradnika u području znanosti. Dužni smo mu se i posthumno zahvaliti na svemu što je učinio za nas, a njegov neumorni rad i privrženost istini, posvećenost istraživanju povijesti Hrvata u ugarskom Podunavlju i kritički odnos spram napisanoga i ničim uvjetovana suradnja, ostaju nama u Zavodu kao ideali kojih se moramo u našem radu držati. Jer, to su vrijednosti koji garantiraju pozitivne ishode! Hvala Vam, fra Emanuele, i na ovoj lekciji!

Tomislav Žigmanov,

ravnatelj Zavoda i glavni i

odgovorni urednik Godišnjaka za znanstvena istraživanja