Pozovite » (+381) (0)24 535-533

ilija tucićPedesetpetogodišnji novinar, pisac i pripovjedač Ilija Tucić rođen je u Novom Sadu, gdje je završio gimnaziju i diplomirao književnost na Filozofskom fakultetu. Karijeru profesionalnog novinara započeo 1990. u listu Dnevnik, a kao novinar, glavni urednik i autor emisija radio je na RTV Vojvodina, Radio Dunav, TV Panonija, TV Apolo i TV BAP. Pokretač je i od prvog broja urednik i autor Vojvođanskog magazina. Autor je osam dokumentarnih TV filmova i objavljene četiri knjige: Čelobašte, Male vojvođanske priče, Čudo u Čibu i Priče ravnice.

 

 

 

Foto: facebook Ilija Tucić

 

Novinarski kruh zagrizli ste u vrijeme neposredno prije početka raspada SFRJ. Kako ste te godine doživjeli kao novinar, a kako kao rođeni Novosađanin?
Novi Sad se dobro držao sve do početka devedesetih. Mijenjao se, ali na spontan i prirodan način. I danas slušamo priče nastale između dva rata. Iz njih doznajemo kako su se dobrostojeći Novosađani vikendom svečano odijevali, uzimali fijakere i išli na izlet u Jodnu banju, koja je u ono vrijeme smatrana dalekom periferijom. Logično je i širenje grada od tada. Sve je to bilo dio njegovog odrastanja i sazrijevanja. Kasnije se, doslovno preko noći, sva ta prirodna logika urušila. Ušli smo u neki koncept razvoja tipičan za gradove u kotlinama, poput Novog Pazara ili Sarajeva. To je ono kad na prostor predviđen za 20 ili 50.000 ljudi pokušate sabiti tri puta više. Onda za godinu ili dvije od ulica u kojima su se preplitale ugodne građanske kuće, s drvoredima lipa i kestena, dobijete nekakve betonske kanjone u kojima iole klaustrofobični ljudi usred dana mogu dobiti napad panike! Kanjoni na Grbavici vremenom su metastazirali po cijelom gradu. Naravno, sve je to ostavilo ogromne posljedice na psihologiju i svijest ljudi. No, to je već tema za koju bi nam trebalo puno više prostora. Što se novinarstva tiče, najprije ću vam ispričati nešto što danas zvuči kao anegdota. Kad su počela prva čarkanja u Sloveniji, mojega drugara iz gimnazijskog odjeljenja, Dejana, roditelji su poslali na dva tjedna kod neke rodbine u inozemstvo, kako bi dijete sačekalo da se sve smiri, pa se lijepo vrati. A sporna situacija se otegla, ne na dva tjedna nego na 10 godina! E, pa kako u inozemstvu nemam kod koga otići, a kako mi je bivalo savršeno jasno da će sve to trajati puno dulje od jednog godišnjeg odmora, riješio sam se snaći kako znam i umijem. Početkom devedesetih Lutrija Vojvodine, tada u ogromnoj ekspanziji, riješila je svojem marketingu dodati i radio. Tako je nastao Radio Dunav, u jednom razdoblju uvjerljivo najslušanija radio stanica u gradu. I tako ja riješim zabataliti pisano novinarstvo i prijeći na lutrijski radio. Godinama sam bio urednik jutarnjeg programa, koji je počinjao u 5 i trajao do 9. Potom bih odlazio kući na spavanje. To svakako nije bila novinarska karijera kakvu sam zamišljao, ali sam bar s najmanjom mogućom količinom stresa pregurao najgore. Radio sam tamo sve do famoznog 5. listopada 2000. godine, a potom na kratko postao glavni urednik, pa zbrisao na RTV Vojvodina, gdje sam postao urednik specijalizirane emisije o filmu Sinerama. Sve u svemu, zbilo se, ne ponovilo se.
Školovali ste se u vrijeme socijalističkog režima, uspješan novinar bili ste i ostali u mnogim turbulencijama na ovim prostorima u posljednja tri desetljeća. Kako ste uspjeli izbjeći sve zamke političkih promjena?
Djelomice sam Vam odgovorio. Zamke sam preskakao tako što sam bez zazora išao iz jednog u drugi medij. Možda sam jedini za kojega znam da je dugo, s radnom knjižicom, bio u sva tri medija: u novinama, na radiju i na televiziji. Pri tome sam, recimo u Dnevniku, jedno vrijeme pratio sektor poljoprivrede, pa bio kazališni kritičar, potom prešao na radio, gdje sam smišljao džinglove u vrijeme loto histerije, pa promijenio dvije-tri televizije, a nakon svega mir sam našao lutajući kao reporter po vojvođanskim selima. Možda mi ova novinarska strategija nije mogla donijeti Pulitzerovu nagradu, ali mi nije donijela ni čir na želucu!
Jeste li, u bilo kojem razdoblju rada u profesionalnom novinarstvu, otvoreno podržavali neku od političkih opcija?
Samo ukoliko sam se u pogrešno vrijeme zaticao na pogrešnom mjestu. Dok ne zbrišem, naravno! Pa onda ako medij za koji radiš bije glas da je, recimo, nacionalistički ili autonomaški, strpaju i tebe u isti koš. Da sam nekog otvoreno podržavao, gledao bih da to, poput ostalih, dobro i naplatim, pa se danas u pedesetim ne bih lomio po lokalnim cestama od Monoštora do Mošorina i od Sonte do Sente, nego bih bio dopisnik iz inozemstva. Ili možda kulturni ataše u nekom od veleposlanstava. Što bi mi falilo da pijem koktele s bjelosvjetskom kremom umjesto što srčem rakiju po seoskim manifestacijama na koje me tu i tamo pozovu. Jel da ima logike?
Kod velikog postotka današnjih novinara, pripadnika mlađih generacija, jasno je uočljivo svrstavanje u politici. Što biste im u tom smislu (pre)poručili?
Draga djeco, novinarstvo je najljepši zanat na svijetu, pod jednim uvjetom – da znate kada vam je vrijeme da izađete iz njega! Dakle, ne dajte se nikom i kad dođe vrijeme, pođite tamo gdje vas srce vuče. Ali ako dočekate da u novinarstvu osijedite, onda se svrstajte, pa što vam Bog da, jer ukoliko ste već na fronti, bolje je sjediti u časničkoj kantini nego biti redov u rovu, na prvoj borbenoj liniji. Eto, to bih im roditeljski savjetovao.
Kao logična posljedica terenskog rada u okviru pisanja za Vojvođanski magazin došle su i Vaše četiri knjige. Zbog čega ih niste objavili ranije?
Odgovor je vrlo jednostavan, mnogi će vam potvrditi i točan. Naprosto, iste godine kada sam diplomirao, uposlio sam se u Dnevniku. Krajem osamdesetih, on je još uvijek bio mjesto na kojem ste se itekako mogli naučiti zanatu pisanog novinarstva. I pojele su me novine. Danas izgleda nestvarno da ste tih godina na dnevnom nivou čitali: Veselka Tenžeru, Miljenka Smojea, Igora Mandića, Bogdana Tirnanića, Aleksandra Tijanića... ta smješa erudicije, humora, brzine mišljenja bila mi je nevjerojatno privlačna. Dinamičnija i radosnija od postmodernih razglabanja, koja su dominirala tadašnjom ozbiljnom književnom scenom. Na nesreću, ubrzo je došao rat i sve se urušilo za tren. Kaljuga dnevne politike sunovratila je sve vrijednosti i više nije bilo povratka. Po inerciji egzistencije ostao sam u novinarstvu i puno puta zbog toga zažalio. Knjiga, to je kao kada biste ju uzeli u ruke, pa cijepali i bacali stranu po stranu. A onda, u jednom trenutku, više ne možete izdržati, pa pođete skupljati razletjele listove. A to potraje... na sreću 2008. pojavio se Vojvođanski magazin i konačno mi pomogao u fokusiranju na pisanje. Tako je krenulo i evo, da kucnem u drvo, traje i danas.
Napisane priče otkrivaju dušu autora – Vojvođana iz ne znam koliko generacija. Što to čini razliku između ljudi koje je othranila ova ravnica i ostalih?
Moja obitelj u selu Nadalj ima kuću od osnivanja mjesta, 1801. godine. A prije toga živjeli smo u današnjem Čelarevu. Pa vi zbrajajte! E sada, svakako znate koje je osnovno pravilo za svakog tko kupuje kuću. Nikad ne kupuj od onoga tko ju je zidao, već samo od onog tko ju je naslijedio ili se u njoj zatekao! Onaj tko se sjeća svake opeke koju je na ruci nosio, zna tu opeku i cijeniti. Onog tko je u gotovu kuću ušao, sve se to nimalo ne tiče, pa vam je možda proda i u bescijenje. E, vidite... moji u ovoj Vojvodini poznaju svaku opeku. I itekako ju umijemo cijeniti. U svaku stopu ove zemlje umakali smo ruku k’o domaćica u brašno. Premijesili smo ju tisuću puta. I zato ih ne damo. Ni kuću, ni zemlju. Tako mi, za ove druge ne znam. A i lagao bih kad bih rekao da me je briga.
Vojvodina je oduvijek bila multinacionalna i multikonfesionalna zajednica. Što to, ustvari, znači za jednog nepatvorenog Vojvođanina?
To znači da recimo odeš u dječji vrtić u Čoki. Mješovito mađarsko-srpsko odjeljenje. Dok ja pričam s odgojiteljicom, djeca polijegala na strunjačama. Jedan klinac se stalno vrpolji. Priča nešto na mađarskom i neprestano začikava dijete do sebe, koje pokušava zaspati. Ne vrijedi... onaj što priča mađarski, malo-malo čupne ga za uho ili ga počne golicati. On na srpskom vikne prestani, ostavi me... al ovaj nestaško ne odustaje. Onda odgojiteljica Galja riješi presjeći problem i pogledom presiječe ovog prvog: Jovane, jesam ti sto puta rekla da ostaviš Csabu na miru! U sekundi shvatim da se dječak koji spontano priča mađarski zove Jovan i da mu to nije materinski jezik. A ovaj što na srpskom pokušava zaspati jeste Csaba, od roditelja Mađara. Klinci, bez obzira na nacionalnost, koriste oba jezika kao da su njihovi, do te mjere da dok im ne čuješ imena i ne znaš tko je tko! E, pa gospodo moja, tako se postaje Vojvođanin.
Mnogi se pitaju kako Vam ne dosadi zavlačenje po budžacima, selendrama i provincijskim zabitima po Vojvodini. Istinski, kako?
Moji putovi su posuti razgovorima s ljudima koji vječito pričaju o boljim vremenima i želji za odlaskom. Oduševljava me njihova skromnost i jednostavnost. Spočitavaju mi priče o Vojvodini i Vojvođanima, kraj tolikih ljepših tema. I što sada ja da radim? Kako takvima objasniti da postoje neki ljudi koje svjetlost privlači, ali ima i onih iz kojih zrači. Ja sam se uvijek među njih umetao. Ukoliko se malo bolje zagledate, primijetit ćete da je čovjek poput kaputa. Može biti okrenut na vanjsku ili na unutarnju stranu. A ukoliko u to vjeruješ, svi putovi te vode kući. To je zato jer zapravo nema drugog mjesta na koje se može otići. Čovjek i kad putuje na drugi kraj svijeta, putuje u želji za nekim iscjeljenjem. Putuje, jer vjeruje da će tamo naći ljepotu, mir ili uzbuđenja koja mu nedostaju. Zbog čega bi onda bilo čudno ako netko vjeruje da mu se ljekovita trava nalazi upravo tu, u njegovom vrtu?!
Iskreno, jeste li očekivali sve što se s Vašim knjigama Čelobašte, Male vojvođanske priče i Priče ravnice izdešavalo?
Ne, niti u najoptimističnijim predviđanjima. Bezbroj je nevjerojatnih primjera. Svojedobno mi se javila jedna gospođa, radnica u subotičkoj Mlekari i poručila 20 knjiga. Bilo mi je to malo čudno, pa sam je upitao o čemu je riječ. Odgovorila je da uskoro ide u mirovinu i kolegama s kojima je radila želi uručiti neki poklon po kojem će je se sjećati. Odlučila se za moju knjigu. Mnogi su knjigu naručivali za svoju djecu, rasutu po cijelom svijetu. Kažu da su im željeli darovati nešto autentično iz rodnog kraja. Izbor je padao na Male vojvođanske priče.
Što Vas je motiviralo u stvaranju upravo ovakvih, mnogi kažu lokalpatriotskih priča?
Pola Srbobrana još uvijek se dobro sjeća lokalnog trgovca, i po potrebi dobošara Georgija Debeljačkog. Kasnije se zamonašio. Kao oca Maksima sreo sam ga u manastiru Krušedol. On me je podsjetio da kod nas u Bačkoj postoji ono što zovemo karov. To je kratak drveni kolac, koji se na jednom kraju zašilji i pobode tik s unutarnje strane kapije. Možeš imati kapiju veliku, široku, gizdavu, a ona je jaka samo onoliko koliko je jak karov kojim je podbočena. E sada, svatko od nas mora imati svoj karov, imati nešto što će ga podbočiti. Ako je to u tebi jako, može se život na tebe nasloniti koliko hoće, nećeš u sebe pustiti nevolju. U neko doba spoznao sam da je pisanje – moj karov. Sve nakon toga bilo je lako. Ne privlači čovjek u život ono što hoće, već ono što jeste. A ja sam Vojvođanin zasigurno u osmoj, a neki kažu i 12. generaciji. Kada živiš u ravnici, svaka građevina, svaki čovjek na horizontu ti je točka prema kojoj se upravljaš. Svjetionik. A zamiješen od iste zemlje od koje i ti. Nadahnuće je svuda oko tebe.
I za kraj, koliko su Vas Vaše knjige pripovjedaka učinile poznatim?
Osim nekolicine rijetkih, tko je ovdje uopće poznat? Imam na tu temu jednu dobru anegdotu. Stevan Šalajić je 42 godine bio glumac, a onda i prvak drame Srpskog narodnog pozorišta. Odigrao je više od 200 uloga, dva puta dobio Sterijinu nagradu i Dobričin prsten. Igrao na filmu i televiziji. I onda jednog dana taj Stevan Šalajić, zadesilo se tako, izađe stopirati na drum prema Čereviću. Stane mu neki čovjek. Primi ga u kola i kada ga je malo bolje promotrio, krene se raspričavati, sve birajući ton i riječi, ne bi li ostavio dojam na suputnika. Počne se raspitivati za ženu i djecu. Šalajić se rastopio od sreće što je njegova glumačka slava stigla i ovdje, na drum prema Čereviću. Kad ga odjednom vozač upita: „A što ne nabavite opet onog dobrog sira?“. Na Šalajićev upit kakvog sira, vozač se ukipi i skoro osorno izgovori: „Pa zar Vi niste onaj trgovac u Čereviću kod koga kupuje moja žena?“.

Izvor: Hrvatska riječ (Ivan Andrašić)