Pozovite » (+381) (0)24 535-533

bunjevacke i sokacke novine na portalu ZKVHNa dan sv. Josipa, 19. ožujka 1870. godine, pred čitateljstvom se pojavio prvi broj Bunjevačkih i šokačkih novina. Bio je to, kako je pisalo, „od stranaka nezavisni“ politički tjednik, koji je u Kalači pokrenuo vođa narodnog preporoda među Hrvatima u ugarskom Podunavlju i tamošnji kanonik Ivan Antunović (Kunbaja, 1815. – Kalača, 1888.). Izlazio je nepune tri godine – od 21. III. 1870. do kraja 1872., a objavljeno je ukupno 146 brojeva na po 4 stranice maloga četvrtinskog formata. Tjednik je imao i kulturni prilog, u početku Nadometak, a od 1871. Bunjevačku i šokačku vilu. Nakon gašenja Novina, Vila je do kolovoza 1876. izlazila samostalno.

O prvom preporodnom glasilu među bunjevačkim i šokačkih Hrvatima – Bunjevačkim i šokačkim novinama u četvrtom svesku Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca (str. 29-31), dr. sc. Petar Vuković napisao je i sljedeće:

„Na pokretanje političkog tjednika Ivan Antunović odlučio se nakon što je 1868. u Ugarskoj donesen Zakon o narodnostima, koji je nacionalnim manjinama omogućio, među ostalim, i izdavanje novina na materinskom jeziku. Već 1869. objavio je u Kalači Poziv Bunjevacah, Šokacah i Bošnjakah na utemeljenje jednog pučkog lista, a početkom 1870. i Poziv na predplatu za bunjevačke i šokačke novine. Od prvog broja Novine nose obilježja tipičnoga preporodnoga glasila, kakva su od početka XIX. stoljeća izlazila diljem slavenskih krajeva u Habsburškoj Monarhiji. Antunovićev su uzor pritom bile poglavito hrvatske tiskovine. Tematika lista, osobito u prvoj godini izlaženja, svodila se na buđenje nacionalne svijesti i poticanje želje za prosvjetom, no pisalo se i o uređenju županija, gradova i općina, o radu Zemaljskog sabora u Budimpešti i Hrvatskog sabora, a stalne su rubrike bile Gazdaluk, u kojoj su objavljivani savjeti za poljodjelce, Vilajet, u kojoj se informiralo o događajima u svijetu, Novosti, koja je bila posvećena događajima u Ugarskoj, Trgovina i obrtnost i dr.

            ivan antunovic staraOko novina se okupio znatan broj suradnika, ponajprije svećenika, učitelja, pravnika i činovnika, a pismima su se iz raznih krajeva javljali i slabije obrazovani pojedinci, ponajprije poljodjelci i obrtnici. Najvažniji suradnici bili su Baranjac Blaž Modrošić i Bačvani Ambrozije Šarčević, Stipan Grgić Krunoslav i Stipan Vujević, no objavljivani su i tekstovi autora iz drugih krajeva, primjerice, ličkog Bunjevca Stipana Pavelića. Antunović je time demonstrirao svoju želju da Novine prijeđu regionalne i 'plemenske' granice te da posreduju u povezivanju ugarskih Bunjevaca i Šokaca s Hrvatima iz drugih krajeva, u manjoj mjeri i s ugarskim Srbima.

            Iako se među suradnicima vodila polemika o tome kakvim jezikom Bunjevci i Šokci trebaju pisati te je i na stranicama Novina sačuvano svjedočanstvo o sukobu između regionalista i dalekovidnijih zastupnika nadregionalnoga cjelohrvatskoga književnog jezika, inače uobičajenome i među Hrvatima u mnogim drugima krajevima, zastupnik ikavice Ambrozije Šarčević ostao je u manjini te je većina tekstova bila objavljivana jekavštinom, tj. jezikom Zagrebačke filološke škole. Bunjevačke i šokačke novine, skupa s drugim projektima Ivana Antunovića, bile su zato i zbog jezičnog pitanja važan korak u integraciji ugarskih Bunjevaca i Šokaca u modernu hrvatsku naciju, koja se upravo u to doba oblikovala.

            Nakladničko djelovanje Ivana Antunovića imalo je ipak vrlo ograničenu recepciju. Bunjevačka elita, izvrsno integrirana u ugarsko društvo, Bunjevačkim i šokačkim novinama nije pružila gotovo nikakvu potporu niti je za njih pokazivala veće zanimanje, a i odjek koji su Novine doživjele među pukom bio je puno manji nego što je Antunović očekivao – najveći dio naklade odlazio je zapravo pretplatnicima u Hrvatsku. Suradnika je k tomu često nedostajalo, a pritisci državnih i crkvenih vlasti, kojima je Antunović bio izložen već od pojave prvog broja, s vremenom su na njegovoj ustrajnosti ostavljali sve više traga. Nadajući se da će pritisci na njega popustiti ako prestane izdavati politički list, Antunović je potkraj 1872. objavio zadnji broj Bunjevačkih i šokačkih novina te je nastavio izdavati tek na kulturu i književnost orijentiranu Bunjevačku i šokačku vilu. Ona će nakon toga izlaziti još nepune četiri godine.“

Matija Evetović, kulurni povjesničar bačkih Hrvata, o Bunjevačkim i šokačkim novinama rekao je sljedeće: „Tko pozna prilike sedamdesetih godina u bivšoj Ugarskoj, lako može predočiti sve poteškoće, koje su sprečavale rad Ivana Antunovića oko izdavanja novina. Vlast je budno pratila svaki korak njegovih suradnika i pretplatnika, koji su zbog svoga narodnog osjećaja imali mnogo neprilika. Kakav su odziv imale Novine među rodoljubivim svećenstvom, vidimo iz dopisa Blaža Modrošića: 'Listonoša uđe mi u sobicu i metne na stolić preda me dva tri pisma i jedne omalene novine. U koje, kad zagledah... Hvala milom Bogu! Uzdahnem mojom rodoljubivom dušom, milost sunca Božjega obasja i naša vrata.'

Uređivanje lista u Kalači pa i otprema i širenje velik je posao i za mlađega čovjeka. Jasno nam je zato, koliko je truda i napora posvetio Antunović, kada je u uređivanju i raspačavanju lista ostao gotovo osamljen. Antunović je izdavao i uređivao Novine tri godine, s kojima je uspješno sprečavao mađarizaciju Bunjevaca i Šokaca. Mađarski ministar prosvjete Trefort tražio je zato od nadbiskupa Hajnalda, da zabrani Antunoviću izdavanje Novina. To mu je i uspjelo. Antunović poslije toga obustavi Novine. (Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, Subotica 2010., str. 193-94)

O važnosti Bunjevačkih i šokačkih novina jezikoslovac mr. sc. Josip Buljovčić istaknuo je kako je „izdavanje novina na bunjevačkom jeziku u Ugarskoj bio u ono vreme pravi podvig. Urednik Antunović je glavni deo posla obavljao sam. Bilo je poteškoća tehničke prirode, a osobito se osećao nedostatak tipografskih radnika sa znanjem jezika kojim su BŠN štampane. I pored svih poteškoća, BNŠ su redovno stizale pretplatnicima do kraja 1872. godine, kada su, posle 146 objavljenih brojeva, prestale da izlaze.

BŠN su se čitale ne samo u Bačkoj i Baranji nego i u Banatu, Sremu, pa i izvan granica uže Ugarske: u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Istri, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, što pokazuju podaci koje je za poslednje godište Vile naveo Stjepan Grgić.

Različite poteškoće, najviše one koje su stvarale vlasti, naterale su Antunovića da prestane sa izdavanjem Novina (poslednji broj je izašao 26. decembra 1872.), ali je i dalje zadržao uređivanje Vile, koja je od 1871. izlazila kao dodatak BŠN, a od 1873. pojavljivala se dvonedeljno. Od 1875. godine Vilu uređuje Blaž Modrošić. Avgusta 1876. godine izašao je poslednji broj lista. 

Prestanak izlaženja BŠN i Vile nije značio i prestanak preporodnog rada. Novine su, i pored svih teškoća i malog broja čitalaca, zaorale duboku brazdu na zapuštenom polju narodnog osvešćivanja i prosvećivanja. Pod njihovim uticajem pokreću se u Subotici prvi listovi na našem jeziku, a i časopis Neven, pokrenut 1884. godine, u izvesnom smislu nastavlja tradiciju BŠN. (Filološki ogledi, Subotica 1996., str. 24)