Pozovite » (+381) (0)24 535-533

Dvorac Cekonic ZomboljU gradu Kisegu na krajnjem zapadu Mađarske nastaju prve stranice povijesti glasovite plemenitaške obitelji Čekonić. Hrvatima je ova varoš postala poznata još u 16. stoljeću, točnije kolovoza 1532. godine kada ju je od znatno nadmoćnijih Osmanlija uspio obraniti kapetan Nikola Jurišić, hrvatski barun, vojskovođa i diplomat. Tri godine prije te bitke zbog koje će ući u legendu, Jurišić je Kiseg dobio od cara Ferdinanda Prvog na uživanje kao nagradu za svoju vjernu službu kruni. Njegovo je junaštvo postalo nadaleko poznato kad se pročulo da je sa samo sedam stotina vojnika kraj Kisega zaustavio Turke u pohodu na Beč.

Upravo su se na tom području i negdje baš u spomenuto vrijeme počeli naseljavati Hrvati iz Like, Krbave, Korduna, Banovine, zapadne Bosne, Gorskog kotara i Slavonije. Oni sebe nazivaju gradišćanskim Hrvatima i danas žive na teritoriju koji obuhvaća Austriju, Mađarsku i Slovačku. Nastanili su se uz najprometniji trgovački put koji je nekoć spajao Baltik i središnju Europu s Jadranom i Mediteranom. Izlazio je iz Hrvatske kroz Čakovec i Varaždin u zapadnu Ugarsku, a odatle je preko sela u kojima su živjeli Hrvati prolazio kroz Kiseg i Šopron u današnjoj Mađarskoj.
Grad Kiseg bio je rodnim mjestom rodonačelnika loze Čekonić koji se zvao Pavao. Podaci o njegovu krštenju nalaze se u maticama drevne kiseške Župe Srca Isusova. Rođen je 19. rujna 1719. godine od oca Matije Čekonića i majke Judite Morić. Uspon Pavla Čekonića počinje 1753. kada je kao okružni sudac u Kisegu od Marije Terezije dobio plemićku titulu. U svom rodnom mjestu godinu dana kasnije Pavao se ženi Marijom Kaničar, također plemenita roda. Umro je već 1759. godine ostavivši iza sebe suprugu i sinove Josipa i Emerika Čekonića.

Uspon i grofovski naslov

Mada je još kao dijete ostao bez oca, Josip Čekonić je hrabro nastavio njegovim stopama i uspio si osigurati napredak na društvenoj ljestvici. Bio je carski general i jedan od najpoznatijih uzgajatelja konja u čitavoj Ugarskoj. Školovao se u Kisegu i Beču, a konjogojstvom se bavio na imanjima u današnjoj Slovačkoj. Svoju knjigu koja nosi naziv Praktični principi uzgoja konja objavio je u Pešti 1817. godine. Obišao je skoro sve ugarske krajeve istražujući podrijetlo i kvalitetu konja koji su tada uzgajani i dajući savjete i upute za pravilno plansko očuvanje i unaprjeđenje izvornih pasmina. Godine 1780. od Torontalske županije je zakupio posjed Žombolj koji je skupa sa širom okolicom sve do prve polovice 20. stoljeća bio u rukama obitelji Čekonić. Josipa je smrt dočekala u Pešti 1824. godine. Njegovi su posmrtni ostaci položeni u obiteljsku grobnicu u Žombolju. Nasljednici imanja postali su njegova supruga Julijana Čekonić, rođena Janković, i sin Ivan, kao i kćeri iz prvog braka Elizabeta i Karolina.
U Žombolju je 14. studenog 1809. svjetlost dana ugledao Ivan Čekonić, sin Josipa i Julijane, budući nositelj titule grofa od Žombolja i Janove. Proslavio je svoje obiteljsko ime ostavši upamćen u politici kao jedan od prvaka mađarskog reformističkog pokreta koji je predvodio István Széchenyi, ali i zbog najvećih zasluga za osnutak i razvoj mnogih naselja u srednjem Banatu, osobito Nove Crnje. Od 1829. godine bio je sudac u Županiji Timiš, a svojim kasnijim predanim radom značajno je utjecao na transformaciju sustava poljoprivrede u Banatu. Rad na tom planu je dalje nastavio i njegov sin Andrija Čekonić. Ivan je 1864. dobio carski grofovski naslov koji je deset godina kasnije postao pravomoćan u čitavoj Ugarskoj. Titula grofa donijela mu je i članstvo u Gornjem domu Ugarskog sabora, poziciju s koje je mogao proširiti svoj politički utjecaj. Godine 1869. grof Čekonić je dao sagraditi prekrasni dvorac Csitó kraj Žombolja. Projekt izgradnje povjerio je glasovitome mađarskom arhitektu koji se zvao Miklós Ybl. Ovaj biser graditeljstva po svom je stilu pripadao romantizmu i desetljećima je plijenio ljepotom. Nažalost, porušen je 1937. Ivan Čekonić umro je u Žombolju 1. kolovoza 1880. godine. Veliku zahvalnost i čast duguju mu žitelji Nove Crnje, jer je između ostaloga 1842. postavio temeljni kamen za njihovu župnu crkvu posvećenu svetoj Agati, djevici i mučenici.

Veliki rat i kraj dinastije

Andrija Čekonić rođen je 1846. u braku grofa Ivana Čekonića i barunice Leone Lipthay. Za njegova upravljanja očevinom i djedovinom, posjedi se povećavaju, a ugled obitelji jača i širi se. Bio je veoma istaknuta ličnost Torontalske županije u njezinom političkom i društvenom životu. Upravljao je konzorcijem za izgradnju i korištenje pruge između Velike Kikinde i Velikog Bečkereka, a sve do 1923. godine obnašao je dužnost ravnatelja Kraljevskog društva Crvenog križa u zemljama Krune svetoga Stjepana. Odlikovan je brojnim prestižnim medaljama i priznanjima, a sve do svoje smrti u Budimpešti 1929. bio je aktivni sudionik društvenih zbivanja. Napušta Žombolj nakon Prvog svjetskog rata kada je Trianonskim ugovorom taj teritorij prestao biti dijelom Mađarske.
U prvim godinama 20. stoljeća, uoči izbijanja Prvog svjetskog rata, Čekonići su smatrani za najveće veleposjednike u Banatu. Imanje kojim su raspolagali bilo je veličine od preko 35 tisuća katastarskih jutara. U to je vrijeme, skupa s Andrijom Čekonićem, obiteljskom imovinom upravljao i njegov sin Aleksandar. Vodili su brigu o vinogradima, tvornicama, zemlji, kupovali dvorce, gradili objekte, obnavljali ih i održavali. Istodobno su uzimali udio u društvenim događanjima, imenovani su u različite organizacijske odbore te savjetodavna i politička tijela u kojima su uvažavani kao stara i iskusna vlastelinska familija. Njihov je sunovrat i lagani nestanak s ovih prostora vezan uz Prvi svjetski rat i slom Austro-Ugarske. Nakon toga se povlače s imanja u Žombolju i odlaze u Mađarsku. Na njihovim nekadašnjim posjedima, poput primjerice na Leonovcu, niču nova naselja u kojima su svoj dom našli srpski optanti iz Mađarske i solunski dobrovoljci. To su sada sela Vojvoda Stepa, Banatsko Karađorđevo, Aleksandrovo. Rezidencija Čekonića u Žombolju, koji je pripao Rumunjskoj, i dalje postoji i u njoj je danas ured gradonačelnika. Među žiteljima gradića koji je više od stoljeća bio dom ove obitelji i dalje kruže legende o dvorcu, njegovim podzemnim tunelima od kojih jedan Žombolj navodno spaja sa Srpskom Crnjom, a drugi vodi čak do Beča.

Izvor: Hrvatska riječ (Dalibor Mergel)