Pozovite » (+381) (0)24 535-533

jasna melUz čestitke Jasni Melvinger (26. 5. 1940., Petrovaradin), književnici i jezikoslovki za 80. rođendan, upriličili smo i razgovor o njenom stvaralaštvu.
Jasna Melvinger je gimnaziju i studij južnoslavenskih jezika i jugoslavenske književnosti završila na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gdje je 1969. magistrirala nakon poslijediplomskih studija i stručnog usavršavanja u Francuskoj. Doktorirala je 1981. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bila je asistentica od 1964. do 1971. na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, a djelatnica i ravnateljica novosadskog Kulturnog centra od 1971. do 1976. godine, te glavna i odgovorna urednica Tribine mladih u Novom Sadu. Od 1976. godine, izvanredna, a nakon 1991. i redovita profesorica na osječkoj Pedagoškoj akademiji.

Napisala je više udžbenika za osmogodišnju, srednju školu i sveučilište, te na desetke znanstvenih radova iz lingvističke stilistike i poetike, sintakse standardnoga hrvatskog jezika, povijesti hrvatskog književnog jezika, frazeologije i terminologije. Jasni Melvinger tiskano je, među ostalim, do danas 12 pjesničkih knjiga i jedan roman.
Za svoj rad je primila više priznanja, između ostalih: Goranov vijenac (2008.) – za ukupan doprinos pjesničkoj umjetnosti i odličje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (2009.) – za iznimni doprinos kulturi, a Organizacijski odbor IX. Dana Balinta Vujkova dodijelio joj je nagradu za životno djelo na području književnosti pod nazivom Balint Vujkov Dida (2010.). Prva je dobitnica nagrade Društva književnika Vojvodine Ilija Okrugić Srijemac, koja se dodjeljuje za doprinos hrvatskoj književnosti u Pokrajini (2011.).
Prvu knjigu, zbirku poezije Vodeni cvijet objavili ste davne 1959. godine. Uslijedile su još mnoge knjige koje ste napisali, kao i znanstveni radovi i udžbenici. Jeste li zadovoljni urađenim, vršite li „inventuru“ urađenog? Nastaje li novi rukopis u Vašoj književnoj radionici?
Uvijek sam imala mnogo objavljenih i neobjavljenih rukopisa, knjiga, među kojima su i znanstveni radovi i udžbenici, a tako je to i danas. Onim što sam uradila, morala bih biti zadovoljna, jer sam za svoja djela nagrađena brojnim prestižnim nagradama. Na primjer, dobila sam nagradu na natječaju Društva književnika Vojvodine 1970., Oktobarsku nagradu Novog Sada 1972., Povelju Društva hrvatskih književnika Visoka žuta žita 2006., za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti, nagradu za životno djelo na 23. književno-znanstvenoj manifestaciji Dani Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima 2017. godine, a bilo je i drugih priznanja. Spomenut ću na primjer knjigu mojih stihova čiji je naslov Distisi za dobar dan i laku noć. To je veoma opsežna knjiga pjesama i bilo bi mi veoma drago da se koji nakladnik za nju zainteresira.
S obzirom na Vaše impozantno književno djelo, može li se reći da ste na ovome podneblju, u Srbiji i Hrvatskoj, mainstream književnica?
Nisam ja kompetentna da se o tome izjašnjavam, ali s obzirom na nagrade koje sam dobijala i u Hrvatskoj i u Srbiji možda bi se moglo i tako reći.
Trpi li pisanje poezije skromnost? Treba li naglas reći kako pisanje književnih djela u velikoj mjeri troši energiju?
Pisanje poezije je nešto bez čega ne mogu zamisliti svoj život, no ne znam zbog čega bi se to moglo smatrati skromnim ili neskromnim. A energiju troši svaki posao, pa i onaj rutinski.
Kako ste provodili vrijeme u izolaciji? Razlikuju li se te aktivnosti u odnosu na razdoblje prije početka pandemije? Hoće li virus covid postati nova, glavna tema književnosti u budućnosti?
Ja i inače rijetko izlazim iz kuće. Vrijeme u izolaciji nije mi teško palo. Bavila sam se svojim poslom, kao i obično. A što će se nametnuti kao glavna tema književnosti u budućnosti, to se danas ne može predvidjeti.
Bili ste ravnateljica novosadskog Kulturnog centra sedamdesetih godina prošlog stoljeća, glavna i odgovorna urednica Tribine mladih u Novom Sadu. Što su te tribine značile u tadašnjem društvenom kontekstu?
Kulturni centar i Tribina mladih bile su veoma značajne kulturne institucije, prije svega u životu mladih Novosađana, jer su gosti na tim tribinama bili ugledni umjetnici, koji su govorili o svome stvaralaštvu, promovirajući svoja umjetnička djela.
Ponosite li se svojim studentima kojima ste predavali?
Ponosim se. Mnogi od njih i danas su na veoma značajnim pozicijama u znanstvenim institucijama.
Priredili ste, obradili i objelodanili četiri djela Ilije Okrugića. Što Vas je privuklo njegovom književnom radu?
Okrugić se rado koristio sonetnom formom, pa sam rado čitala njegove sonete koje je on nazivao glasinkama. Također mi je uvijek zanimljiv njegov igrokaz Šokica. Posebno su me privukle i njegove pjesme posvećene mom rodnom mjestu, Petrovaradinu.
Je li danas, i ne samo baš danas, kapitalistički, osobito bankarski moloh, svugdje uspostavio zastrašujuću diktaturu banalnosti, zaogrnutu zavodljivim ruhom spektakla radi što komotnije provedbe bezočne eksploatacije?
Spektakli me nikada nisu privlačili, upravo iz razloga koji je naznačen u samom pitanju.
Živimo li u državi u kojoj je prošlost ljepša od sadašnjosti?
Zavisi o čijoj se prošlosti i sadašnjosti radi. Uvijek u životu ima lijepih i manje lijepih trenutaka.
Bili ste u braku s književnikom Petkom Vojnićem Purčarom. Što bi netko mogao zaključiti kada bi zavirio u Vaše obiteljske albume?
Kada bi netko zavirio u moje obiteljske albume s fotografijama, uvjerio bi se da smo moj suprug i ja imali mnogo, najčešće veoma uglednih prijatelja i da smo se rado s njima slikali.
Priču o prijateljstvu umjetnika Spiridona Mitića i Petka Vojnića Purčara ne znaju mnogi. Spiridon je bio kraće vrijeme učitelj u Subotici, a u Parizu je jednu njegovu izložbu otvorio Salvador Dali.
Spiridon Mitić rođen je 1948. godine. Ratno siroče iz Vranjanskog kraja. Odrastao je u domu. Bio je učitelj u osmogodišnjoj školi Đuro Salaj u Subotici, gdje je predavao materinji jezik. Matica srpska mu je 1969. godine objavila zbirku pjesama Svetlosna nevesta. Bila sam urednica te zbirke pjesama zajedno s urednicima Draškom Ređepom i Stevanom Stanićem. U Pariz je otišao 1970. godine da predaje djeci naših iseljenika. Tamo je svom imenu dodao i francusko ime Fransoa, pa se potpisivao Fransoa Spiridon Mitić. Na svoje slikarstvo volio je privući pozornost spektakularnim događajima. Na primjer, u Parizu je izazvao na dvoboj čuvenoga Salvadora Dalija da se vidi tko je bolji slikar. Imam jednu njegovu grafiku koju je nazvao Peut – etre m aimeras – tu demain, Možda ćeš me sutra voljeti. Bio je dobar prijatelj mog pokojnog supruga Petka Vojnića Purčara. Družili su se u Parizu, a također je bio i kod nas kad nas je posjetio u našem stanu u Novom Sadu. Običavao je posjećivati slikare u njihovim ateljeima i katkad bi o njihovim radovima napisao kritiku. Još je živ i u dobrom je stanju.

Izvor: Hrvatska riječ (Zvonko Sarić)