Pozovite » (+381) (0)24 535-533

feljton 1U povijesti novinstva u Vojvodini, dnevnik Slobodna Vojvodina (od 26. kolovoza 1945. Hrvatska riječ) zauzima značajno mjesto. U početku (koncem 1944.) je izlazio u Novom Sadu kao latinično izdanje glasila Pokrajinskog narodnooslobodilačkog odbora za Vojvodinu. Svibnja 1945. je premješten u Suboticu, a od 26. kolovoza 1945. se pojavljuje kao Hrvatska riječ. Pod ovim naslovom list je izlazio do 3. kolovoza 1956., kada je odlukom Socijalističkog saveza radnog naroda Subotice preimenovan u Subotičke novine
Slobodnoj Vojvodini, prije nego što je prešla u Suboticu i razvila se u Hrvatsku riječ, prethodile su Zidne vijesti koje su lijepljene po svim plakatnim mjestima u Subotici i Radio vijesti, koje su pokrenute 19. listopada 1944. kao glasilo Agitpropa Gradskog narodnooslobodilačkog odbora.

Vrijedi međutim imati u vidu da Hrvatska riječ, iako pokrenuta pod komunističkim vlastima, nije nastala nikakvim dekretom Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine. Naprotiv, novinstvo kod Bunjevaca-Hrvata u Subotici ima dugu tradiciju, koja datira još od preporoda bačkih Hrvata i Bunjevačkih i šokačkih novina (1870.) Ivana Antunovića, a ako se u obzir uzmu stare i rijetke publikacije kao što su Ilirički kalendari budimskih franjevaca, koje su sadržale i elemente novinstva, čak i od ranije, od 18. stoljeća.

Prolog

Pojava lokalnog tiska u Subotici je usko povezana s gospodarskim, društvenim i urbanističkim razvojem grada, ali i buđenjem nacionalne svijesti Bunjevaca-Hrvata. Istina, prvi subotički list datira još iz vremena Mađarske revolucije (1848. – 1849.). Naime, u ovo burno vrijeme je nastala potreba za obavještavanjem puka o uspjesima revolucije. Odgovarajući ovoj potrebi, kapelan subotičke župe sv. Terezije Ferenc Szép je 3. studenog 1848. pokrenuo list Honunk állapota (Stanje naše domovine), koji je izlazio povremeno, prema potrebi, do 8. siječnja 1849. Tiskan je u tiskari Karla Bittermanna u Subotici (osnovanoj 1844.). 
Međutim, novinstvo u pravom smislu riječi zaživjelo je tek u drugoj polovici 19. stoljeća, kada su stvoreni nužni preduvjeti za njegov razvoj. U međuvremenu, Subotica je, kako s pravom primjećuje Joso Šokčić u svojoj neobjavljenoj knjizi Sto godina tiska u Subotici 1848. – 1948., imala karakter palanke: „Subotica je bila velika zaostala palanka. Ulice i trgovi bez kaldrme, bez javne rasvjete, većina škola u privatnim kućama, knjižnice uopće nije bilo, već samo mnogobrojne gostionice i tovilišta svinja. To je otprilike slika Subotice do sredine prošlog stoljeća (tj. 19. stoljeća – primj. V. N.), pa i dalje, do načelnikovanja Laze Mamužića koji je prvi udario temelje urbanom karakteru Subotice (1884. – 1902.)“.

Početci hrvatskog tiska

Razvoj novinstva u Subotici je, suprotno pogrešno i tendenciozno uvriježenom mišljenju o kulturnoj zaostalosti i indiferentnosti Bunjevaca-Hrvata, usko povezan s preporodnim pokretom kalačkog kanonika Ivana Antunovića, koji je sa svojim suradnicima 19. ožujka 1870. pokrenuo u Kalači tjednik Bunjevačke i šokačke novine. Iako su ove novine tiskane izvan Subotice, imale su subotički karakter. Naime, suradnici i čitatelji su bili uglavnom iz Subotice. Osim toga, izvještavale su o prilikama u Subotici. 
Pojava Bunjevačkih i šokačkih novina potaknula je mađarsku inteligenciju u Subotici na pokretanje svog tiska. Tako se 1. siječnja 1871. pojavio prvi tjednik na mađarskom jeziku pod naslovom Bácska, kojeg je u prvo vrijeme uređivao Đuro Radić, profesor Subotičke gimnazije.
Suradnik Ivana Antunovića, Kalor Milodanović se poslije stečenog iskustva u uređivanju Bunjevačkih i šokačkih novina, riješio na samostalni pothvat, pa je pokrenuo Misečnu kroniku (1873.) i Subotički glasnik (1873. – 1876.), prije nego je emigrirao u Srbiju, gdje je stupio kao dobrovoljac u rat protiv Turske.
Milodanovićevim odlaskom iz Subotice nastala je praznina u hrvatskom novinstvu. Tek 15. siječnja 1884. kaćmarski učitelj Mijo Mandić pokrenuo je u Baji mjesečnik Neven, koji je od 15. svibnja 1887. počeo izlaziti u Subotici. 
Srbin, Mladen Karanović je 1893. pokrenuo Subotičke novine s podnaslovom „bunjevačko-šokački nedeljni list za misne obće stvari, prosvitu, zabavu i gazdinstvo“, koje su izlazile do 1898. Međutim, iako je bio namijenjen bunjevačkoj publici, ovaj list je imao srpski karakter, jer mu je cilj bio da tješnje poveže Bunjevce sa srpskim pokretom u Novom Sadu. To je donijelo bunjevačkoj inteligenciji više neprilika, jer ih je mađarska javnost sumnjičila za panslavizam, odnosno za podrivanje integriteta Ugarske. 

Prva polovica 20. stoljeća

Neven je izlazio kao mjesečnik do 1. siječnja 1912., kada je pretvoren u tjedni list. Nakon položene kaucije, postao je 3. svibnja 1913. list s političkim sadržajem. Bio je u pravom smislu riječi list rodoljubivih Bunjevaca i Šokaca, a ne srpski list namijenjen Bunjevcima i Šokcima. Kao takav bio je pokretač mnogih inicijativa, od kojih vrijedi izdvojiti onu za osnivanje Školske zadruge 1914. Izlazio je do 25. srpnja 1914., kada je ugašen tako što je redakcija jednostavno pozvana u vojsku. Ponovo se pojavio 27. studenog 1918. kao glasilo Nacionalnog vijeća Bunjevaca i Srba. U međuvremenu, bunjevačka inteligencija je prostor za upražnjavanje svog prava na slobodu mišljenja tražila i dobivala u tisku Trojedne Kraljevine Hrvatske.
U razdoblju između dva svjetska rata Neven je s prekidom izlazio od konca 1918. do 1940., promijenivši niz urednika. Do 30. svibnja 1920. imao je podnaslov „glas slobode i narodnog jedinstva“. Nakon toga, jedno vrijeme je bio „politički vanstranački list“, a od 15. rujna 1920. glasilo Bunjevačko-šokačke stranke. Kao glasilo nacionalno svjesne inteligencije, branio je hrvatstvo Bunjevaca. Tako u broju od 21. prosinca 1920. prosvjeduje protiv jedne izjave predsjednika vlade Milenka Vesnića, u kojoj se dovodi u pitanje nacionalna svijest Bunjevaca:
„Posebna bunjevačka nacija? Pa tko to stvara g. Ministre? Zar nisu Bunjevci 1918. godine učinili u Subotici prevrat pod hrvatskim barjakom, kao simbolom svoje nacije? Zar nisu Bunjevci dosta jasno manifestovali svakom prigodom, da se smatraju onim što jesu, tojest Hrvatima? Njihova borba za latinicu, za zaštitu katoličke religije zar nisu dokazi? No ako bi se mislilo da je to rad inteligencije ili kakova propaganda, treba se popitati kod bunjevačke paorije, dali se smatra posebnom nacijom ili Hrvatima?“
Zbog sličnih izjava Neven je često puta bio zaplijenjivan ili cenzuriran. Sve do svog gašenja početkom 1932. Neven je imao hrvatski karakter. Pokrenuo ga je ponovno 1935. Joso Šokčić, koji mu je dao prorežimski antihrvatski pravac. U tom duhu uređivao ga je do konca 1939., kada ga je predao Blašku Rajiću. Međutim, početkom veljače 1940. objavio je još jedan broj.
Paralelno s Nevenom, u Subotici je izlazio čitav niz hrvatskih listova, od kojih su najznačajnije Subotičke novine (jedno vrijeme Hrvatske novine). Njihov nominalni urednik je bio Blaško Rajić, ali su ih stvarno uređivali njegovi suradnici, u prvo vrijeme Miško Prćić, a kasnije mlađa generacija bunjevačke inteligencije školovana u Hrvatskoj (Ivan Kujundžić). Poslije gašenja Nevena 1932. pa sve do 1941. ovo je bio jedini hrvatski list, koji je nastavljao tradiciju bunjevačkih preporoditelja Ivana Antunovića, Paje Kujundžića i starije generacije nevenaša, zalažući se za autentične interese bačkih Hrvata.

Izvor: Hrvatska riječ (Vladimir Nimčević)